U 83. godini života preminula je Andriana Škunca, jedna od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja i fotografkinja, čiji je cjelokupni stvaralački opus bio neraskidivo vezan uz otok Pag. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirala je jugoslavistiku i komparativnu književnost. Rođena je u Bjelovaru, a podrijetlom je bila iz Novalje na Pagu, gdje je provela značajni dio života. Upravo je otok bio njezina velika umjetnička inspiracija.
Prvu pjesničku zbirku “Do neba bijelo” izdaje 1969. godine, a četiri godine kasnije zbirku “Kratka sjena podneva”. Treću zbirku, “Pomaci tišine”, objavljuje 1981. godine, a tijekom devedesetih godina izlaze joj knjige “Korijen, zid, kutija” (1992.) i “Zeleni prah” (1994.). Autorica je i knjiga “Napuštena mjesta” (1985.), “Druga strana zrcala” (1988.), “Novaljski svjetlopis” (1999.), “Predivo sve užih dana” (2002.), “Vrijeme se zanjihalo” (2015.) i “Otok, zrcalo riječi: izabrane pjesme” (2021.).
Sastavila je antologiju hrvatskih pjesama u prozi “Naša ljubavnica tlapnja”, sa Zvonimirom Mrkonjićem i Hrvojem Pejakovićem (1992.), napisala je monografiju “Ivan Večenaj” (1994.) s Tonkom Maroevićem, te monografiju o Vesni Prica (1999.) s Ivom Šimat Banovim i Marinom Baričević.
Njezin doprinos hrvatskoj kjiževnosti potvrđen je brojnim priznanjima i nagradama. Dobitnica je Nagrade Društva hrvatskih književnika Tin Ujević za najbolju zbirku pjesama za “Novaljski svjetlopis” (1999.), Nagrade Vladimir Nazor za zbirku izabranih pjesama “Predivo sve užih dana” (2003.), Nagrade HAZU za zbirku izabranih pjesama “Predivo sve užih dana” (2003.), Nagrade Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički opus (2006.), Nagrade grada Novalje (2016.), Nagrade Visoka žuta žita (Drenovci, 2018.), te Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2020.) i Nagrade Kvirin za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu (2020.).
Njezina poezija zastupljena je u brojnim domaćim i stranim antologijama, a prevedena je na gotovo sve europske jezike. Osim pjesništvom od 1993. godine bavila se fotografijom te je izlagala u Novalji, Zagrebu, Splitu, Gmündu, Leipzigu, Pragu, Münsteru i Felbachu. Bila je članica Hrvatskoga centra PEN-a, Društva hrvatskih pisaca te ULUPUH-a.
NOĆU
Iz petrolejke sjena se produžila stolom. U susret joj se primiču stvari, vuna namotana na igle, očeva čarapa. Stišani glasovi. Vatra ih rasprskava. Uništava poruke zapečene u stari komin. Puna ih je kuća.
Slike podignute do pogleda kako ih je ostavila nečija ruka. Zrcalo u kojem se, premda isto, oslikava različito. Ulaz u zatvorene plohe što se naopako prema nama rastvaraju.
Ogledalo propušta i zadržava: mene nasuprot svima što su prije ovuda prolazili. Ne dodirujemo se, čak se i ne vidimo, ali se u otiscima štitimo od zaborava.
(Iz zbirke pjesama u prozi “Druga strana zrcala”)
