Saša Skalušević: Mislim da je knjiga neuništiva. Nju ni film ni televizija nisu uspeli da sklone sa uzglavlja kreveta, pa tako neće uspeti ni svi pametni telefoni, tableti, lep-topovi i društvene mreže. Ona će uvek biti tu negde.
Saša Skalušević Skala (1981, Negotin, SFR Jugoslavija), od 1998. godine objavljuje u književnoj periodici u Srbiji i regiji. Objavio je knjige poezije Mitovi i senke ( Narodna Biblioteka Dositej Novaković, Negotin, 2014), Plastična Aleksandrija (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2019), zbirke pjesama Rekreacija pre pakla (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2020), Svakodnevni pokušaji apokalipse (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2021). Zastupljen u više pjesničkih antologija i zbornika. Prevođen na rumunjski jezik. Jedan je od osnivača Krajinskog književnog kluba sa sjedištem u Negotinu. Član je udruženja kulturno-turističkih stvaralaca istočne Srbije Kulturistok. Organizirao je i vodio preko stotinu kulturnih, umjetničkih i književnih manifestacija, programa i promocija, poput Timočke noći, Sveti Trifun na rajačkim pivnicama, Pesničke rukoveti i dr. Od 2016. godine predsjednik je žirija nagrade „Mirko Petković“ koju dodjeljuje Narodna biblioteka „Dositej Novaković“. Od 2007. godine stalni je član redakcije časopisa Buktinja, suradnik časopisa za književnost, umjetnost, kulturu i bibliotekarstvo Bibliopis, a od 2019. godine postavljen je za glavnog i odgovornog urednika časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Buktinja.
Književni časopis “Buktinja” preporučio mi je moj izdavač, dok sam boravio na Sajmu knjiga u Beogradu, prije tri godine. Upoznavši se s publikacijom, morao sam priznati da pohvale nisu bile pretjerane. Unutar živopisnih korica mogao sam pronaći vrhunsku poeziju i prozu, popraćenu izuzetnim, magičnim fotografijama i(li) ilustracijama, što je ukazivalo na usklađenost redakcije lista i čvrsto utvrđenu uređivačku koncepciju. Pomno proučivši dostupne mi brojeve, primijetio sam da se u njima smjestilo nekoliko stalnih rubrika: Raskovnikuvijek predstavlja suvremene pjesnike s nekoliko izabranih radova, u Mementu se, s dostojnim pijetetom, evociraju sjećanja na umrle književnike i njihove zauvijek žive riječi, Zublja donosi recentnu prozu, kratke priče i ulomke iz romana, Sveti dim, izborom iz prevedenih djela, podsjeća na svjetske pisce, ali i na velikane slovenske i makedonske književnosti. Sublimacija doista oplemenjuje pisanu riječ, jer sadrži mjerodavne kritičke osvrte na tek objavljene zbirke poezije, romane i kratke priče, ali i čudesne eseje i rasprave teoretičara književnosti. U časopisu se nerijetko, pod nazivom koji simbolički i analogički odgovara temi, pronađe i filmska ili glazbena kritika, a na kraju je uvijek navod Buktali su, gdje se mogu pronaći bibliografski podaci svih autora koji su sudjelovali u stvaranju aktualnog izdanja. Tu se može vidjeti da su zastupljeni pisci iz svih zemalja naše regije, od onih široj čitateljskoj publici dosad nepoznatih, pa sve do onih najuglednijih, višestruko nagrađivanih. Istinski zadivljen novim otkrićem, radosno sam dočekao priliku da ujesen 2019. godine upoznam novopečenog urednika “Buktinje”, Sašu Skaluševića, druželjubivog, srdačnog bradonju. Entuzijast je nalikovao piratu – moreplovcu iz filmova, a reference dugogodišnjeg člana redakcije i pjesnika s tada objavljene dvije knjige pjesama, govorile su u prilog tome da će, kao novi kapetan, nastaviti uspješno voditi lađu sigurnim smjerom. Nepredvidive okolnosti spriječile su nas u ostvarenju planiranih susreta, ali nastavio sam pratiti njegov časopis, ponešto čak i objavio u njemu, a osjetio se pozvanim napisati i kratak osvrt na jednu od još dvije zbirke pjesama, koje je Skala objavio u međuvremenu. Tiskana neprekidno od 1954. godine, “Buktinja” je ljetos doživjela svoj sedamdeseti broj, potom i naredni, jesenski dvobroj, a sada je u tisku već i zimski dvobroj 73-74, pa je to bio povod za razgovor s glavnim urednikom.
