05/07/2020
Pretraga
Recenzija zbirke poezije “Revolucionar” autora Stjepana Bajića

Recenzija zbirke poezije “Revolucionar” autora Stjepana Bajića

NESPUTANI POETSKI FAKIN

(Stjepan Bajić: Revolucionar, Matica hrvatska Karlovac, 2019.)

    Rijetkost je zadnjih godina na hrvatskoj poetskoj sceni naići na novoga autora neopterećenog normama i stilskim ograničenjima nametnutima od trenutno prevladavajuće kaste urednika i književnih kritičara. Tim je veće zadovoljstvo otkriti nekoga kao što je Stjepan Bajić. Čitajući njegovu premijernu zbirku poezije Revolucionar, ovjenčanu ”Književnom nagradom Grada Karlovca Zdravko Pucak”, neminovno je prepoznati kako Bajić prvenstveno piše za sebe, iz svog osobnog zadovoljstva, neopterećeno, lepršavo i ležerno. Kroz cijelu knjigu se vrlo jasno osjeti da ne robuje tuđim očekivanjima i ne podliježe tuđem mišljenju. Stječe se dojam da ni najmanje ne pati za nagradama i priznanjima, a u ovom konkretnom slučaju, kada se već odvažio prijaviti na natječaj, kao da je to učinio govoreći sam sebi: ”Ako ću nekim čudom osvojiti nagradu, osvojit ću je pod svojim uvjetima, ne vašim!” Čak će i književni laici uvidom u ovu knjigu doći do zaključka kako se radi o iznimno načitanom mladom čovjeku poprilično oštrog i zaigranog pera. Duhovitost je njegov značajan forte. Kada tome dodamo komponentu mladenačkog bunta i revolta prema ustajalim društvenim ogradama protkanu nerijetko mračnim i tmurnim mislima (u pjesmi Utilitarna pjesma sam će za sebe ustvrditi da je mračnjak), svjesni smo da svjedočimo posebnoj, pomalo otkačenoj i uvrnutoj knjizi; knjizi po mjeri istinskih poetskih sladokusaca. U kontekstu svega dosad navedenog, vrijedi čestitati i stručnom povjerenstvu spomenute književne nagrade (Neda Omrčen, Draženka Polović, Krešimir Bagić) na njihovoj providnosti i smionosti da od svih pristiglih rukopisa izdvoje i nagrade upravo ovaj. Za pohvaliti je i uredničku toleranciju Draženke Polović. Mnogi drugi urednici bi u njenoj ulozi ovdje pokleknuli pred izazovom i određeni dio pjesama koje se doimaju ne baš sasvim dorađene i ispolirane, odnosno kao previše opuštene/zafrkantske, izostavili iz sadržaja knjige. Time bi se mnogo izgubilo. Mišljenja sam kako upravo taj dio djelomično ”nesavršenih” pjesama daje ovoj knjizi poseban umjetnički štih i šarm.

    Zbirka je tiskana na opsežnih 108 stranica. Konceptualno je podijeljena u 6 cjelina: Svakodnevica, Despicable me, Albert, Želje, vizije, iluzije, Svi putevi vode u rimu te Ima još…

