22/10/2021
Pretraga
Riječko odrastanje ili nadahnjujuće knjige za mlade Tamare Modrić Zagorac alias Katarine Solomun

Riječko odrastanje ili nadahnjujuće knjige za mlade Tamare Modrić Zagorac alias Katarine Solomun

/ uz Slatki dobar tek, TiM, Rijeka 2008., Stavit ću te na Facebook!, TiM, Rijeka 2017.,Od Zemlje do Mjeseca (i natrag), TiM, Rijeka 2019., Jesmo li još uvijek prijateljice?, TiM, Rijeka 2020./

Središnja prostorija obiteljskog života bila je kuhinja

Slatki dobar tek

Bilo joj je super to što je djed nikada nije gnjavio pitanjima i potpitanjima. Dobro, nije ni baka…

Od Zemlje do Mjeseca (i natrag)

Forget princess. I want to be an astrophysicist.

Od Zemlje do Mjeseca (i natrag)

Možda i nije bio najljepši grad na svijetu, ali Mija se u njemu osjećala najbolje na svijetu.

Jesmo li još uvijek prijateljice?

Postoji nešto lijepo što se zove život. Uživajte u njemu i povremeno ga zasladite.

Slatki dobar tek

Ako lektira zaostaje za životom mladih, ako pripovijeda neku drugu priču i prošlo svršeno vrijeme kojemu je mladi čitatelj pridružen kako bi tradicija i konzervacija kultur(i)nih dobara osigurala čuvara muzeja, onda je riječ o mrtvoj straži i kadaveričnoj lektiri.[1] (…) Na pedagoškom poslu (misiji) mladi trebaju znalačku ruku osobe od pera, onu koja će podesiti interes djela s interesom mladosti. Znalačko (na)vođenje poželjno je stoga da didaktizam (tzv. po[r]uka djela) ne nadglasa užitak čitanja priče. Čitamo zapravo radi sebe, ne iz pristojnosti, ne zbog ocjene, ne da ubijemo vrijeme ili da odgodimo dileme i odluke, ne da bogatimo rječnik[2] i tako redom. Mnogi interesni provokatori čitanja supostoje, no primarno jest da mi je iz nekog razloga dobro ili loše u tom čitanju, sebe tražim u svijetu djela, tragam za onim što je (ne)usporedivo i (ne)provjerljivo u mome životu. Gdje sam ja u svemu tome (čitanome)? Kako me se tiče (tiče li me se?) ova priča? Iskustveno posve udaljena pripovijest koju školarac čita, nešto nikad doživljeno, nikad pomišljeno, neizmaštano i krajnje nejasno u njegovu stvarnosno-činjeničnom obzoru – može zaiskriti poveznicom s njegovom svakodnevicom. Onda je lektira (najšire mišljena) ugodaane davež. Ne nježna inkvizicija, ne kamen spoticanja (posuđene sintagme). Onda je izazov. Zanos. Napeto iščekivanje/odgađanje kraja, poniranje u knjigu do duboko u noć premda je sutra ubitačan kontrolni iz ultimativnog školskog predmeta. Iznova prelistavamo jer želimo ponoviti i provjeriti neke osjećaje (hoćemo li ostati hladni na ono što nas je kod prvog čitanja uzbuđivalo?). Jesu li to sve one knjige koje su [nam] ob­jelodanile svijet. (J. L. Borges)?

Ako (do)čita(va)mo analitičkim okularom, onda nas zanima neki gradbeni zahvat, naizgled neodmrsiva peripetija, postav aktanata i aktera, modeliranje likova, monološko-dijaloške tehnike i pripovjedačeva lavirajuća pozicija, tema, motiv(i), sekvence, epizode, predgovori, uvodi, pogovori, posvete, tiskarsko-urednički alati, izgled stranice, ovitka, (pod)naslov(i), načini kako nas autor(ica) (za)vodi i kako majstorski ili nevješto vlada sižejnim rasterima, pričom u cjelini. Da, tada nas baš sve zanima.

Knjigama riječke prozaistice prišla sam vedrom znatiželjom i bivala sve radosnije iznenađena toplim, istovremeno nježnim i ohrabrujućim uobličenjima. Još veće iznenađenje: moji su ukućani, kao usput, s radnog mi stola posegnuli za rečenim naslovima tek da bi ih prolistali jer, znali su da se tiče i piše za mlade, a oni to nisu i – gle – ponijelo ih! Riječima: pa baš lijepo, ovo je pisano s tolikom empatijom za mlade, kao da je dotična autorica vrlo mlada osoba, skroz-naskroz proživljava tinejdžerske muke i radosti, doziranim humorom, fabulom koja neusiljeno teče i napeto slijedi sadržajnu nit. I miri mlade sa starima ( i obratno), što ih se naročito dojmilo.

Neke su me zdravstvene teškoće spriječile da odmah po zaklapanju korica skiciram dojmove i uredno vratim posuđene knjige. Sve se odužilo, knjige sam produžavala i produžavala s nelagodom onog koji uzurpira tuđe korisničko pravo na posudbu rečenih naslova, vjerujući da ću eto u roku odmah planirano riješiti, da su mi čitateljska zapažanja netaknuta, dapače kristalizirana protokom prisilne pauze. I da će riječki ovogodišnji travanj s Mjesecom knjige ponuditi barem virtualni susret, e-kolokvij ili intervju s našom autoricom tinejdžerske trilogije, premda njenih naslova – koliko je do mojeg izviđanja knjižarskih punktova i izloga – nema među hit-ponudom. U Znanju i Školskoj knjizi – nikad čuli. To je do nakladnika, znate, ne do nas, veli mi prodavačica. Riječki/e autori/ce i riječki knjižarski izlozi? Koje su riječke autorice teen štiva u recentnim školskim lektirnim preporukama? Lokalnim i šire. Kako se formira hit-ponuda, rang lista čitanosti i potražnje za mlade? Teme za okrugle stolove, tematska druženja, propitivanja.

Pišem iz umirovljeničke niše, desetljećima udaljene od današnjih YA/young/adult[3] čitateljskih interesa i njihove (ne)obavezne lektire. Je li digitalno doba doista ubilo lektiru? Zar čitanje odumire?[4] Mladi fejsaju, lajkaju, klikaju, tvitaju, jutjubaju, skajpaju, blogaju, vlogaju, web čataju, tiktokaju, votsapaju… a školsku lektiru, navodno, odbavljaju vikipedijskim ključem, dajđestima, vodičem kroz sadržaje djela i sl.[5] Kao digitalni pridošlica nasuprot digitalnim urođenicima, Connectid generaciji (V. Prensky), net-generaciji, jedva da im mogu dohvatiti žargone, neologizme, potkulturni idiolekt. Generacijski jaz? Zar na tome hijatu ne počiva naša povijest i prošlost? Na prijeporu, konfliktu, nesporazumu, razočaranju, osporavanju, Father/motherconflictu? Na obitelji kao spasonosnoj splavi i(li) brodolomnoj sceni uz formativnu dob djece i mladih. Prevažna tema otvorena i u prozama na koje se ovdje osvrćem jer zovu na dijalog, ohrabrujuće su, na strani mladih, ranjivih, krhkih, (s)lom(lje)nih (među/unutar) generacijskih odnosa. Sa stavom da je obitelj bitna i da je formativno ishodište mladih.

Referiram se na četiri knjige riječke autorice umjetničkog imena Katarina Solomun (1976., Rijeka). Redom objavljivanja: Slatki dobar tek – Neobična obiteljska kuharica(2008.), tri romana iz žanra književnosti za mlade – prvijenac prijetećeg naslova Stavit ću te na Facebook! (2017.), drugi naslov – astro-svemirska avantura kroz romantičnu priču u priči – Od Zemlje do Mjeseca [i natrag] (2019.) i treći, o (ne)razdvojivim školarkama Miji i Lei u Jesmo li još uvijek prijateljice? (2020.).

Katarinu Solomun generacijski pridružujem rilitovcima koji traju od 2013. godine kao neformalna Riječka književna skupina RiLit. Na vrlo posjećenim Noćima velikog čitanja nema je među sudionicima. Alternativnim načinom podupire koterijski aktivizam i estetski proboj.[6]

Zasad je tematski fokusirana na djevojačku autopercepciju i muke odrastanja.

Kuharica Slatki dobar tek (131. str.) –spojje slatkih recepata i literarno začinjenih (kurzivom doznačenih) pripovjednih minijatura. Ti prozni pasaži davna su najava pripovjednog talenta mlade slastičarke koji će se u punoj tekstopisnoj ljepoti ostvariti kroz nedavne romane. Kulinarski je bedeker znakovito podnaslovljen: Neobična obiteljska kuharica.[7] Iz predgovora saznajemo da autorica – profesorica književnosti – ni najmanje nije uživala u Proustovim romanima ali – poput njega – ima svoje okusnoprisjećajne spomenare, emovirajući keksić prethodno namočen u crnu kavu kojim otplovi u djetinjstvo. Povjerila nam je da ne voli kuhati, ali voli slatku kuhinju: Za mene je to nešto puno više od same konzumacije; užitak kreativnosti, neizvjesnost… jednom riječju umjetnost (str. 8). Možda je u međuvremenu zavoljela i slanu kuhinju? Odriče sebi autorske zaslugejer da jeKnjižica (njezina litota) kolektivni uradak, obiteljski spomenar – mame, none, sestre, tete i suprugove none iz Kraljevice. Zahvalna je na estetskom prinosu ilustracija Ivice Matića. Njegov osjećaj za minijaturu, likovnu dosjetku, retro-štih u načinu akcentiranja fotodokumenata, recepata i proznih krokija diskretan je vizualni buké Kuharice. Čime je neobična? Po otklonu od klišeja po kojem se u Proustu mora uživati, da se snijegu i snježnim radostima svi moraju radovati[8] (autorica preferira proljetne radosti), da se kuhanje mora voljeti, da su muškarci nužno slanokusci (autoričin suprug jako jako jako voli fine slatke stvari), da je očekivano ponuditi recepte s egzotičnim voćem dočim se u nje preferira kruška umjesto ananasa: ne mogu zamisliti da zimi jedem rajčice i paprike.

Neobična je neposrednošću – kao da se otprije znamo! – te nas razgovornim tonom uvodi u male-velike slastičarske savjete, tajne i trikove, racioniranje namirnica, preveniranje krivih koraka i tehnološke štete uz želju da sačuva ili dozove u svakome od nas veselje, zanos oko ishoda okusne čarolije.

Druželjubivu i vedru obavijesnu aromu nastavljaju i njezine zavičajne pričice. U fučićevskoj maniri – per pedes – apelirajući na naš iskustveni udio. Formulskim poveznicama à la:

(…) Pssst, da vam šapnem nešto…

(…)Svratite u proljeće do Kastva…

(…) Ako pak poslijepodneva želite provesti na svježem zraku…

(…) put vas dalje vodi kroz šumu…

(…) na mulu ćete primijetiti bitvu…

(…) ponesite sa sobom termosicu s kavom…

(…) no, vratimo se maškarama…

(…) ako vas put nanese u ove krajeve (…)

(…) moja je preporuka vrlo kratka: obavezno posjetiti!

Višegeneracijski je amarkord sažeto ispričan, poetsko-kritički, duhovit,[9] melankolično-nostalgičan. Socio-historiografskim, etnografskim pasažima, doku-izvorima. Usmenim obiteljskim anegdotama. S prič(ic)ama u priči, minijaturama poput njezinih kuglica od čokolade s grubo sjeckanim orasima, jednome od niza slasnih izazova.

Neobična je i zato što se predstavlja kao kuharica u najjednostavnijem smislu riječi (cit. sa stražnjih korica Kuharice), a zapravo je bogatstvo u malome po nizu tema koje nadilaze kuharski žanr. Vodi nas kroz/uz zadani okvir recepata tragovima slovensko-slavonsko-istarsko-talijansko-mađarsko-albansko-kvarnersko-fijumanskog obiteljskog stabla.

Započinje autoričinim generalijama – Ich oblikom, horoskopskim (pod)znakom, opisom i crtežom škurinjskih zgrada i obitavanja uz svoje najranije godine pa se prijelaz na ljetni kolač s keksima i pudingom doima žanrovski odmaknutim. Naturalističkom, galgenhumornom, gorčini otvorenom sjećanju.

Saznajemo zašto prezime Solomun. Njime će pijetetno potpisivati romane nakon Kuharice. Simbolički zatvara rodoslovni krug kojeg su tragovi zapisani u receptima, svakodnevnim, slavljeničkim, posmrtnim (fave dei morti), blagdanskim. Onostrane teme, ljudsku prolaznost iznova će taknuti kad šesnaestogodišnja Tina – ponesena djedovim pričanjem o misijama hrabrih astronauta u svemirskome bezdanu – djeda ozbiljno priupita: Može li se umrijeti u Svemiru?[10]

Putositnice, naputci o riječkim, kvarnersko-liburnijskim, istarskim šetnicama, etnografsko-historiografske i predajne interpolacije (vampirizam, maškare, morčić, kratka povijest kave, povijest lječilišnog turizma, kupališnih, ladanjskih mijena i navika, eho sulude politike Mussolinijeva presizanja kad je stara vještica-Befana ovjekovječena pridjevkom fascista), uzrečice (Što ne znaš, ne boli; Svakoj budali svoje zadovoljstvo) i anegdote iz davna prenošene – vrlo je dojmljiva čitanka.

Riječki su eševi tematizirani sa zrnom horor-humora – zbog ljuljajućih lustera za škurih bura, naročito na zadnjim katovima. Jedan od tih eševa, s 25-im katom – uz dva kata niže – i lift kao podijum kripto zgodica – utisnuo se kao važan fabularni marker trećeg romana.

Romani o mladima, za mlade

Kronotop: od ljeta do ljeta, od prijelaza iz osnovne u srednju školu, iz srednje na fakultet, od riječkih do istarskih kota i dalje iz djedovog planetarija u svemirski sf. I trodnevni skok do Dubaija (Tesa s roditeljima, npr.), Trst, Gorski kotar, Budimpešta. Urboglifi mahom riječki, punktovi susreta, grupiranja, prvih simpatija i (u)hoda(va)nja, izlazaka, sportskih takmičenja i treninga, vanškolskih, kvartovskih druženja. Kafići, Korzo. Kupanje na Kantridi, riječke palačinkarnice, pizzerije, Cinestar, robne kuće, lift kao mjesto prevažnih susreta (Mije s Franom) i potajnih šminkanja, friziranja – bojenja pramenova kose u stanu bogate prijateljice, riječki bus, pet visokih nebodera, Podmurvice, Škurinje, stare talijanske četverokatnice, Krimeja, Krnjevo, sive fasade Belvedera, Kozala i groblje; Poreč, Grožnjan, Motovun, Hum.

Zbivanja teku ovdje i sada. Mlada Rijeka, mlade riječi, grad koji teče (I. Večerina) s rijekom školaraca, njihovim snovima o sreći, obiteljskim usponima i padovima, stambenim, imovinskim, statusnim, zdravstvenim saldima. S Mijinom empatijom za bolesne susjede, njenom brigom za oca trećemajca na čekanju i mogućem putu u gastarbajtersku pečalbu.

Stilistika: rečenica teče živahno, pitko, uglavnom kratkih iskaza, često krnje ili eliptično formuliranih. Subjektivni neologizmi (Burj-nešto-Dubai), žargonske stopljenice (milfače, frenemies), frazemi (pidžama party, ponuda života, umjetnička brada, totalni frik), razlamanje na slogove za ironijsko akcentiranje stava: da si ne oštetiš lak na noktima koji je tako fan-ta-sti-čan.

Dijalozi, monolozi – glasni, unutarnji,[11] hipotetski, brza izmjena replika; doimaju se životno, neformalno, čak s potencijalom za školsku inscenaciju (usp. sat ispitivanja iz biologije u: Stavit ću te na Facebook!).

Učestali su anglizmi, često tvorbeno i grafijski kroatizirani: light keksi, čisti fejl, lajkao fotke, frend na Fejsu; skiny traperice, Desigual majica, totalni frik, luzerice, hoodica, nesica, frendica, Martensice.

Dinamiziranje priče grafosemantostilski u svrhu iskazne intonacije, razgovornog ritma, posebice značenjskoga sloja iskaza variranjem kurenta, kurziva,[12] verzala: Naravno da mi je PROBLEM, MOLIM???!!!

Leksikaliziranjem interpunkcije – upitnika, uskličnika, točke i sl. za signale bijesa, dosade, protesta, dvosmislica, zabune, igre, doziva.

Onomatopejskom leksikalizacijom tih znakova, hiperbolizacijom: Ponovila sam ti to bar deset puta! De-set pu-ta!, multiplikacijom slova i glasova: Mmmmmm, Grrrrrrrrrr, Vaaau!, Evooo meee, Daaaaaaaa, Joooj, mama, Bljak!, Ajme!, Mrzim, Neee… zar baš moram?, Hmmm…, Dddda, opet je ponovila, Vau, vau, vau, baš vam hvala, Oooo, koke, dobrodošle!, Mija… Mija…, Mda, promrmljala je, Pa…, Ajmeeeeeee!!!, ???, Pa… ovaj… Lea i ja smo…, Evooo meee, zijevnula je, Vaaau!

Ironijskom metaforizacijom humornog učinka: Cruella Devill/cruel devil – (kao) ravnateljica škole.

Esemes poruke, emotikoni također kao ikonička dopuna, stilotvorni parajezik s humornim i ironijskim učinkom.

Ponavljanje kao intenzifikator dijaloga s ironijskim prizvukom: De-set pu-ta! Hana, prošli sam ti mjesec kupila dvije majice jer su bile takooo fooora. I dva para šarenih dokoljenki. I one su isto bile takooo fooora. Ne znam… Haha.

Likovi i uloge: u sva je tri teen romana postav dosljedan: žensko ja u puberalno-adolescentskoj preobliki, školarka s kraja osnovne i početka srednje škole. Krilni likovi – pomažući i(li) odmažući obiteljski milje s varijetetima: imućne a nesretne, (dis)funkcionalne; krnje; jednoroditeljske; pred razvodom; pred spajanjem – kad Sven Bogadi kao deus ex machina – nakon petnaestak godina roditeljskog odsuća ulazi u život svoje kćeri Hane otvarajući joj nadu u novi obiteljski početak. S jedne strane obitelji komunikacijski harmonične, otvorene, tople,[13] skrbne i suradničke, na drugoj otuđene, licemjerne, depresivne. Tako i s mladima: jedni loši, drugi dobri. Jedni povodljivi, spletkaroši, kicoši, provokatori rizičnih ponašanja (Jakov). Na drugoj psihografskoj strani Fran, Marin, Luka – uzor-karakteri. Miji je Frano jasno i znalački rastumačio Pitagorin poučak.[14] To su STEM kandidati iznadprosječne zrelosti, karijernih planova, sportskog ruha i duha, postojanih odluka i nadasve nježnog, suptilno vođenog sentimenta – prve simpatije, iskazivanje nagnuća, prve ljubavi. Djevojke: Hana, Tina, Mija – glavne junakinje – pozitivke. S pohvalnicom, Lidrano nastupima. Hemingwayem, A. Ginsbergom, J. Kerouacom, primjerice, na listi njihovih književnih preferencija. Doimaju se facetama jednog te istog moralnog profila – poželjnog u svakom smislu, idealnotipskom figurom, za primjer i uzor. Čiste i uredne, neporočne unatoč izazovu kršenja obiteljskih pravila (kanabis, alkohol, pušenje na rođendanskom slavlju, prekasni dolasci kući, šminkanje iza majčinih leđa, vrludanje s istinom i iskrenošću pri majčinim upitima). Kao usput, pripovjedni nam glas u sva tri romana pri opisu junakinjina dnevna itinerara natukne i provuče jutarnje umivanje, pranje zubi (pod mus), pri čemu se mladoj čitateljici obzirno sugerira higijenski maksimum kao dio osobnog standarda čak i kad se živi u lošijim materijalnim uvjetima i skučenomu stanu (Mija).

Dobrice naspram zlica (frenemies): Tese Horvat, Ines, Lee. Pozitivke u neprekidnoj autoanalizi, testiraju svoje granice, izlažu se kušnjama, reagiraju burno, buntovno, spremne na korekciju, ispriku, nadasve sućutni, što više aktivistički stav i konkretnu akciju. Liderice danas-sutra. One koje će probiti stakleni strop. Pravdoljubive, zaštitničke spram svoje obitelji pogotovo ako identificiraju tzv. vanjskog neprijatelja (tatina plavuša[15]), povod ili uzrok obiteljske destabilizacije. Nisu dosadno savršene, kao što ni negativke nisu dosadno destruktivne. Ima, ipak, karikaturalnih (pretjerujućih) elemenata u kreiranju Tesina ponašanja, pa je tim ekstremnija razlika (crno-bijeli postav) u toplu, suosjećajnu roditeljsko-kćerinskome odnosu pozitivki od manipulativna, osvetoljubivoprotestna odnosa negativki spram roditelja. Aksiom: gdje su roditelji ok i djeca su ok? I obratno. Je li tako jednostavno? Prilika za raspravu na imaginarnu satu s mudrom razrednicom Klarićkom premda neke od junakinja ne vole hrvatski. Za potkrepu citiram dva fragmenta[16] koja ilustriraju Tesin pomaknuti odnos s majkom. Sadističku crtu, prijezirno, bahato ponašanje spram vršnjakinja i submisivnih (Barbara) kolegica koje se teže odupiru (Tesinu) bullyingu. Bihevioralna jednadžba nije lako rješiva, ali se nazire otkud Tesin bijes na majku. Pripovjedni nam glas sugerira pravac analize, ključ za razumijevanje Tesine zloće. Tesa nije loša osoba tek tako, hirom. Paradoks: iako zlica – zvijezda je razreda. Zašto? Jer je jako lijepa? Jer se inspirira Bratstvom crnog bodeža – Vječnom kletvom, Cosmopolitanom?

U nekoliko nam je rečenica plastično i mladome čitatelju vrlo životno predočen (generacijski, školski) grupni identitet kao naizgled homogen – zapravo slojevitu dinamiku antagonizama, konformizama (poltronerije i linije manjeg otpora), pasivnih promatrača (Ana i Iva), (glupavo hihotanje Roberte i Lize, ljutnju i protest Hanin spram bully-Tese, djelatni otpor Tesi i sl.). Društvo u malome, školska molekula kao sociokozmos/kaos prenapregnutih, za vlast i dominaciju – pripremanih uloga. Hana kao nukleus utopijske svijesti/savjesti, korektiv populističkih idola.

Valjalo bi, nekom drugom prilikom, izdvojiti poneku znakovitu sekvencu, primjerice

čin Tinina šišanja – njezin bunt i očaj kojim je popraćen. Bakino spasonosno i pomirljivo popravljanje štete. Komparirati s junakinjama – starijim adolescenticama – Bilješke o piscu Julijane Matanović, proze Svila, škare Irene Vrkljan, Ljubavnika Marguerite Duras i Mramorne kože Slavenke Drakulić[17] pri istom aktu rezanja kose i s tim u vezi psihografske paralele.

Profili djeda i bake u romanu Od Zemlje do Mjeseca (i natrag) – atipični, inspirativni, moderni, aktivistični, nadasve životni personaliteti. Stoga su tinejdžerskoj dobi poželjno obiteljsko okruženje.

Privodeći kraju osvrt na proze riječke i hrvatske autorice Solomun, poželimo joj četvrti nastavak teen trilogije! No, možda je već pred ukoričenjem!


[1] Usp. tekst Lektira i mladi čitatelji. Kršćanstvo u programima i fondovima školskih knjižnica; Lektira i mladi čitatelj, 12. proljetna škola školskih knjižničara Republike Hrvatske; ur. Višnja Šeta, Zagreb, MPIŠ RH i Rijeka, Prva sušačka hrvatska gimnazija, 2001. str. 57-60.

[2] Neupitne su dobrobiti od čitanja u djece i mladih, no njih držim rezultatom, ne pokretačem čitanja. Usp. tekst Mladi i čitanje u digitalnom okruženju (Diplomski rad) Andreje Prelog Vujić. Usp. također autore na koje upućuje Literaturom. Poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:131:457268

[3] Sinonimi: književnost/romani, pripovijetke za mlade/za mladež, tinejdžerska književnost (ne i književnost koju pišu tinejdžeri), za mlade odrasle, adolescentska književnost, omladinska književnost. Dubravka Težak primjećuje: Još nije prihvaćen jedinstveni termin koji bi označavao taj dio književnosti. U svjetskoj literaturi nailazimo na sintagme književnost za mlade odrasle, adolescentska književnost, tinejdžerska književnost, a kod nas omladinska književnost i književnost za mladež. Milan Crnković zalagao se za termin estovačka književnost, prema nastavku -est brojeva od jedanaest do devetnaest u hrvatskome jeziku što bi odgovaralo nastavku -teen za brojeve trinaest do devetnaest u engleskome jeziku, a i naši susjedi Slovenci su analogno tome stvorili pojam najstnik za tinejdžera (prema nastavcima -najst u brojevima: dvanajst, trinajst…) i najstnička književnost. No termin nije prihvaćen iako bi nam on znatno olakšao snalaženje u korpusu književnosti koja prethodi književnosti za odrasle. (…) Uz to napominje: Strogo teorijski gledano razlika između pojma dječje književnosti i književnosti za mlade odrasle teško je odrediva jer bi trebalo točno utvrditi kada to djeca postaju odrasla i što to točno znači. Usp. Dubravka Težak, Dvije spisateljice romana za mlade odrasle, Uvod: problem termina, u tematskoj cjelini, naslova: Zašto se ne piše o književnosti za mladež?, Kolo, br. 3/2008., izvor: www.matica.hr/ kolo/309/r/zasto-se-ne-pise-o-knjizevnosti-za-mladez/

[4] (…) Eh, da me bar nastavnica iz hrvatskoga mogla vidjeti! Još uvijek čitam knjige iako je to totalno nemoderno, i zapravo sam crna ovca u svojoj generaciji (…) Knjige su mi zanimljive. U: Sanja Pilić. Što mi se to događa, Zagreb, Mozaik knjiga, 2014, str. 45.

[5] Usp. na tu temu tekst Karol Visinko: O hrvatskoj književnosti za mladež, izvor: Kolo, br. 3/2008., izvor: www.matica.hr/ kolo/309/r/zasto-se-ne-pise-o-knjizevnosti-za-mladez/

[6] Trag njezina angažirana prisuća: Ri Lit: zb(i)rka pripovjedaka / Kapidžić… (et al.); (priprema materijala Tamara Modrić), Studio TiM, Rijeka, 2014. Nezanemariv je njezin prevoditeljski rad, posebice interes za talijanske autore pedagoškog usmjerenja, što je moglo utjecati da se okuša u YA-romanima. Slijedom toga, uz njezino ime usp. informaciju o prijevodnim izdanjima u Katalogu Gradske knjižnice Rijeka.

[7] Usp. kulturološki pregled prehrane i kulinarstva autorice Jelene Ivanišević, Od kuharice do književnosti: ogledi o kulinarskoj prozi, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb 2017., također: Povijesni rječnik hrvatskog kulinarstva, ista autorica, isto, Zagreb 2015.-2019. Ističe da su kuharice temeljni žanrovski model kulinarske literature. Recept je pripovijest u malome, recepture su spomenari, baš kao i Slatki dobar tek. Rječiti, višeslojni obiteljski abecedariji (po godišnjim dobima u Solomunove), nezavršiva kuharska kazuistika prenošena kroz vrijeme i prostore. Kuharice su memorabilije obiteljskih i javnodruštvenih, protokolarnih hranidbenih praksi. Blagovanje za stolom, tzv. okusi djetinjstva, mamine/nonine kuhinje, npr. Kuharica none Carmen: stara prošlostoljetna splitsko-trogirska kuharica Gioije Calussi, pa kuharice à la što su jeli naši stari, tradicionalne ricete i arome zavičajnih, regionalnih, mjesnih, najuže: obiteljskih svetkovanja; Ljubavne slastice (prve) Flore Turner, Veliki kuharski kanconijer F. Barbierija, Primorski pijat K. Kuzmića (na čakavštini) i kuriozum među kuharicama: pseudološka Gaštronomija grišnoga fra Karla z Dubašnice Branka Fučića. Nabrojeni su naslovi tek uzorak za ilustraciju mnogovrsne, danas prebogate ponude slatko-slanih receptura, tradicionalnih, alternativnih i inovativnih knjiga i edicija.

Uz tematiziranje prehrambene kulture, obiteljskih kulinarskih navika kroz prošlost uobičajila se tema/osvrt na to što su jeli naši stari, pa Solomun domeće: Ništa. Jer ništa nisu imali. Odnosi se na godine velikog siromaštva i gladi koje nisu mimoišle ni njezine pretke.

[8] (…) Zanimljivo je kako smo se preko noći prometnuli u pravu skijašku naciju, gotovo poput Austrijanaca ili Norvežana. Za te je znalce Hrvatska nekako preuska pa masovno hitaju u Austriju ili Italiju. (…) A mi koji smo ostali možda bismo trebali shvatiti, konačno, kakva sve važna događanja u Kronplatzu propuštamo. (Slatki dobar tek, str. 72)

[9] (…) Inače, u ženske komplete za kupanje, odnosno u suknje, često su se stavljali utezi kako bi se izbjeglo neželjeno zadizanje. Jedino što mogu reći je – jadne kupačice! Očigledna avangarda ovih prostora koja se protivila takvim utezima bila je kuma moje prabake. Žena je ušla u more i hrabro zaplivala i ne sluteći da joj se suknja zadigla. A publika na plaži imala je što i vidjeti – golu stražnjicu jedne dame. Vjerujem da je trebalo još više hrabrosti za izlazak iz mora. Isto, str. 32.

[10] Od Zemlje do Mjeseca (i natrag), str. 68.

[11] Primjer unutarnjeg monologa doznačenog kurzivom:

Ne volim rastanke. Čak ni privremene, rekao je.

Pričaj mi o tome! (istaknula D.B.K.)

Jesi siguran da će biti… samo privremen? Str. 140-1, Od Zemlje do Mjeseca (i natrag)

Citirana sekvenca podatna je analitici na satu hrvatskoga. Grafosemantostilskoj.

Kurzivnim doznačivanjem a izostalim navodom o tome tko (kome) govori, figurira kao pomisao/molba/želja/blagi zahtjev. Kao fragment unutarnjeg monologa. Bljesak struje svijesti. Neverbalizirani, ali pomišljeni komunikacijski usjek koji neće omesti ni preusmjeriti nastavak dijaloga Tine i Luke.

Jer, tko kaže Pričaj mi o tome!? Zašto pričati o tome?

Kao da je pripovjedačica preko Tinina ramena markirala važnu životnu temu o kojoj (bi) valja(lo) razgovarati i izvan fikcijske stvarnosti.

[12] Grafosemantički intenzifikator je uporaba kurziva pa leksem žrtva biva udarni signal kritičkog stava: Lista imenik i nasumice bira žrtve. Ima jednu groznu osobinu – učenike ne zove po imenu, nego isključivo po prezimenu. A to djeluje još grozomornije. (usp. poglavlje Biologija kao noćna mora, u: Stavit ću te na Facebook)

[13] Moj tata – moj junak– natpis na majici tinejdžerice čiji otac – trećemajac ostaje bez posla i nastoji obitelji priskrbiti novo prihvatljivo egzistencijalno rješenje.

[14] Dijaloško-monološke dionice kolegijalnih školskih instrukcija uz Pitagorin poučak duhovito ilustriraju životnu situaciju, atmosferu mladenačkog duha, asocijativnih signala, podteksta, aluzivnosti.

[15] Usp. kćerin susret s tatinom plavušom u teen romanu Sanje Pilić, Što mi se to događa? Poglavlje Afrodita: Crne kose i tamnih očiju, savršenog tena. (…) I što ću reći mami? Htjela sam je utješiti, htjela sam da ispadne ljepša od tatine ljubavnice. Zagreb, Mozaik knjiga, 2014, str. 52-56. Tatina nova ljubav nije blond kose, pa nije u doslovnom smislu plavuša, ali metaforički je u ravni vrlo mlade, atraktivne žene koju obje tinejdžerice (u Pilić i Solomun) doživljavaju prijetnjom po obitelj.

[16] Mama nije radila. (…) unatoč svemu, nekako sjetna. Kada je bila zamišljena, desnom bi rukom dotaknula usne ili bi pak lice prekrila svojim dugačkim prstima. Izgriženi nokti bili su pomno skriveni ispod umjetnih, o kojima su se jednom tjedno brinule kozmetičarke. (…) Tesa ju je znala promatrati kako u jesen satima kleči i nešto čeprka po zemlji. Ili kako ih (ruže, op. D. B. K.) orezuje, nježno ih držeći u ruci. Kada bi bila gotova, Tesa je namjerno na njezino remek-djelo znala proliti Coca-Colu preostalu u čaši ili pak baciti žvakaću koja bi se nemilosrdno prilijepila uz ružičaste latice. Usp. Stavit ću te na Facebook, veljača 2017 (haninidnevnici.blogspot.com)

[17] Usp. poredbenu analizu na tu temu u Drugo čitanje, str. 244-253, ICR, Rijeka 2005.

Danijela Bačić Karković

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt