04/08/2020
Pretraga
Robert Janeš, Preko stiha do dodira

Robert Janeš, Preko stiha do dodira

“Umjetnost živi unutar prepreka koje sama sebi postavlja, a umire unutar tuđih.”

                                                                                                              Albert Camus

K kao Kunst, Kunst kao Kruz

Svijete, nemam dovoljno široke ruke da te zagrlim
– napisala je jednom u liku
neke pjesnikinje ili nekog pjesnika,
nitko se više toga ne sjeća.

Danas skutrena u ćošku memljivog sobička
prebire šarene staklene perle
skupljene po raznim sajmištima,
buvljacima,
otpadu…

Zalud još širina i dubina
od Zagreba preko Tokya do Berlina,
njezin palimpsestski pogled iznuren je
svakim novim danom života,
njezine su ruke kao visoravni
nastale orogenim procesima,
njezino je lice kost
prekrivena izgužvanim pergamentom.
Hrabra u traženjima sebe,
izgubljena u samopotvrđivanjima,
ostala je samo riječ, gotovo psovka,
jad i žuč.

Nisam imao dovoljno široke ruke da te zagrlim,
nit’ bijah dostatno čvrst
i podatan istočasno
da te ispunim.

Strah me je biti ti otac, dijete.
Strah me je biti ti dijete, svijete.



odavde do vječnosti

skrenuo sam lijevo pored Botaničkog
Ministarstvo kulture
značajno prolazno vrijeme
Crnatkova, Krivi put
stalno taj krivi put
otežao mi korak od krivljenja
ali neka me sila naprijed tjera
pored stadiona u Kranjčevićevoj
preko Nove ceste
sjećaš li se Lenjingradske?
o Trešnjevko mojeg djetinjstva
evo mi Novomarofske
ne, ne stajem
prolazim
ne mogu stati
potreba za kretanjem jača je
Špansko, Rakitje, Samobor
noć me hvata u Mariboru
ja hodam
hodam dalje
u Grazu se premišljam
hoću li na sjever do Berlina
ili ću na zapad do Kraja Zemlje
u Berlinu bih mogao napraviti pokolj
krvi bi bilo do Japana
pa skrećem lijevo prema Villachu
Milano, Torino, jutro u Toulouseu
ma da, znam, hodam prebrzo
ne družim se, ne zastajkujem
zemlju ne dodirujem
rekao bi Bora Čorba
ali to je zato što se silno želim se dočepati Saint Jeana PdP
da preko Pirineja uđem Navaru
tu sam skoro svoj na svome
Pamplonu ostavljam bikovima
u Los Arcosu se premišljam o izmjenama u prošlosti
no to je sad već obzor događaja
pa u Longroñu rušim mostove preko Ebra
možda bih u Rioji ostao radi vina i ovčjeg sira
pijan i debeo, sretan u zaboravu
ali ja biram hodati
ja odabirem kretanje
Leon, Astorga, Ponferrada
na Meseti mirišem kosti svojih predaka
osjećam taj životinjski pot
istovarujem kamenje pod Cruz de Ferro
nastavljam do Finisterre gdje mi moje cipele za hodanje kažu:
dosta! ne idemo dalje
trpimo te i nosimo već 4000 kilometara
sad je kraj!

ja se izuvam i uranjam u Atlasovo more
plivam, plovim, plutam
puštam struji da me nosi
opet me jebe Čorbina pjesma
iz nekih davnih razloga
ne mogu da se sredim
no na kraju
jer kraja treba biti
možda i zaspim
na koncu spokojan
sa zadnjom zrakom misli nad oceanom:
o Bože, ja sam hodao



Santa Kruz

kad sam zadnji put izašao
na Slavonskoj aveniji
to je bilo zbog tebe Kruz
pička ti materina
nisam te vidio još od Santa Barbare
gdje smo se zapili k’o deve

i ti si se
mašući kinder jajima u rukama
derao iz sveg glasa
da si dobio na lutriji
mjesto novog rođenja
pa si ispljunuo osigurače zajedno s tekilom
i razletio se po obroncima Santa Ynez
ostavio me u Dubokoj dolini
s mislima o novom mjestu rođenja

a ona je čekala
gore pod oblacima
predugo
znao si da ona ne zna biti sama
i da će se izgubiti
u nekim prerušenim rimskim katakombama

jebi se Kruz
sve je to ovako zbog tebe
ni cvijeta ti neću donijeti
kad ti konačno dođem u posjetu



Tobilobito

osjećaj da se približava
nešto neobjašnjivo
groza vjetra na noćnom brijegu
usnule sjenke iz tijela Zemlje
zabranjena riječ iz najljepšeg stiha
tjera ga da uzme svoja mala slova
i velike crteže
stavi slušalice na uši
i zaputi se na drugi kraj
Slatke vode

Kruz ima jedno tajno srce
ali želi ga pustiti van
jer nitko takvu samoću
ne može podijeliti sam

sanjam ga kako me gleda
ravno u oči godinama
i nešto se dogodi sa mnom
kada se probudim
pijetao kukurikne triput
možda su već odavno mrtvi
ili su zaboravili
raskršće opomenuto krikom
prazninu koja zna put
do svojeg strašnog srca


i kojne ubijaju, kaj ne?

i bile su te
porušene kuće
i bila su ta
zgarišta siva
i bila je ta
črna tmasta krv

a ja gazio sam
dalje i dalje

i bila su ta
velika tjelesa
i bila je to
nevinost u mraku
i bili su to
ti mrtvi konji

a meni slapovi
tekli niz obraz

i pit’o me Kruz
što plačeš nad njima
a nad ljudima nisi
pustio ni suze

i rekoh ja njemu
žao mi kojna
pa nisu oni
izumili mamuze

i prošla su stoljeća
a mi živi i isti
i ti si se
evo
u pjesnika zaljubila
i dala mu srce
i dušu
i te-ve

a ja si mislim
i kažem ti
Kruz
ljudi su ljudi
al’ žao mi kojna


hipodrom

treba li konjima hipodrom?
pita me Kruz
dok mu pod zubima pjeva
hrskavi popečak
prepun zdravih
polivalentnih molekula

a nedostaje li im išta tamo?
siti i njegovani
imaju prostora za trčanje
sigurnosti za parenje
aj dobro, malo neugodno
onako po narudžbi
dok svi ih gledaju
ali doista
što im fali
osim neizvjesnosti slobode
muljam ustiju punih brze hrane
i zalijevam mudrost jeftinim vinom

toliko mi je drag
da bih se mogao zarediti
u tim tvornicama imunoglobulina
u anaerobnim ranama
prepunim zlog grča
sedmog pečata
trinaestog vrča
pjesnika u krčmi
hrskavo će Kruz
ali nema divljih konja
što uznemire vjetar
i brda pretvore u nizine
izreknu tajnu ljubav zemlje
što ožednjela kuca nam na vrata

divlje u nama
dragi moj Kruz
nestaje u vatri i betonu
na koje pristajemo
izgubljeni u blještavoj samoći
pa recikliramo sutone
u kojima orači odlaze na počinak
i srebrne ribe u zahučalu moru
i zebe koje piju krv u razdoblju sušnu
pa zorimo u modroj tuzi
na otocima suzdržanih mladosti
dok na vrata ne pokuca
neutaživa smrt


vizija

pojavi se na pragu sna
taj mjehurić od sapunice
obojen lomom svjetlosti
na tankoj opni
poleti
i baš kad primijetim
kako mu nedostaje ona boja
koja je moja
on pukne

nema ti druge
nego napuhati novog
i otpustiti mu
tu tvoju boju
nadajući se da će je prihvatiti
i postati postojan
u uzvišenim letovima
i naglim prizemljenjima

imaš li još koju pametnu
pitam Kruza
dok nehajno mlatareći nogama
na vrhu kandelabra
tjera noćne leptire
da se ne bi spržili
na užarenoj lampi

imam ih bezbroj
ali nisam siguran
da bi koristile tebi uokvirenom
u tvoje obrasce
stoga
puši te mjehuriće
dok ne hiperventiliraš
i lišen tereta
zaroniš u njihovu nutrinu


princip kauzalnosti

usredotočen na pogled iz ogledala
ponavljam njeno ime
ne bih li se vidio njenim očima
objašnjava mi Kruz

sasvim uredan binokularni vid
a ja osjećam okus čokolade
duboko u nutrini

ta ekstatična ćutilnost okusa
potiče nagon za klađenjem
na nedosljednu frugivornost kazuara

u osamljenoj nedostupnosti
spuštam se na zemlju
i hodam noću praznim ulicama
tražeći ljubav

moji prijatelji sad su gore
na višim mjestima
u avionima
lete na neka druga mjesta
ispunjena kostima vikinga
a možda indijanaca
ili onih sramežljivih kazuara

dok otpuhujem dim cigarete
u kolutovima
ja govorim za njega
jer Kruz o sebi ne zna govoriti

a kad spušta se dan
pretvara se u ženu
i u mraku me moli da kažem
što mislim

onda ja ponavljam njeno ime


salveta pod stolom

imala je ideje i planove
i Kruz se smijao
a ona tek pomisli
kako je sretan
ali ne zadugo
shvatila je da smije se
njenoj težnji
za prokreativnom
ponavljanu istog:
“Moja je sreća visoravan na kojoj si ti pastir
Što svojom pjesmom smiruje stado…”
bila je to samo
spontana poruka ljubavnika
na zgužvanoj salveti
u restoranu na kraju svemira
„Preko stiha do dodira“


šalica smijeha

jutros sam se uspeo
na visoku platanu pred zgradom
htijući doseći horizontalu obzora
i proširiti vidike u neispisane strane

porezao sam suhe grane
da oslobodim prostor za nove
stablo me od dragosti okrenulo naopako
i prošaputalo:
.ajark od oašod ćev is dak
,aktečopsi das inerK

iz džepova su mi ispale tri kune,
dva zeca, po jedan jež i čudnovati kljunaš,
origami cvijeće, ili bonsai, ne znam, uvijek se bunim
sjeme libanonskog cedra
osušene latice divljih ruža
i neki vrag s bodljikama kojem ne znam ime
ključevi, tri potvrđene tramvajske karte,
dvije olovke i mali tvrdoukoričeni blokić,
svjetlo za bicikl, stražnje (koje ne radi)
vijci iz
i naočale s glave,
daske neću ni spomenuti
da ne povrijedim stablo

došla si na svoj ranojutarnji prozor
sa šalicom na kojoj piše:
danas je dobar dan za stvaranje uspomena
ja sam se sjetio Platona
koji je glumeći Sokrata
pisanje nazvao štakama pamćenja
i da mi je sad bar jedna olovka i onaj ispali blokić
zapisao bih

kako se od srca smiješ
gledajući prizor kroz prozor
a stablo i ja smo sretni

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.