U ovom vremenu elektronskih medija, književnih portala i online časopisa, Krajinski književni klub iz Negotina nepopustljivo nastavlja svojim tradicionalnim putem. Recite mi, što je sve potrebno osigurati da bi se izdavao ovako obiman časopis u tiskanom obliku? Kako se snalazite?
Ono što je najpotrebnije za jedan ovakav časopis su svakako finansije. Jer vi ćete napraviti redakciju, okupiti saradnike, dobiti blagoslov i pomoć nekih značajnih književnika i institucija, medija, međutim, bez značajne i kontinuirane finansijske podrške, sve to može biti zalud. Što se toga tiče, mogu reći da mi; kao udruženje Krajinski književni klub, koje je osnivač i izdavač časopisa Buktinja; već gotovo deceniju i po nailazimo na izvrstan prijem kod predstavnika Opštine Negotin. Časopis se u tom periodu, kao i danas, finansira isključivo sredstvima opštine, preko konkursa projekata za udruženja i nevladine organizacije od javnog inetresa za opštinu Negotin, pa smo im na tome neopisivo zahvalni. Jer časopis, od pojavljivanja daleke 1954. godine pa sve do sredine osamdesetih, ima takoreći “rupe” u svom izlaženju. Tada, kao i onih devedesetih, koje ja bolje pamtim, kuburilo se opet oko finansija. Sve se to tek sredinom dvehiljaditih godina stabilizovalo i traje do danas. Ove godine nam se pojavio 70. broj, a do 2006. godine bilo ih je tek osamnaest. Moram da napomenem da mi u Negotinu pored našeg časopisa imamo još četiri časopisa koji su vezani za kulturu, umetnost i književnost. To su časopis Bibliopis, koji izdaje Narodna biblioteka „Dositej Novaković“ a uređuje poznati književnik Vlasta Mladenović. Onda, tu je časopis Baštinik, koji izdaje Istorijski arhiv Negotin te časopis Mokranjac, čiji je izdavač Dom kulture „Stevan Mokranjac“ i festival „Mokranjčevi Dani“, a vezan je prevashodno za čuvene Mokranjčeve dane. Ne zaboravimo i književni časopis Riznica, udruženja i izdavača Leksika, pokojnog književnika Gorana Vučkovića, koji i nakon njegove smrti dalje izlazi. Sve njih takođe finansira Opština Negotin i Republika Srbija, što je sa jedne strane, gotovo neverovatna činjenica.
Naklada vam je velika, 500 primjeraka. Osim u bibliotekama i knjižarama širom Srbije, može li se vaš časopis pronaći još negdje, može li se pretplatiti na nj, naručiti ga putem Interneta? Distribuirate li svoju publikaciju i van granica svoje zemlje?
Može se naći, videti i naručiti preko interneta, društvenih mreža i sl., ali nažalost, zbog preskupe poštarine, uglavnom izbegavamo slati van granica Srbije i to je veliki greh srpske pošte. Što tiskovina, nešto kao knjiga, nema veze s nekom komercijalnošću, već sa umetničkim delom, pošti ne znači ništa i skupo naplaćuje svoje usluge. Uglavnom autorima van granice Srbije šaljemo kod prijatelja, rođaka i dr. po Srbiji, a onda oni na neki način dođu do svog primerka. Tako je kako je…
U rubrici “Raskovnik”, nazvanoj po rijetkom cvijetu kojem se pripisuju magijska i ljekovita svojstva, objavljujete poeziju pjesnika iz regije. Može li poezija biti lijek, umirujuće sredstvo za dušu, izmučenu modernim načinom života? Koliko vama osobno znači poezija?
Ukratko – mnogo. Mislim, ne samo poezija, već sama književnost, ali i neke druge umetnosti, poput muzike, filma ili slikarstva. Mogao bih reći da je malo stvari bilo na izvestan način ispravno kao što je poezija i knjiga ili rođenje deteta. Tako da nema nikakve sumnje da je književnost jedan veliki i jak lek, ali naravno najpre za one koji ga znaju uzimati, da ne kažem tako sterilno – konzumirati. Uživanje u poeziji, knjigama i časopisima ne može da škodi i preporučuje se… Opširna je to tema, ali da, svojim primerom mogu reći da je mene književnost spasila. Najpre samo čitanje i upoznavanje sa svim tim autorima i knjigama, koje su mi i danas veoma važne, a onda i sam proces pisanja i stvaranja. Ja sam bio dete ulice i svega onoga što ta ulica donosi, ako me razumete. I eto, bavljenje književnošću traje neke dve i pol decenije.
Ne znam kakva je situacija u Srbiji, ali nepobitna je činjenica da ljudi u Hrvatskoj sve manje čitaju, a i oni koji posegnu za knjigom, češće se opredjeljuju za prozu. Koliko su televizija, film, internet i društvene mreže utjecali na izmjenu naše perecepcije, koliko su ‘’krivi’’ za regresiju čitalačke publike?
Nisam siguran da li još uvek možemo donositi sud o tome koliko je tehnologija kriva za regresiju o kojoj govorite, posebno film ili televizija, ali svakako da se samo vreme ili pojam o vremenu ubrzao. Tehnologija napreduje svakim satom i došli smo do nekog apsurda da su vam gotovo sve ili većina informacija, događaji, umetnička dela, koncerti, filmovi pa i knjige, na ovaj ili onaj način dostupni, ali da nemate vremena za sve. Lično mislim da mlađe generacije generalno manje čitaju jer u moru interneta, društvenih mreža, ne mogu jasno da razluče bitno od nebitnog, što je nama koji smo odrasli bez interneta, lakše: nama je internet i sve u vezi njega, pre dopunska nastava koja nam olakšava neki rad ili uživanje, nego glavno učilo. Tako da je problem pre u onome šta individualno preporučiti za čitanje, nazovimo to nekim sistemom, a ne samo nečitanje ili te famozne društvene mreže koje se danas optužuju za sve i svašta. Mislim da oni koji čitaju, danas čitaju i više, a drugi verovatno ne bi čitali ni da imaju samo sveću ili baklju kao noćno svetlo. Takođe i na svim tim društvenim mrežama dosta se raspravlja o književnosti i knjigama. S druge strane, mislim da je proza uvek bila čitljivija, a da je poezija pomalo skrajnuta, ipak elitistička, ali to joj nikada nije smetalo. Uvek je tražila malo više od nekog običnog, zalutalog čitaoca. Pri tome, mislim da je sama knjiga neuništiva. Nju ni film ni televizija nisu uspeli da sklone sa uzglavlja kreveta, pa tako neće uspeti ni svi pametni telefoni, tableti, lep-topovi i društvene mreže. Ona će uvek biti tu negde. Na polici, stočiću, krevetu ili ispod kreveta.
Pri našem upoznavanju, nosili ste majicu s natpisom “Kafka” i odmah rezolutno izjavili da ste Srednjoeuropljanin po svjetonazoru. Tada vas nisam dospio pitati pa sad koristim priliku: Što to točno znači, što ste time mislili reći?
Da, Kafka mi je između ostalih, zaista važan pisac. Naravno, tada smo pričali o literaturi, ali najpre taj srednjoevropski prostor, od Dunava do Baltika, neki je moj prostor. Onaj koji mi je blizak i koji prepoznajem. Kao i autori i dela koja su se tu stvarala, posebno ona dvadesetog stoleća. To je, recimo, jedan spoj forme i istorije u literaturi, umetnosti. Uticaji društvenih i političkih potresa i promena, tu su nekako vidljiviji na umetničkim delima no u drugim delovima Evrope ili Sveta. Ovim, naravno, ne umanjujem vrednost i značaj tih drugih književnosti. Taj gorki talog iskustva, kako je to formulisao Danilo Kiš, tu je nekako prisutniji i gušći. To je to neko prepoznavanje, tog podneblja i samih autora.
Prilikom predstavljanja jubilarnog sedamdesetog broja “Buktinje” u nekim publikacijama, naveli ste da ste opstali unatoč nizu poteškoća i nevolja, društveno -političkih promjena kroz koje je društvo prošlo u vrlo kratkom historijskom razdoblju. Kako su se ta silna iskušenja odrazila na vaše sazrijevanje? Vaše djetinjstvo i mladost, vaše formativne godine odvijale su se u turbulentnim vremenima.
Kao što sam govorio koliko je istorija imala uticaja na srednjoevropske autore, tako se i na mene odrazio sav taj haos, koji je nastao najpre padom Berlinskog zida. Tačnije, te neke promene primećujem najpre sa padom Nikolaja Čaušeskua i revolucijom u Rumuniji, koja se takođe desila 1989. godine, ali nešto ranije od pada Berlinskog zida. Zbog blizine Rumunije, danas i tada mogli smo da gledamo rumunsku televiziju u Negotinu. Sa svojim roditeljima, pratio sam od samog početka te nemire i obračune na ulici, koji su se odvijali danima, jednu zaista krvavu revoluciju. Sve do samog streljanja Nikolaja i Elene, koje je rumunska televizija prenosila uživo. Nakon toga je krenulo redom: neredi na utakmici u Maksimiru, 9. mart 1991. godine i tenkovi na ulicama Beograda, onda rat, sukobi i raspad Jugoslavije, familija i komšiluka, etnička čišćenja i izbeglice, ekonomske i druge sankcije, restrikcije struje, pravi krešendo, NATO bombardovanje i tako sve do 5. oktobra 2000-te i pada Slobodana Miloševića i njegovog nesumnjivo užasnog režima. To je bio zaista jedan turbulentni period prepun istorije, koji je trajao tek nešto više od decenije, a tada mi je, usled svega toga što se dešavalo, izgledalo kao da traje više decenija. Malo je kome, osim onima iz nitkovske vlasti, tada bilo lako. Zato je ta neka moja generacija čvršća od onih kasnijih. Upornija i sa više strpljenja. Naučite da cenite i razlikujete ljude, vrednosti, bitno od nebitnog. Tada se i desio neki moj put u književnost.
Jeste li, poput golemog broja pripadnika vaše i nešto mlađe generacije, pomišljali na odlazak iz domovine? Prema vašem mišljenju, koje bi bile prednosti, a koji nedostaci takve odluke?
Ta neka misao ili odluka je gotovo uvek tu, iznad naših glava, mislim na ljude koji žive na Balkanu, u državama bivše Jugoslavije. Mnogo ljudi je napustilo ne samo ovu državu, ove gradove, kvartove i ulice. U mom je kraju to oduvek tako bilo. Lično, nisam nešto posebno razmišljao u tom pravcu ni onda kada je bilo najteže, jer sam uvek tu neku Austriju, Nemačku ili Holandiju, hteo ovde da stvorim, a ne da se drugde u tuđem jeziku i kulturi utopim. Prednosti tamo jesu velike, posebno za decu, jer postoji sistem u svemu, što mi ovde nemamo, već uglavnom grabež, hajdučiju i vladavinu najgorih od sve dece. Taj ekonomski momenat za porodice je svakako bitan, ali s druge strane, ako svi odemo, ko će pa ostati ovde. Mislim da se uvek treba boriti i stvarati ovde, u svojoj kulturi i jeziku. Lepše je otići turistički. Mada, kako nas trenutno sve guraju preko ivice strpljenja, sve je uvek moguće. Nikada nisam osuđivao one koji se odluče da odu.
Upoznao sam vas i kao autentičnog boema. Je li to vaš svjesni izbor ili je boemija izabrala vas? Nije li to jedan iskonski umjetnički poriv?
Mislim da je danas vrlo malo autentičnih boema. Ne mislim za sebe da sam jedan od njih. Međutim, ima nekih sličnosti sa književnošću ili poezijom. Znate ono kada kažu za nekog – on ne piše poeziju, on živi poeziju. Isto se može reći i za boemiju ili za ono što je ostalo od nje. Postoji zaista taj nesvesni momenat ili nagon, gotovo misticizam.
U ovom vremenu pokidanih kulturnih veza između država i naroda koji govore sličnim, srodnim ili istim jezikom, dobu negiranja stranih utjecaja u cilju formiranja monolitnih nacionalnih kultura, doprinos vašeg časopisa upoznavanju književnog stvaralaštva susjednih slavenskih zemalja, neizmjerno je velik. Ne mislite li da biste bili još čitaniji i utjecajniji kad biste “Buktinju” u jednom dijelu naklade, tiskali i na latinici? Niste li se ovako limitirali, odredili sebi za misiju “prosvjećivanje” užeg kruga čitatelja? Činjenica je da u nekim novoformiranim državama nakon raspada Jugoslavije, mlađi naraštaji više ne uče ćirilicu, pa ste samim time hendikepirani u široj prihvaćenosti u regiji.
Časopis za književnost, umetnost i kulturu Buktinja je registrovan kao časopis na srpskom jeziku, ćiriličnog pisma i tu nema promene. A nema ni razloga. Uostalom, iako štampamo i autore čije je pismo latinica, mislim da im nije teško kasnije da čitaju svoje delo na ćiriličnom pismu, njima i njihovim, odnosno našim čitaocima. Lično mislim da je to jedno bogatstvo kulture. Uostalom, imali smo mi slučajeve kada je, iz nekih čisto književnih razloga, tekst morao biti na latinici i onda bi ostajao takav u orginalu. To nije nikakav problem. Kao ni to što je časopis na ćiriličnom pismu. Prema mom mišljenju, ćirilica je nekako više underground, što bi kazali, jer je ređa i manje je ima, a ja sam uvek bio na strani takvih pojava. Mislim da to čitaocima iz bivših republika Jugoslavije, onima koji žele da čitaju, ne predstavlja veliki problem. Ponavljam, za one koji žele da čitaju i nešto novo saznaju. Uostalom, i veoma značajniji i poznatiji časopis GRADAC iz Čačka, koji se bavi univerzalnijim, kulturološkim, umetničkim i književnim temama, štampa se na ćirilici, a čita se od Slovenije do Grčke, pa i šire naravno, već skoro pet decenija sa jednakom pažnjom.
Pri dodjeli nekih nagrada na konkursima za poeziju i prozu, ocjenjivački sudovi svojim su kontroverznim odlukama doveli u pitanje renome takvih natječaja. Došlo je čak i do toga da ih velik broj kniževnika bojkotira, pa me zanima vaše mišljenje o tome. Od 2016. godine predsjednik ste žirija nagrade “Mirko Petković” za poeziju i prozu, koju dodjeljuje Narodna biblioteka “Dositej Novaković”. Opišite nam kakav je osjećaj biti dio ocjenjivačkog tijela, kolika je odgovornost na onome koji odlučuje pri izboru najboljeg djela. A kao urednik časopisa, jeste li se ikad našli u poziciji da morate biti i cenzor, pa zbog neke (političke) nekorektnosti odbiti pristigli rad?
Pa dobro, taj podatak o mom žiriranju nije nešto mnogo zanimljiv, više je to lokalnog karaktera. Vezano za autore koji dolaze isključivo iz istočne Srbije, neka teritorija geografski od Kladova do Niša. Javljaju se na konkurs, naravno pod šifrom. Tako da tu obično nema nekog velikog zadatka, ali trudimo se da bude izabran najbolji rad koji je poslat na konkurs te godine. No smatram, kad su u pitanju ove ozbiljnije nagrade, da je tu velika odgovornost, da treba zaista dobro odvagati. Jer i kvantitet nagrada, kao i knjiga, vodi pre u sunovrat, nego u neko sređeno stanje i sistem, koji je preko potreban. Što se tiče nekih negodovanja oko nagrada npr. oko NIN-ove nagrade za roman, mislim da joj to samo diže ugled i da se nepotrebno stvara fama. Uvek će biti onih koji su nezadovoljni ili misle da je neki drugi roman trebao da je dobije. Svakako da žiri treba da bude kompetentan za tako nešto.Veći problem je višak nepotrebnih nagrada. Što se tiče neke cenzure, toga kod nas u časopisu nikada nije bilo, niti sam ja bio primoran na tako nešto. Da kojim slučajem jesam, uvek bih to odbio. U našoj redakciji, najvažnija odluka je procena da li neki književni tekst, delo, vredi ili ne. Zaslužuje li da se nađe u časopisu ili je bezvredno. Sve ostalo ne postoji, u prilog tome govore i autori koje smo objavljivali i objavljujemo.
Časopis Buktinja, u posljednjih nekoliko godina, često izlazi kao dvobroj. Zašto je to tako?
Buktinja se učestalo objavljuje kao dvobroj, da bismo nadoknadili propušteno za ovih gotovo šezdeset i sedam godina postojanja, i tako smo stigli do broja 75 za sve te godine. Ali kada je cela brojka, poput broja 70, onda ne izlazi dvobroj. Npr. broj 100 ili 300 neće biti dvobroj.
Budući 2021. godina ide svome kraju, moj će urednik svojim suradnicima i poznanicima zasigurno opet postaviti pitanje što su čitali protekle godine. Koje bi nam tri knjige vi preporučili, čime su vas njihovi autori impresionirali?
Dobijam zaista veliki broj knjiga tokom godine, što od prijatelja, autora, što od pojedinih izdavača, pošto sam zaista veliki ljubitelj knjige i čitanja. Dosta toga i ne stignem da pročitam, ali uglavnom pratim sve što se štampa i izlazi u književnoj produkciji, ali i u periodici. Teško je izdvojiti samo tri knjige, jer poslednjih godina zaista se prevode i štampaju izvaredne knjige, ali i dela domaćih autora svih vrsta i žanrova. Ono što bih ovako na prvu loptu izdvojio je zbirka priča Thomasa Ligotija „TEATRO GROTTESCO“, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Orfelin izdavaštvo iz Novog Sada. Zaista je pohvalno to što Orfelin objavljuje Ligotija, ovo je već treća njegova zbirka koju objavljuju. Predugo smo čekali na njegove knjige u ovakvim fantastičnim izdanjima. Nakon toga preporučujem roman „HELTER SKELTER“ Jens-Martina Eriksena, danskog pripovedača, koji je nedavno imao i promociju ovog romana u Beogradu. Izdavač je Presing iz Mladenovca. To je jedan urnebesan distopijski roman, gotovo odgovor na Houellebecqovo Pokoravanje. Inače, Presing kao izdavača moram da pohvalim, jer zaista imaju sve bolje i bolje edicije i knjige, a edicija Severno svetlo, u kojoj se objavljuju savremeni skandinavski autori, pun je pogodak. Treća knjiga bi bila najnovija zbirka poezije „KAMPERPLAC“ Dejana Ilića, pesnika i prevodioca, koju je objavila Narodna biblioteka Stefan Provenčani Kraljevo u ediciji „Povelja“. Volim poeziju Dejana Ilića i ova zbirka je na izvestan način nastavak zbirke pesama Dolina Plistos.
Vi ste do sada objavili četiri knjige, zbirke poezije, posljednje tri kod istog izdavača. Imate li pjesama na zalihi, namjeravate li uskoro izdati novu zbirku, hoće li to biti kod nekog novog nakladnika?
Prvu knjigu mi je objavila Narodna biblioteka „Dositej Novaković“ Negotin, 2014. godine. Ostale tri su izašle kod Presing izdavaštva iz Mladenovca, s kojim zaista imam odličnu saradnju i veoma sam zadovoljan kako su ispale te knjige: velika sam cepidlaka i uvek strahujem kako će da ispadne na kraju. Naravno, nova knjiga pojaviće se opet kod njih, nadam se sledeće godine. Imam planove, samo da bude zdravlja i vremena.
Za kraj, zahvaljujem vam na razgovoru, cijeloj redakciji “Buktinje” želim dobro zdravlje, svaku sreću i uspjeh u daljnjem radu. Buktite još mnogo godina na zadovoljstvo svih sadašnjih i budućih čitatelja!
Hvala vama i vašem portalu, gradu Rijeci i vašim čitaocima. Želim svima sve najbolje u Novoj 2022. godini i… čitajte Buktinju.
