19/06/2021
Pretraga
Pregled zbirke pjesama Vladice Radojevića “Ona se krije u treperenju šume”

Pregled zbirke pjesama Vladice Radojevića “Ona se krije u treperenju šume”

ONAJ KOJI VIDI MIMO TIJELA

(Vladica Radojević: Ona se krije u treperenju šume, KOV Vršac, 2020., ćirilica)

Vladica Radojević, pjesnik iz Kruševca, svoj prvenac trebao je predstaviti i na “Jutru poezije” u Zagrebu, u rujnu 2020. godine. Zbog svima poznatih okolnosti, tribina je privremeno otkazana, ali svi sudionici, pokrovitelji i simpatizeri nestrpljivo iščekuju nastavak te manifestacije. Prvi među njima svakako je voditelj susreta, gospodin Željko Buklijaš. Taj strastveni ljubitelj poezije, neumorni tragač za novim imenima, počastio me poslavši mi ovu zbirku meni nepoznatog pjesnika. Predložio mi je da nešto i napišem o djelu, ukoliko se osjetim motiviranim. Upoznavajući se s Radojevićevom poetikom, nekoliko sam puta pomislio da autor nedvojbeno zaslužuje i širu, međunarodnu afirmaciju. Kao dostojni nasljednik, “produžena ruka” srpskih neosimbolista, ovaj mistagog poezije s neviđenom će lakoćom, u istom stihu ispreplesti nekoliko pjesničkih figura: izričaj mu je višeznačan, višeslojan. Neprestano pokušava objasniti neobjašnjivo, stići u “predeo iza poslednjih oblaka”. Radojević svojim talentom probija barijere nepremostive običnom čovjeku: većina stoji pred slikom, a on ulazi i prolazi kroz nju, anticipirajući što ga čeka “s one strane”. Traži savršenstvo izraza, metafore su mu zbijene, pršte poetskom egzaltacijom, jer “Svetlosti je toliko / Da misao ne dozreva.”. Njegova bi se poezija mogla okarakterizirati i lirskom analitičkom ontologijom: tako nas pjesmom “Plamen”, “Vraća u stanje pre rađanja / Stanje toplog zaklona, / Bez vremena, / Bez svesti ,/ Bez imena.”. Životnim i prirodnim pojavama prilazi skrušeno, sa strahopoštovanjem, a njegovi nas simboli vode poput lajtmotiva: svjetlost, nebo, sjenka, kamen, staklo, misao.

Koliko smo se čvrsto držali

Za ograde sveta koji se stvara

Na granicama suviše poroznim

Za naše podivljale želje.

Izuzetnom semantičkom akrobatikom, poeta čitatelju ostavlja na izbor hoće li pjesmu doživjeti kao refleksivnu, ljubavnu ili socijalnu: sve su opcije otvorene, moć tajanstva obavija stihove. Prisutna je već i u samom naslovu zbirke, jer je zamjenica ONA ovdje sinonim za ljubav, za žudnju, za spoznaju, za ono nešto neizrecivo što pjesnik riječju pokušava doseći  i naslikati, za sve ono za čime traga. “Krećeš se ka koti / Na kojoj misao sve može, / Slika sve sme”, a to je tamo “Gde je svakodnevni očaj sasvim bez dometa.”. Svejedno je putuje li se modernim prijevoznim sredstvima, pješice ili pak mislima: pred svakom granicom “Slušamo kako šušti strepnja / Od opasnog tereta u nama.”. Putnik “Od tišine u kamenju iza sebe / Gradi most / Ka obali kojoj hrli.”, a kad plovi, “Jedro diše / Čudom ovog putovanja.”. Osobitost je Radojevićeva izraza u vještini da od svima nam poznatih elemenata naše stvarnosti, kreira jednu sasvim drukčiju, umjetničku. I sve nas poziva u taj “Vrtlog”, gdje nas uvjerava da “Iz ove noći / Rodiće se nova stvarnost, / Sa jačom verom u nemoguće.”. Pjesme iz ove zbirke podijeljene su u četiri cjeline. Prve tri, REČ, PLAMEN, OČI, nose simboličke nazive, a posljednja cjelina govori nam od čega je sazdana poezija Vladice Radojevića: OD KRŠA, OD VODE, OD NEBA.

Meni najdraža pjesma “Skriveni nož”, istkana je samim hiperbolama i personifikacijama. Odlučio sam “tretirati je” kao ljubavnu, jer “U osmehu što nadire / Preko zaleđene raskrsnice / Sakriven je nož.”, i vjerojatnije mi je da ga donosi žena, koja dolazi objaviti da je gotovo, nego nekakav prijetvorni prijatelj ili čak ulični nasilnik. Dobijam plastični, dirljivi prikaz raskida jedne veze, takav u kome se razdor uvukao i “U ulicu što se, nenadano, / Okrenula i otišla.”. Motiv žene u Vladičinim je stihovima, veoma često, prisutan tek kao slutnja, nagovještaj ili sjećanje, a u pjesmi “U noći Božića”, Poeta vodi ljubav s Poezijom, tako strastveno da “Noć puca / od poljubaca” i “Tresu se senke / Od naleta metafora”. Ukoliko minunciozno, “pod mikroskopom”, promotrimo Radojevićevu poetiku, odmah će nam biti jasno da je ona i svojevrsni umjetnički manifest: ovaj nam poeta obznanjuje da umjetnika i ne-umjetnika razdvaja “Daljina neporeciva i u snovima”, da “BITI i HTETI ponekad ponište jedno drugo” i da “Pesnik, zapinjući, /  pokušava da preskoči ambis” jer njegov je dom “Tlo sa glasom neba”.

Nadam se da Vladića Radojević i govori poeziju tako dobro kao što je piše, jer bi na predstojećoj zagrebačkoj promociji mogao steći nemali broj (novih) poklonika. Zato mu, u najboljoj namjeri, bez ikakvih primisli, predlažem da napravi reprint ove zbirke na latinici: tako bi se možda našao u kućnim bibliotekama i mlađih naraštaja hrvatskih ljubitelja poezije – onih koji u školi nisu učili ćirilicu. Bila bi golema šteta i obostrani gubitak kad bi se propustila prilika da se sve generacije bolje upoznaju s ovim moćnim pjesnikom. Njegova žestoka poezija ne pušta vas samo tako: o njoj se, nakon čitanja, razmišlja još danima.                                   

BILJEŠKA O PJESNIKU

Vladica Radojević rođen je 1978. U Kruševcu. Završio je Filološki fakultet u Beogradu. Od 2007. godine objavljuje novinske članke, reportaže, poeziju, kratku prozu, eseje, rock i književnu kritikuu periodici i na internet portalima. Objavio kratku studiju“Slika sveta u Romanu o Londonu Miloša Crnjanskog”. Živi i radi u Kruševcu.

Written by
Zoran Krstić

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt