Biti među vlastitim prstima
Već nakon nekoliko pročitanih stranica rukopisa koji vrvi bogatstvom opisa, kao čitalac, usprotivio sam se naslovu, jer je ovaj roman ustvari neobičan brod satkan od lijepih misli na kojem plove ljudi, i oni dobri i oni loši. Vezujući se za odrastanje glavne junakinje Mirele, autorica u konstanti upućuje na vrijednosti, za koje silno želi da budu ogrtač svakom čovjeku, nesebično i iskreno.
Vještinom majstora koji pravi slikovnice, autorica nam slike djetinjstva samo na trenutak zamjenjuje slikama odrastanja i rata kao ljudske pošasti koju stvori i čiji plijen bude, tako da se cvjetni perivoji smjenjuju sa memljivim podrumom oko kojeg padaju granate.
Nije rat njena okupacija u kojoj želi pokazati vlastitu patnju, ne nikako. Rat je stanje u kojem pokušava više dočarati čovjeka, to biće čije sklonosti se mijenjaju u zavisnosti od potrebe, pa nekad, ne tako rijetko, izgubi onu osobinu po kojoj se čovjekom zove. Samokritično, ponekad i rigorozno, autorica kroz glavnu junakinju iznosi svoje slabosti, koje su u svijetu razuma naprosto vrlina. Samo u okruženju oholosti i pohlepe, one bivaju neprimjećene, ali nikako nebitne. Posjedovanim sluhom za svaku ljudsku vrijednost, za ljepotu koja dolazi iznutra, lišenu gramzivih pogleda zvijeri u ljudima, autorica to stavlja u okvir strpljenja koji isijava ljepše od zlata, baš kao vjenčanicu koju pažljivo ukrašava cijelu mladost, provjetrava je i pegla, da bi samo koji sat u njoj prošetala koracima punim neizvjesnosti. Život za samo jedan trenutak, ili još bolje trenutak za taj jedan život, asimetrična je težnja glavne junakinje, ne gubeći nadu u dobro, u lijepo, u ljudsko.
O stidu kao ukrasu svakog čovjeka, po čemu i jeste bitno razlikovan od drugih stvorenja jer stid dolazi kao refleksija razuma i spoznaje dobra, u rukopisu kaže: ”Izbjegavala sam dnevno svjetlo koliko god sam to mogla, i tako iznuđeno zavoljela šetnje po mraku, kada svaki slučajni prolaznik na ulici, nije odmah morao postajati svjedok moje, pa, makar i one najmanje, neprijatnosti.”
Iskrenost, poštenje, čast, moralne su ljestvice koje čvrsto stoje u redovima romana, ali i habitusu autorice, jer se one ne mogu sa toliko uvjerenja napisati ako se istinski ne žive. Razočaranost u blizini neiskrenih koji je okružuju, koji su naprosto svijet njene junakinje, autorica će oslikati ovako: “Danonoćno čitah svakojake knjige, ipak, ne spoznah tajnu, skrivenu među redovima. Dok slušah sladak, ljudski govor, ne obraćah pažnju na neizgovorene im riječi. Dok gordo koračah, obasjana blještavim suncem, ne primjećivah tamnu sjenku iza svojih leđa, kao ni zelenilom prekrivene zamke na svom putu. Ni na kraj mi uma bi bojazan, kako ću svaki taj osmijeh, jednom, platiti sa dvije tuge .”
Pored nebrojeno metafora vješto nanizanih kao nepregledna niska bisera, u rukopisu ovog romana pronašao sam jednu posebnu nit jaku baš kao jaka žena, a to je sjećanje. Sjećanjem se junakinja romana brani od stvarnosti koja ulazi u naše svjetove kao nezvani gost. Stvarnost lišena temeljnih moralnih vrijednosti, materijalizovana do te mjere da se i ljudska srca više ne crtaju u onom uobičajenom obliku sa oblinama koje i na pogled dišu, već u obliku novčanice ili neke stvari kojom se treba pokazati nadmoć.