Sudeći prema sadržaju ponuđenom na kraju knjige, slobodni smo zaključiti kako zbirka broji blizu 60 pjesama, međutim i to, kao i mnoge druge stvari vezano uz Bajića ne valja uzeti zdravo za gotovo. Naime, radi se o tome da nam je pod dva naslova u knjizi podvalio zapravo i više poetskih uradaka. Najprije nam u prvoj cjelini pod jedinstvenim naslovom pjesme 7 haikua o patnji iliti 7 jauikua i realno prezentira tih 7 haikua, jednako kao što u četvrtoj cjelini koristi identičnu smicalicu, pa nam u pjesmi naslovljenoj Za sada samo šest morbidnih epitafa i sedmi ohrabrujući, donosi i tih 7 punokrvnih epitafa. Takvim i sličnim mehanizmima Bajić se poigrava praktički kroz cijelu knjigu. Osim što su naslovi pjesama gotovo odreda dovitljivi, dopadljivi, duhoviti i sami po sebi provokativni, nikada nismo sigurni što će nas dočekati kada okrenemo sljedeću stranicu; hoće li pjesma na njoj biti napisana u svega dva do tri stiha ili će se protegnuti na više od nekoliko stranica. Tematika njegovih pjesama također značajno varira, ali nekoliko je tema ipak prevladavajućih. Gotovo kroz cijelu knjigu proteže se propitkivanje i preispitivanje poetske scene kao takve i autorovog odnosa spram istoj. ”Što je i kakva je poezija danas?”, dalo bi se podvući kao zajednički nazivnik pod taj spektar pjesama. Njegova stajališta idu za tim da jasno i bez uvijanja kritizira aktualne tokove prisutne na književnoj sceni. Tako u pjesmi Velika želja svoju potencijalnu/zamišljenu izdavačku kuću naziva Šupak. Citiram: ”Već čujem bakicu u knjižari / kako pita: Imate kaj novog / od Šupka? Tak lepe knjige prave!” Druga upečatljiva tema kojom se bavi tiče se njega samog. Često je (auto)ironičan i kritičan prema samome sebi; štoviše, ponekad je u krajnjoj nemilosti prema svome liku i djelu, žustro se obrušava i obračunava sa svojim demonima i nezahvalnim fragmentima vlastite svijesti. Bilo bi potpuno promašeno navoditi naslove konkretnih pjesama kao primjere ovih glavnih tema i preokupacija, obuhvatilo bi to nabrajanje domalo pola zbirke. Nadalje se osvrće na uobičajene svjetovne dogodovštine poput ljubavnih nezgoda i zgoda, šaljivih epizoda u suživotu sa svojim zaigranim i nestašnim psom, do upuštanja u britke kritike, pohvale i pokude prema suvremenoj tehnologiji i tehnološkim dostignućima sugerirajući otuđenost kao jedan od glavnih problema današnjice. To se vrlo dobro ogleda i iz samih naslova pojedinih pjesama, kao što je Moj mobitel je pametniji od tvog mobitela.

    Kroz sve apostrofirano pojavljuje se i jedna nesvakidašnja odlika njegova pisanja rijetko prisutna kod ostalih pjesnika. Stjepan Bajić uspijeva u svojim pjesmama istovremeno iskazivati bijes i razdraganost, gorčinu i radost, patnju i veselje. Na trenutke nam se učini kao da nas svjesno podbada i provocira navodeći nas na jedan trag, dok zapravo cilja nekamo sasvim drugdje. Često kada o nečemu govori na sumoran i negativan način, iz boje, zaigranosti i drskosti njegovih riječi pritajeno izbija toplina i optimizam. Njegov sarkazam na mahove ide toliko daleko da se obrušavajući na samoga sebe zapravo obračunava sa društvom i svijetom koji ga okružuje. Udarati na samoga sebe dođe mu tek kao zgodan i originalan alat u toj bitci. Pripisujući sebi određene nepopularne osobine i karakteristike, zapravo ih pripisuje širem društvenom okruženju. U svemu ovome rado i učestalo se referira na brojne istaknute misleće ljude iz svijeta književnosti, filma, glazbe… umjetnosti općenito, citirajući njihove značajne misli i izreke. Lako je zamisliti kako se u njegovom ruksaku, dok u sitne noćne sate grabi biciklom preko nekog od zagrebačkih mostova nad Savom, neizostavno trucka jedna ili više knjiga kupljenih za vlastitu kućnu biblioteku ili posuđenih, zašto ne, moguće i iz knjižnice Filozofskoga fakulteta; fakulteta kojega i sam pohađa i kojemu, čudnog li čuda, također nije ostao dužan: ”Uvečer na putu prema doma / odbicikliram okolnim putem / vidjeti svoj faks kako spava / poleći glavu oslušnuti tisuće / djece zakopane ispred ulaza”. U nadi da će ubuduće kako na dotičnom, tako i na svim ostalim fakultetima u državi stasati tim više slobodnomislećih i odvažnih ljudi poput Stjepana Bajića, poželjet ću mu samo da i u svojim budućim knjigama zadrži barem dio dosadašnje dječje zaigranosti i neopterećenosti detaljima. Ova knjiga najbolji je dokaz da savršeno ne znači uvijek u životu i najbolje.

Written by
Siniša Matasović

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.