S poezijom ovog mladog, ali zrelog, posve formiranog pjesnika, prvi sam se put susreo prije tri godine, čuvši ga kako je nadahnuto govori na zagrebačkom ’’Jutru poezije’’. Ushićen, duboko impresioniran, nisam mogao vjerovati da mladić nema objavljenu još ni jednu zbirku pjesama, pa sam izlazak njegove prve knjige nestrpljivo iščekivao: onako kako čekam dolazak filma u kino nakon što sam pogledao uzbudljivi foršpan. Mogu reći da je umjetnik ispunio moja očekivanja. Dosadašnjim Kvaternikovim nepoštednim, beskompromisnim književnim osvrtima, osim evidentne teorijsko – empirijske potkovanosti, kredibilitet sada daju i ovi njegovi poetski dometi. Mnogi nagrađivani autori, ukoliko se potrude i pročitaju ovu knjižicu, mogli bi se postidjeti što su pokupili priznanja ispred većeg, elokventnijeg od sebe. No, budimo pošteni, (pre)dugom čekanju na knjigu kumovala je Borisova skromnost, samozatajnost, strpljivost, perfekcionistička temeljitost i sitničavost: pred sebe je postavio pregoleme zahtjeve. S druge strane, te su mu osobine dale obilje vremena, priliku da korigira i selektira pjesme za prvu zbirku. Slušajući ga i čitajući, pojmio sam da ovaj mladi umjetnik tijekom studija nipošto nije mogao ići ’’utabanom stazom’’: nametati se ili čak ulagivati svojim profesorima, uvažiti i prihvatiti njihove sugestije, pa preko utjecajnih mentora s lakoćom uletjeti u književni establishment. Umjesto toga, uzdajući se isključivo u sebe i svoj osjećaj, odabrao je mukotrpni, usamljenički, donkihotovski put, pa prepoznajući i odbacujući nedostatke metodom vlastite kože, stavio pred nas očaravajuću, poetski koherentnu zbirku.
Kvaternik piše slobodnim stihom uz upotrebu interpunkcijskih znakova. Bilo da je refleksivna, ljubavna ili socijalna, njegova je lirika vehementna i autentična: poeta ju je natopio senzibilnošću, bez pada u patetiku. Riječi mu ’’dišu’’, zrače. Boris neprestano govori o toj transmisiji pozitivne i negativne energije, pa tako saznajemo da ovaj ’’urbani žrec’’, poeta vates , kao plemenit, inteligentan čovjek, radije bira autodestrukciju no agresivno ponašanje. A kao ponosni individualac, radije trpi tjeskobu nego tugu.
Već na samom početku, u pjesmi po kojoj je naslovio knjigu i postavio je kao PROLOG, (mnogo)brojnim poredbama i metaforama balansirajući po samom rubu redundancije, Kvaternik nam otkriva što će ovdje biti predmet njegova pjesničkog istraživanja. Duboki osjećaj samoće čak ni ljubav (ili ljubavni čin) ne uspijeva zadugo odagnati. Prologom se najavljuju i nazivi cjelina u koje je smjestio pjesme.
ZAPAD počinje tužbalicom, pjesmom Vrt, čežnjom za jednostavnijim životom u skladu s prirodom. Dojam nemoći pjesnik postiže jakim epitetima (jalovih, tuste, neugledan, umorne, trošne), da bi ga pri kraju pojačao još i učinkovitom pogodbenom rečenicom, koristeći je kao anaforu ’’Kad bih imao vrt’’. Zatim istražuje sposobnost pamćenja, jer ona mu donosi slast ili gorčinu (Zimnica, Glas iz prošlosti). Psihofiziološkim pristupom Boris preispituje svoja osjetila, instrumente koji mu omogućuju sjećanja i gotovo su uvijek u kontigvitetu.
’’Koža je istinska domovina
Koja pjeva himnu ispisanu
Lepršavim notama dodira.’’
(Koža)
Uvjerljivom sintaktičkom artikulacijom, metaforama i parabolama, pjesnik zadobija moje povjerenje, tjera me na pohvalu njegove izražajnosti.
’’Znatiželjni prozori u zidovima lubanje.’’
’’Ako imaš jedno oko, tek si pola doživljaja;
Ako imaš dva oka, ne vidiš iza samog sebe;
Ako imaš tri oka, poslan si da ričeš Riječ
Oko prodire dublje od igle
Dok god ga zabadaš u horizonte’’
(Prozori)
Prihvativši svoje pjesničko poslanje, momak se potom u pjesmi Izdaja tijela obračunava s vlastitim tijelom, zaključivši ’’Jedino još podnosim svoj razigrani jezik.’’. U pjesmama Plivaj i Platno večeri, naslov je prospektivan, kao i u većini Borisovih ispovijedi.
’’Ponekad plivamo dovoljno brzo
Da nas usamljenost ne uspijeva stići.’’
(Plivaj)
Ciklus ZAPAD promišljeno završava eksplozivnom pjesmom Mahnitanje i jednim emocionalnim zaključkom, subjektivnom, afektivnom poantom.
’’Pomozi mi, bože,
ponovno volim!’’
U cjelini ISTOK pjesnik ontološki razlaže čovjeka kroz postojanje, smrt, samoću, (ne)razumijevanje, nemogućnost apsolutne spoznaje, kroz vjeru i (ne)slobodu. Načitani, naobraženi indolog i kroatist, intelektualac široke kulture, proučavanje Buddhizma, Hinduizma, Veda i Biblije, sinkretistički koristi da bi filozofsko – religiozne motive i izreke utkao u svoja promišljanja svijeta.
’’Prepušteni smo sebi, borbi s našim Thanatosom
Kojeg su nam poklonili u ukrasnom papiru
Poput malene makete bez nacrta za sastavljanje.’’
’’Glas koji šapće: ’’Tat tvam asi*’’, neznani čovječe,
’’Tat tvam asi’’ univezalna dušo posvećena patnjom,
’’Tat tvam asi’’, osamljeni pjesniče ovog hladnog grada.’’
*Tat tvam asi = To si ti (sintagma iz Veda)
(Poistovjećenje)
Nizom hijazama (’’bolesni i smiješni, promukli i sapeti’’)u pjesmi Pobratimstvo u svemiru, Kvaternik dodatno naglašava nemogućnost sporazumijevanja, nesposobnost da drugom biću prenesemo svoju misao, da doista dopremo do njega.
’’Ideje poput konfeta besciljno lutaju kroz prostor.
I ne znajući živimo odijeljeni, zakopani, bremeniti medom
U nemogućnosti razmjene zlatnog moždanoga nektara.
Osiromašeni i opljačkani, sahranjeni u sedefnim sefovima,
Samodostatni i ustajali poput haringi u konzervama –
Ne dotičemo se, ne nadopunjujemo se, ne razumijemo se.’’
Svetost samoće, kao što sam naslov kaže, ogled je o tome kako samoća može biti poticajna, o tome kako se jedino u samoći, baš poput Buddhe, može doseći prosvjetljenje. Ovdje Boris ispisuje jednu veličanstvenu hiperbolu.
’’Oduzmi čovjeku samoću, i ti si ga porobio!
Tad si njegov krvnik, njegov mučitelj i tiranin!’’
U pjesmi Ajjhattikani ayatanani (’’unutarnja osjetila’’) daje svoje viđenje šest ljudskih osjetila jer buddisti našim osjetilima vida, sluha, okusa, njuha i dodira pribrajaju i um.
’’Um nije ništa drugo nego pas što škilji ispod stolića
U dnevnoj sobi, na Badnju noć, kraj okićenog bora,
Pomalo vonjajući na vlagu mnogih prošlih zima.’
Poeta epistemološki traga za spoznajom, postavlja retoričko pitanje pjesmom Što si vidio? pa nas dalje narativno vodi kroz O čemu sam razmišljao dok sam razmišljao o smrti i kroz Jaje, kratko razmatranje kruženja života, reinkarnacije. Zatim saznajemo gdje je i kako tražio Boga.
’’Prekopavao sam svojim bićem
Poput djeteta u pješčaniku,
I hihot rječitih kišnih glista
Odjekivao je u mojoj šaci.’’
(Potraga)
Od nagovještavajućeg naslova ili uvodnih stihova, svaka pjesma u ciklusu ISTOK semantički raste. Tako je i sa završnom Mojsije napušta Egipat.
’’Sužanjstvo se, ko ogrlica
Od ljudskih kostiju i mramora,
Proteže od uha do uha planeta,
U zjenici tužnog božjeg oka.’’
Kvaternik SJEVER doživljava veoma surovim, pa zato u pjesmama koje je uvrstio u tako nazvani ciklus, za okrutno okruženje, ’’ Za sve ovo nema opravdanja.’’. Da bi pojačao ugođaj otuđenja i hladnoće, ljudsko tijelo uspoređuje s nesavršenim strojem i koristi informatičku terminologiju u izrazu (Strojevi za procesuiranje nesreće, Avatar).
’’Empirija je samo zgodna, slatka riječ
Kojom imenujemo beznadežnu zastarjelost
Svoga nelicenciranog softvera.’’
Ovaj pjesnik, suvremenim jezikom, u većini pjesama pjeva o teškom beznađu koje je prekrilo naš svijet (Jama posred svijeta, Nema opravdanja, Riblji snovi, Pozdrav iz pakla, Tuga, Ispod purpurnoga neba).
’’Pokušali smo živjeti
Ko ptice u divlju zoru,
No netko nam je, neprimijećen,
Ukrao horizonte.’’
U adekvatnom raspoloženju, momak nam polilogijski šalje Pozdrav iz pakla, gdje je opet preuzeo ulogu naratora, pa veoma sugestivno, jakim antimetabolama prenosi svoj doživljaj noćnog izlaska u grad.
’’Opet sam nesretan,
A odlično se zabavljam.
Živi smo mrtvaci,
A tako puni ljubavi.’’
Smeta ga blaziranost i mladenačka gregarnost, ali ni on joj se ne može oduprijeti. Zato je pjesmu natopio sarkazmom i upotrebom morfostilema do krajnosti pojačao tragiku besperspektivne mladosti.
’’Dječica su dječica
I bruse hladne noževe.’’
Pjesma Tuga trebala bi prenijeti taj osjećaj: Kvaternik ga uspoređuje s putnom torbom, s teretom koji nosimo. Ipak, jedna sočna litota i pravovremena sentencija, otkrivaju da zbog tuge, poeta konzekventno osjeća nemoć i bijes, a na koncu je rezigniran.
’’Što vam je ljudi?! Zar ste slijepi?! Pustite je,
Ostavite! Bacite tu svoju glupu torbu…’’
’’Čovječe, sjeti se da si potekao iz crne božje torbe, i
da ćeš se jednom u božju torbu i vratiti. Amen.’’
Da sam puž pisana je u formi želje i završava predivnom sinegdobom.
’’Ovdje sam unutra,
U izbi svoje osobe.
Ovaj mračan podrum
Bez prozora i vrata
Tamnica je jedne
Samotne i nesretne
Zvjerčice bez imena
Koja želi van.’’
SJEVER napuštamo ne upoznavši ’’razdragani let / Ispod purpurnoga neba.’’.
U cjelini JUG, stihotvorac je dospio do mora i oceana, veliko plavetnilo njegova je opsesija. On ga vidi u snu i na javi, čuje skladbu vjetrova, školjaka i stijena i osjeća blagotvorno gostoprimstvo vode. Ipak, ’’Ima nešto tragično što izvire iz mora’’ i ’’Zato je pjev galebova tako uzvišeno tužan’’ (Tragedija galebova). Saznajemo i da je ocean onaj ’’impuls’’ koji pokreće pjesnikov akcijski potencijal.
’’Ponekad sanjam ocean. Onda pišem.
Tada noć zasja zasljepljujućom vatrom,
Kao more koje izgara sudarom Sunca i horizonta…’’
(Ponekad sanjam ocean)
Pjesma Šuma pod valovima prava je svetkovina personifikacije:
’’Kroz drvorede galopiraju razigrane girice.
Polipi i člankonošci podvodni su birokrati:
Sisaju, srču, rezuckaju i glođu,
Dok puževi su prave pjesničke duše –
Zatvore se u svoju skučenu izbicu,
Te danima sanjare, sanjare i lelujaju
Nošeni plimom i osekom, odustali i samodostatni.’’
Nekoć sam bio riba, Večer za pamćenje i Bijeg naglašeno su elegične. Pjesnik kaže ’’Zavidim Suncu, stijeni i algama,/jer svi oni život provode u valovima’’, i ’’Vodi trebam zahvaliti što naučih lebdjeti.’’. On želi ’’Rasplinuti se preko mora u klizu k novoj obali’’ jer ’’Takva pretvorba je ista ko i smrt i život vječni.’’
Misterij oceana je poetska meditacija, ubrzana nizom sinonimija.
’’valići se bez kraja i konca, sve od početka samog
svijeta, uzdižu i padaju, beskompromisno dosljedni
svojoj prolaznoj suštini.’’
Kvaternikova kontemplacija, između ostalog, iznjedrila je i ovu gnomu:
’’Ocean je otajstvo koje neumorno navire u naše
neuzburkane i usahle živote.’’
Poderani ocean i Odraz djeluju mi kao ljubavne pjesme, prva alegorična (’’Jer, u meni buja i bjesni / Jedan posve drugačiji / Poderani ocean – / Ruglo svemu plavome), a druga izravna:
’’U njima uspomena
Na tebe sad već sivi
Poput fotografije
Na ubrzanom filmu –
Tužne su i ružne
Ove oči bijesnog
I utopljenog psa.’’
Istražujući ZAPAD, ISTOK, SJEVER i JUG, Kvaternik je zbirku koncipirao tako da ode PREKO RUBA SVIJETA (naziv pete cjeline). Sjećanje ga opet vodi u tugu, a želi se pošto poto izbaviti od takvog pada.
’’Tako boli sjećati se. Želim van, u prazan list.’’
(Sjećanje)
’’Primam se za bocu, knjigu ili majku.
Bilo što je dobro kao spas od pada.’’
(Prozor)
Ponovno razmišlja i o smrti i logično je da je turobnu pjesmu takve tematike uvrstio u ovaj završni ciklus.
’’Duhovi pokojnika sjedaju u skučene mramorne barke.’’
(Mramorne barke)
Upečatljivim lakonizmom u slijedećem promišljanju, progovara o strahu od gubitka uspomena, a onda zaključuje da nema povratka unatrag jer pamtimo ono što smo umislili: pohranili smo svoju interpretaciju događaja.
’’Je li sef već opljačkan?
Je li sve bjelina?
Lopovi su uvijek hitri.’’
(Salto unatrag)
O svojoj slabosti i nesavršenosti, o raspaljivosti prirođenoj čovjeku, pjesnik piše u pjesmi Oganj, opet pisanoj tako da koristi pogodbeni način (’’Volio bih da sam’’). Kad bi samo mogao, pravedno bi sudio ljudima, blažen im opraštao, širio ljubav, ali… ne može jer je samo čovjek.
Slijedi Točka na kraju. S nekoliko parabola, Kvaternik se oprašta od čitatelja, duboko svjestan da se nikada sve ne može izreći u potpunosti i da su djela moćnija od riječi.
’’Onog dana kada umrem
Ispričat ću vam o svom životu.’’
’’Tada dobit ću epilog
Ne prozborivši niti riječi.’’
Poeta ipak, ovdje i riječima stvara EPILOG,pjesmom Lov na sjećanja. Moram reći da mi se to učinilo nepotrebnim jer njome je samo ponovio, preoblikovao neke misli već iznesene u prethodnim pjesmama u zbirci.
Upoznavši ga in vivo, a osobito preko njegovih pjesama, potvrdilo mi se da Boris nije čovjek kompromisa. Umjesto sinekure, izabrao je težak, fizički zahtjevan posao koji obavlja i u noćnim smjenama. Skupljajući najžešća životna iskustva (jer ništa ljudsko nije mu strano), ne zapostavljajući čitanje, slušanje glazbe i gledanje filmova, umjetnik neprestano obogaćuje, nadograđuje svoj poetski izričaj.
Ukoliko bih pojednostavio svoj doživljaj suvremene poezije, mogao bih napraviti jednu grubu podjelu na ’’akademsku’’, ’’huligansku’’ i ’’vjerodostojnu’’. Autori koje bih svrstao u prvu skupinu, opredijelili su se za kompleksnije jezične sklopove, za čistu semantiku, za gradnju pjesme mnoštvom pjesničkih slika, koje su često same sebi svrhom, a katkad i bez ikakva sadržaja i smisla. Oni iz druge grupe prednost pak daju iskustvu, potpuno su ogolili svoj poetski govor, često koriste sleng, a naglasak je na dojmljivim, naturalističkim zbivanjima iz životne svakodnevice. Srećom, postoji i treći pravac, u njem su pjesnici poput Kvaternika, koji su pronašli balans između empirije i refleksije. Boris, na jedan osoben, topao, pristupačan i prijemčiv način (kao tankoćutna, ’’stara duša’’ koja se sjeća svojih prošlih života, a k tome intuitivno naslućuje slijed događaja), stečene spoznaje, pišući, nesebično prenosi drugima.