Slikama ratnog Sarajeva kroz mladost u nekom memljivom podrumu, dok traži utjehu u djetinjstvu koje je bilo kao šetnja kroz bajku, autorica nas kroz pričanje junakinje Mirele uvodi u vrijeme zrelosti. Kao goblen, svojim narativom zlatnim koncem veze pticu, čija se tuga naselila na njen kljun. Ona zato priča jednu priču dobrote, kao nauk onima koji budu čitali i koji savjeta budu tražili u tuđem životu i ispričanoj priči prepunoj davno zakopanih osjećanja.
Kako oslikati lice čovjeka u ratu a da taj opis sadrži zajednički sadržalac za svako, ama baš svako lice, autorica će odgovoriti u jednoj kratkoj rečenici: “Jer, bio je rat, a u ratu su svi stari.”
Nadilazeći formu, odstupajući da do kraja izvede narativ pripovjedače u tonu koji zveči od žala za prošlim, autorica šekspirovski, u stihu, slaže slike Sarajeva i ljudi u njemu, ali i onih koji mu svrate, pa će u jednom trenutku reći: “Tako ćeš, umjesto, da zavoliš lice, nekoga ko se Šeherom šeće, pronicljiv slabo i površan više, zavoljeti ovdje aščinice,” da bi potom progovorila o tragediji koja je zadesila njenu sestru u saobraćajnoj nesreći i sa tim završila prvi dio romana.
U drugom dijelu romana definiše “budalu”, što je na našim prostorima ustaljena odrednica za čovjeka bez karaktera a ne mentalno poremećene ličnosti, te autorica pojašnjava :”Budala caruje svijetom u svom poremećenom umu i niko joj ne može dokazati da nije u pravu, ma kakvim se metodama služio.”
Proniknuti u čovjeka, njegovo bilo ljudskosti, umijeće je samo rijetkih koji tu ljudskost nose unutar sebe kao jedino blago koje imaju. Autorica nam kroz glavnu junakinju Mirelu u tom pronicanju ljudskosti otkriva i svoju crtu, tu bolom natopljenu liniju života, kada pripovijeda:” I ja se smijem, prijatelju. Smijem se bez smijeha, jednako, kao što jedem bez slasti ili živim bez strasti. Smijem se jer ne mogu plakati, a to je teško. Blago onome, ko može isplakati svoju bol. Ja nisam jedna od tih.”
O sebi u jednom trenutku hrabrosti da se izdigne na pijedestal ravnopravnosti čovjeka, o čemu savremeni svijet samo deklarativno tupi zube, autorica će vrlo slikovito u samo jednoj rečenici oslikati glavnu junakinju, ustvari sve ono što ona u biti jeste, a to je.”Krparica tonućega broda, vječiti vojnik ljubavi.” Nadalje, ona će kroz patnju junakinje Mirele oslikati sav užas nasilja u porodici, kao bitan stepenik koje neke žene i ne uspiju preći.
Sumirajući osjećanja koja su mi izvirala tokom čitanja ovog rukopisa, zaključujem, da je autorica u potpunosti uspjela kroz junakinju Mirelu dočarati čovjeka u liku krhke žene kao obrazac mogućeg, bez obzira na sve negacije koje se ispriječe shodno nametnutim okolnostima trenutka. Stoga ovaj roman preporučujem više muškarcima, ali i ženama, gdje se u bogatoj metafori koju autorica koristi, svakako mogu pronaći svi. Dovoljno u jednoj rečenici da se zamisle, da bi u drugoj već pravili korektiv nad svojim postupcima.
Biti među vlastitim prstima, jeste osjećaj kojeg imaju sam rijetki, gdje zbog odlučnost da nam ga dočara, autorica zaslužuje sve pohvale. Jer život je pjesma samo kada je proživite potpuno, kako to i autorica završava, „Leptiri se rađaju, životu se raduju, danas žive, sutra umiru“
Said Šteta
