Ima nečeg vojaerskog u konzumaciji poezije sadržane u knjizi Pjesme koje ti pripadaju autorice Josipe Marenić. Dok je čitam, kao da sam upao u nečiji intimni svijet te razgledam one osjećaje i uspomene koje “ne bih trebao vidjeti”.
Ova zbirka stvara takav dojam prvenstveno svojom devastirajućom izravnošću i iskrenošću. Svaki pjesnik koji nešto vrijedi zapravo je u konstantnoj igri razotkrivanja najranjivijih dijelova sebe pred publikom, no stvar je u stupnju – neki u toj igri igraju ziheraški, dok drugi u njoj odlaze stvarno dosta daleko. Rekao bih da ova knjiga, što se tiče takvog brutalnog iznošenja vlastite intime, odlazi prilično daleko. Tim bolje, jer imam dojam da našoj poeziji u posljednje vrijeme upravo toga fali.
Radi li se o savršenoj zbirci? Ne, ne radi, daleko od toga. No, nakon što sam zatvorio knjigu, doista sam imao dojam kako s njom nisam samo bezveze gubio vrijeme, već sam kao čitatelj nešto i dobio.
Radi se o ispovjednoj, memoarskoj i vrlo, vrlo narativnoj poeziji koja metaforičnost svodi na sami minimum. Jezik zbirke vrlo je prirodan, tj. zvuči poput autentičnih zapisa nečijih misli u obliku u kojem se one pojavljuju unutar intime autoričine lubanje.
Autorica ponekad, u ponekim pjesmama, zna i pretjerati s narativnošću i subjektivnošću vlastitoga izraza. Tako neke od meni osobno neuspjelijih pjesama u zbirci zvuče čak i “previše autentično”, kao da nisu prošle kroz filter autocenzure koji bi odredio je li baš sav od ovdje iznesenog materijala relevantan za čitatelja. Time hoću reći da su neke pjesme toliko ispovjedne i osobne da znaju izgubiti na univerzalnosti svojih motiva te se čitatelj ponekad zna osjetiti čak i kao suvišak unutar osobnog krajobraza nekih od ovih zapisa. Ili, drugim riječima, poneka od ovih pjesama zna biti toliko osobna da se ne mogu natjerati da mi bude stalo do pročitanog, već autorica kao da mjestimično razgovara sama sa sobom.
S druge strane, one od uspjelijih pjesama ove zbirke (a pjesama koje bih ocijenio uspjelima ovdje ima bar dvostruko više nego li pjesama koje su me se dojmile kao samo prosječne) uspjelije su upravo zato što autorica u njima zna prijeći onu finu granicu između osobnog i univerzalnog. Ponekad nas i sa samo nekoliko vješto umetnutih riječi autorica zna “natjerati” da neko njezino čisto osobno gledište ili iskustvo doživimo svojim, ili ako već ne svojim (u smislu proživljenosti) – a onda barem bliskim. Za to je potrebna poprilična doza umješnosti – za natjerati nekoga da se stavi u tvoje cipele čistom snagom riječi.
Ovu bih zbirku preporučio prvenstveno čitateljima koji su umorni od hipermetaforične poezije, onima koji cijene iskren i ispovjedan ton pročitanog, a vrlo moguće i obožavateljima one narativnije i autobiografičnije struje unutar beatničke književnosti. Knjiga je stilski dosljedna, ujednačene kvalitete, a recimo da bi se ovakav stil moglo nazvati nekom vrstom ženske poezije u trapericama, što će reći da ove pjesme imaju muda i da ne mlate praznu slamu već u svojim iskazima vrlo brzo prelaze u samu srž stvari. Uz to, koliko god se radilo o “neukrašenoj” poeziji, ona je (s vremena na vrijeme) baš žestoko dirljiva.
Iskreno, nisam mislio da će mi se zbirka svidjeti onoliko koliko mi se svidjela, jer bio sam, kako se kaže, “fifty-fifty” što se tiče autoričine poezije koju sam do ovog trena bio čuo po raznim čitanjima. Međutim, ovdje okupljene pjesme funkcioniraju kao cjelina i mnogo su mi više legle kad sam ih imao prilike pročitati sam za sebe, vlastitim tempom i van graje raznih javnih prostora. Tako sam se mogao zadubiti u ovdje izloženu intimu te se zamisliti nad pročitanim, “posvojiti” ove riječi kao bliske mome iskustvu bivanja čovjekom.
Radi se o vrlo “ne-trendy” zbirci, što mi je također osobno vrlo bitno.
Zaključna ocjena zbirke: 70/100
