U jednoj starijoj i već pomalo oronuloj vili građenoj tridesetih godina prošlog stoljeća, u Starogradskoj ulici, živio je Bartol, četrdesetogodišnji profesor njemačkog jezika. Radio je kod kuće kao prevoditelj strane književnosti i pjesnik. Bio je sretan što nije više radio u školi i što se mogao povući u svoj svijet literature. Bio je podstanar u kući starije, ali vrlo vitalne, gospođe Agate, bivše učiteljice u mirovini. Bartol nije imao samo unajmljenu sobu s tri obroka na dan i raznim međuobrocima koje mu je gospođa Agata samoinicijativno spravljala, već je smio koristiti i radnu sobu njenog pokojnog supruga Josipa, sveučilišnog profesora i općenito intelektualca. Ta radna soba, sa svim tim starinskim namještajem, s policama prepunim knjiga i starim Adlerovim pisaćim strojem koji je stajao kao ukras na jednoj komodi, to je bio Bartolov svijet. U toj sobi osjećao se kao da stvarno živi u vrijeme kad je vila građena. Osjećao se ugodno. Onaj vanjski, stvarni svijet ga nije previše zanimao. U radnoj sobi su ga jedino laptop, router, printer i mobitel podsjećali da se ipak nalazi u dvadeset i prvom stoljeću.
Bartol je stajao na balkonu radne sobe i pušio. Nije želio pušiti u kući, iako mu je gospođa Agata u više navrata izričito dozvolila pušenje u kući. Ona doduše nije bila pušač, ali je bila naviknuta na dim u kući jer je njen pokojni suprug bio strastveni pušač. Bartol je već mjesecima promatrao kako se na velikoj parceli neposredno preko puta, na drugoj strani ulice, gradi nova kuća katnica s ravnim krovom, izvana s više staklene površine nego zidova, balkonima sa svih strana i velikom terasom s prednje strane. Kuća je bila skoro gotova za useljenje. Po njegovom mišljenju jedno ruglo koje više liči na nekakav staklenik u kojem se ukućani mogu javno igrati big brothera, nego na normalnu kuću za normalne ljude, nakarada koju si grade snobovi koji imaju novaca, ali nimalo ukusa. Smatrao je, a gospođa Agata još više, da će to stakleno ruglo biti kao šaka u oko i šamar u lice arhitekturi cijele gradske četvrti.
Popušio je cigaretu, ušao natrag u sobu, sjeo za laptop i nastavio pisati. Nekoliko trenutaka kasnije pokucala mu je na vrata i ušla gospođa Agata s tacnom u rukama, na kojoj je nosila dvije šalice čaja i zdjelicu s keksima.
“Kuc-kuc, a sad predah uz popodnevni čaj”, najavila je veselo, odložila tacnu Bartolu na pisaći stol i dovukla si stolicu.
Gospođa Agata je u Bartolu vidjela neku vrstu nadomjestka za supruga, a Bartol je volio te njene rituale.
“Hvala, gospođo Agata, ljubazni ste kao i uvijek.”
“Molim, nema na čemu. Znate da ja to rado činim. Ali znate li već novost?”
“Ne znam, koju?”
“Pa znate li tko će se useliti u ono stakleno čudo preko puta?”
“A otkud bih znao, gospođo Agata? Pa molim Vas, niti razgovaram s ikim od susjeda, jedva pratim televiziju, žuti tisak nikako, a internet…”
“Ante Ljubuša. Ante Ljubuša će se useliti, tako sam čula danas u dućanu. Dajte si zamislite…”, upala mu je u riječ.
“Bojim se da ne znam tko je taj Ante Ljubuša, stoga ne znam što bih si zamislio.”
“Ne mogu vjerovati, ne mogu vjerovati da ne znate tko je Ante Ljubuša. Pa to Vam je jedan od onih koji su u ovoj državi iz ničega naglo postali velika faca. Svakih nekoliko je u medijima. I stalno mijenja funkcije. Naravno da je član vladajuće stranke, veliki domoljub i vjernik. Bio je direktor u raznim državnim firmama, sjedio je nakratko u Saboru, bio je jednom kratko pomoćnik ministra, pa u više navrata savjetnik u različitim ministarstvima, pa malo župan, i tako dalje i tako dalje. Sad je, čini mi se, ravnatelj neke državne agencije. Dovodilo ga se u vezu s kojekakvim malverzacijama. Kad god bi mediji počeli pisati o nečemu takvom, on bi se povukao iz javnosti, da bi nakon nekog vremena opet svanuo na nekoj novoj funkciji. I da, spominjalo se i nasilje prema suradnicima i prema supruzi. Ali do sada još nikad nije za ništa odgovarao, jer kako to već ide u ovoj državi…”
“Da, mislim da sam shvatio. I dalje ga ne poznajem, ali shvatio sam kakav je tip. Ah, što bih ja bez Vas, Vi ste meni kao tv dnevnik, izbor dnevnog tiska, ma više od toga”, nasmijao se Bartol.
“Da, stvarno”, nasmijala se i gospođa Agata, “srećom, ja Vas informiram o svemu.”
Gospođa Agata je stvarno redovito gledala televiziju i slušala radio, imala pretplatu na novine, nalazila se s prijateljicama redovito u kavanama, te održavala komunikaciju s mnogim poznanicima i susjedima.
Nakon što je gospođa Agata nakon čajanke izišla iz radne sobe, Bartol je otišao na internet guglati Antu Ljubušu. I svašta je na netu našao o njemu. Vaš kandidat Ante Ljubuša – sve za Hrvatsku… Večernje novine: Gdje su nestali milijuni iz ministarstva… Državno odvjetništvo: Nemamo nikakvih dokaza… Zagrebački portal: Je li Ljubuša premlatio suprugu?… Valerija Kramer-Ljubuša: U svakom braku ima problema… Ljubuša na splitskoj rivi snimljen kako ispija kavu s mladom plavokosom djevojkom – neka tajna veza?… Portal Istina24: Napokon smo istražili: Ljubuša je pekar, a ne diplomirani ekonomist, diploma mu je krivotvorena… Ljubuša: Bog mi daje snagu, svaki dan se molim… Ljubuša o Zagreb prideu: To je smeće koje sramoti hrvatski narod… Bivša zaposlenica Agencije: Ljubuša me nagovarao na spolni odnos… Premijer: Imam puno povjerenje u Ljubušu…
“Vidi, vidi, sve bolje od boljeg”, komentirao je Bartol na glas.
“A pazi ovo, svježe od jučer: Nakon što su novinari istražili da su na šest od osam radnih mjesta voditelja odjela u Državnoj agenciji za međužupanijsku koordinaciju zaposleni rođaci i kumovi ravnatelja Agencije, Ante Ljubuše, novinari su ga na presici zamolili da im objasni proceduru zapošljavanja. Ljubuša je ostao zbunjen, nastala je kratka šutnja, te je nakon toga samo odgovorio da se u Agenciji sve obavlja u skladu s propisima. Na višestruko novinarsko inzistiranje da im ipak objasni proceduru zapošljavanja, tim više što upravo on potpisuje svako rješenje o primanju u radni odnos, viknuo je na njih da su plaćeni provokatori i crvena ološ, i da ih treba biti sram i stid kako se ponašaju, te prekinuo presicu i napustio dvoranu.”
Jednog jutra, nekoliko dana kasnije, stigao je veliki selidbeni kamion. Radnici su počeli istovarati namještaj, kartonske kutije i razne druge predmete kućanstva iz kamiona i u nositi ih u kuću. Iza kamiona parkirao je veliki crni automobil neobičnog izgleda. Bartol se nije razumio previše u aute, ali mu je bilo jasno da je to vozilo moralo biti nenormalno skupo. Iz auta je izišao krupni muškarac star oko pedeset godina, visok barem dva metra, odjeven u crno odijelo, grubih crta lica, ćelave glave i sa sunčanim naočalama na očima. Mlatarao je rukama, hodao tamo-vamo oko kuće, ušao u kuću i hodao kroz sobe otvorenih prozorâ. Dovikivao je radnicima.
“Eeee alo… te kutiju tamo… a ti vamo to daj… one stolice gore idu… šta ste to tu ostavili… eee onu kutiju u trpezariju…”
“U kaj?” pitao ga je jedan radnik.
“U trpezariju, kad ti kažem.”
“U kaj?”
“Ma u u u, ma u blagovaonu, jebo ga ti.”
“Aha, ok, kužim.”
Iza velikog crnog auta parkirao je još i crveni mali automobil, a iz njega je izišla zgodna i barem deset godina mlađa smeđokosa žena sitnije građe u ljetnoj haljini. Ostala je stajati kraj svog auta. Pogled joj je slučajno pao na Bartola koji je s balkona promatrao cijelo događanje. Znao je da su to Ante i Valerija Ljubuša; vidio je im je slike na internetu. U tom trenu je ušla gospođa Agata u njegovu radnu sobu i našla ga na balkonu.
“Bartole, bolje uđite unutra. Ne trebaju Vas vidjeti tu vani kako gledate u njih”, šaptala mu je.
“Molim?”
“Idemo unutra, molim Vas”, ponovila je tiho i povukla ga za rukav u sobu.
Unutra u kući, iza zavjesa nastavili su promatrati useljavanje novih susjeda.
“Lik liči na majmuna kojeg su na silu strpali u odijelo”, podrugljivo je primijetio Bartol.
“Da, strašno. Moj pokojni Josip je uvijek govorio: Bože sačuvaj, tko se sve doselio u ovaj grad. I kakvi sve ljudi dođu do položaja u ovoj zemlji”, uzdahnula je gospođa Agata.
“I znači to je ta seljačina koja vjerojatno tuče suprugu.”
“Da… ne bih se čudila… Tko zna kako je njoj s njim…”
Useljavanje je trajalo do kasno u noć, ali u nekom trenutku su se Bartol i gospođa Agata ipak maknuli s prozora i prestali pratiti što se događa na drugoj strani ulice, jer im više nije bilo zanimljivo.
Idućeg dana prijepodne, kad je Bartol stajao na balkonu i pušio, primijetio je da kuća novih susjeda, osim što izvana ima više stakla nego zida, u prizemlju uopće nema zavjesa. Prolaznici nogostupom to doduše nisu mogli primijetiti, jer su kuća i vrt oko nje bili ograđeni visokom zidanom ogradom, ali se Bartolov balkon nalazio na prvom katu, tako da je imao sasvim dobar pogled na vrt, unutrašnjost prizemlja, kao i na terasu ispred kuće, slično kao na kazališnu pozornicu. Ispod duple nadstrešnice bio je parkiran samo mali crveni auto. Velikog crnog auta nije bilo; očito je Ante Ljubuša otišao na posao. Valerija je vozila sobni bicikl i gledala veliki televizor. Bartol ju je fiksirao pogledom i široko otvorenih usta ne obazirući se nimalo hoće ga Valerija možda primijetiti. Zatim je nestala nekud u kući da bi se ubrzo opet vratila i razmotala na podu gumenu podlogu za vježbanje, te počela izvodili razne vježbe. Bartol ju je i dalje promatrao s balkona. Kad je završila s vježbanjem, izišla je na terasu. Primijetila je Bartola na balkonu, nasmiješila mu se kratko i mahnula mu. Bartolu je bilo neugodno, pocrvenio je, kratko digao ruku u znak pozdrava i nestao odmah u kući. Pokušavao je raditi, ali nije se mogao koncentrirati. Svako malo je odlazio do prizora i iza zavjesa promatrao što se događa kod Valerije. Neko vrijeme ju je promatrao kako sjedi u ležaljci na terasi, čita knjigu i pije nešto iz velike čaše. Kasnije je skočio do prozora jer je čuo trubu nekog auta. Bio je to dostavni kombi od supermarketa koji joj je donio naručene namirnice. U jednom trenutku je Bartol opazio kako Valerija hoda užurbano po kući u krug i s nekim živahno razgovara na mobitelu. Predvečer, kad se Ante Ljubuša vratio kući, za Bartola je predstava bila gotova. Čim je Ljubuša ušao u kuću, navukle su se guste zavjese u prizemlju. A kad je počeo padati mrak, netko je navukao i tamne debele zastore.
Naredni dani protekli su vrlo slično. Bartol je malo radio, ali zato često pratio što se događa kod susjede Valerije, i zaključio da su joj dani očito uvijek jednaki.
“Čudno”, razmišljao je na glas, “ona seljačina ode ujutro na posao, a ona cijeli dan ili vježba, ili leži na terasi i čita, ili sjedi unutra na kauču, ili prima namirnice od dostavljača, ili priča na mobitel i pritom hoda u krug, ili lakira nokte. Sve dok se on ne vrati. Kao da živi u zlatnom kavezu, nikud ne odlazi, nitko joj ne dolazi. Je li to njen izbor ili joj je ta seljačina od supruga to tako odredila?”
Što se događalo dok je Valerija bila sa suprugom Antom, to se nije moglo vidjeti. Jednom je Bartol pušio na balkonu dok je Valerija sjedila na terasi. I opet mu se nasmiješila i mahnula kratko, i on joj je mahnuo natrag. Ali nije više zasramljeno otišao s balkona, već je također nabacio osmijeh na lice.
Ljubušino imanje nalazilo se na uglu Starogradske ulice i sporedne bočne Mažuranske ulice, ograđeno visokom zidanom ogradom. Jednog jutra, dok je Bartol pušio i srkao jutarnju kavu na balkonu, zaustavio se tamnoplavi auto u Mažuranskoj ulici. Nije gasio motor. Kao da je nešto čekao, kao da je znao da će ubrzo nastaviti vožnju. Automobil je bio prednjom stranom okrenut prema Bartolovom balkonu, pa je Bartol mogao dobro razabrati da za volanom sjedi mlađi muškarac. Nakon nekoliko sekundi, Bartol nije mogao vjerovati što vidi, od nekud sa stražnje strane imanja došetala je Valerija u ljetnoj haljini i s torbicom, otvorila suvozačka vrata tamnoplavog automobila, sjela unutra, zatvorila vrata i poljubila muškarca. To nije bio jednostavni kratki prijateljski pozdravni poljubac, to je bilo nešto više. Tamnoplavi auto je krenuo i žustrim tempom nestao.
“Aha, Valerija ima ljubavnika, ne mogu vjerovati.”
Ušao je u sobu, počeo hodati u krug i voditi tihi monolog, neku vrstu analize viđenog.
“Ako ona vara onu svoju seljačinu, to nije lijepo. Ali neka, sigurno je zaslužio da ga vara. Vjerojatno i on nju vara s nekim tajnicama po službenim putovanjima. Taj njen osmijeh, dvaput mi se nasmiješila, dvaput mahala. Zgodna žena, ali nedostižna. Ili? A tko je taj lik, kako su se upoznali? Možda idu samo na kavu, možda joj je to samo prijatelj… Ma daj, ne budi naivan, nisu mala djeca. Lik joj je jebač. Pojebat će se negdje, možda u autu, možda u hotelu. I ono kad je vidim da priča na mobitel, to vjerojatno razgovara s njim. Ali otkud mu je došla do auta? Od nekud otraga? Možda imanje ima stražnji izlaz. Sigurno se nije penjala preko zida.”
Pitao se je li gospođa Agata primijetila Valerijin izlet, odnosno, prati li je jednako kao i on. Odlučio ju je nekako pitati, ali tako da ne ispadne da je on veća baba od babe. Za zajedničkim ručkom, jednim od Agatinih rituala koji su se Bartolu dopadali, započeo je razgovor.
“Ovi naši novi susjedi Ljubuše, on je ravnatelj neke državne agencije. A supruga, pojma nemam čime ona bavi”, prokomentirao je Bartol kao usput.
“Da, ne znam ni ja. Sjećam se da sam jednom negdje pročitala da je po struci kemijska tehničarka. No, rekla bih da je doma i da se ne bavi ničim. Ali jutros, evo baš jutros, netko je došao po nju, neki muškarac s autom. Odvezli su nekamo. I još se nije vratila, čini mi se”, ozbiljno je odgovorila gospođa Agata.
“Aha, tako, nisam znao…”, uzvratio je Bartol, praveći se sasvim nezainteresiran.
Aha, dakle i Agata promatra što se tamo zbiva, smješkao se Bartol u sebi. Tog dana nije doduše primijetio kad se Valerija točno vratila kući, ali ju je u nekom trenutku popodne, kad je pušio na balkonu, uočio kako šeta po stanu i telefonira. Uf, dobro je, uzdahnuo je, vratila se prije nego što se ona njena seljačina vratila, vjerojatno zna kad se vraća s posla.
Sljedećih dana događale su se iste scene. U nekom trenutku u jutarnjim satima, kad bi Ante Ljubuša već napustio kuću, Valeriji bi stigao muškarac u tamnoplavom autu u Mažuransku ulicu. Čekao bi upaljenog motora, Valerija bi se nakon nekoliko trenutaka pojavila od nekud sa stražnje strane imanja i sjela u auto. Nakon poljupca, auto bi odjurio. U poslijepodnevnim satima tamnoplavi auto bi se vratio, Valerija bi nestala nekud prema stražnjoj strani imanja, a auto bi odjurio. Kako Valerije nije bilo preko dana, Bartol je počeo napokon više raditi. I bilo je krajnje vrijeme, jer mu se nagomilalo posla. Usput je po internetu pretraživao ima li nekih vijesti o njihovim potajnim ljubavnim vezama. Naišao je na Zagrebačkom portalu na vijest i fotografiju staru svega nekoliko dana: Ljubuša u jednoj zagrebačkoj kavani ponovo viđen s mladom plavokosom djevojkom, nakon kave odvezli su se u njegovom Maybachu, otkud Ljubuši novac za takav automobil? Aha, pomislio je Bartol, dakle, to čudo od auta se zove Maybach.
“Kuc-kuc, Bartole, ručak”, čuo se Agatin glas s hodnika.
“Daaa, evo, trenutak.”
Za ručkom Bartol je podijelio nove informacije s gospođom Agatom. Nisu više imali tajni, znali su da oboje špijuniraju Ljubuše.
“Dakle, sažetak bi bio: Ante Ljubuša vozi Maybacha i ima vjerojatno ljubavnicu, a gospođa Valerija Kramer-Ljubuša očito također ima ljubavnika”, zaključila je gospođa Agata.
“Da… Ali ako je Ljubiša uhvati s nekim, ako primijeti da ima ljubavnika, bojim se da gotova. Ona seljačina će ubiti boga u njoj”, odgovorio je zamišljeno Bartol.
“Još jedan komad mesa, Bartole?”
“Ne hvala, gospođo Agata. Prisjelo mi je. Prisjelo mi je od pomisli što ako on shvati da ga supruga vara.”
Otišao je nastaviti raditi. Bio je zabrinut, bilo ga je strah kako će se stvari odvijati.
U jednom trenutku primijetio je crnog Maybacha parkiranog pod nadstrešnicom. Zastao mu je dah. Ljubuša se očito neočekivano rano vratio s posla. Puka slučajnost? Ili je možda nešto posumnjao, pa se htio uvjeriti, uhvatiti Valeriju na djelu? Nije se usudio izići na balkon kako ga Ljubuša ne bi možda slučajno vidio. Pokušao je nastaviti raditi, ali se nije mogao koncentrirati. Svaki malo je ustajao, virio kroz prozor i razmišljao: Kad se Valerija vrati, ona neće znati da je Ljubuša već kod kuće. Zbog visoke zidane ograde, ona neće vidjeti njegov auto parkiran pod nadstrešnicom, uočit će ga tek kad uđe u vrt. Ali tad će biti prekasno. Što da radi, može li Valeriju nekako upozoriti? Da ode u Mažuransku ulicu i napravi joj “sačekušu”? Kad se tamnoplavi auto vrati, da je proba nekako upozoriti? I što ako je upozori da joj se suprug vratio? Što da ona učini tad? Išao je guglati po telefonskim imenicima, ne bi li našao njen broj mobitela, ali bezuspješno. Nije pronašao Valeriju Kramer-Ljubuša u niti jednom imeniku. Možda je ima na društvenim mrežama, razmišljao je. Ali Bartol nije bio na društvenim mrežama, nije se razumio u to.
“Moram na balkon. Ludo je, ali to je jedini način da je možda upozorim. Dat ću joj neki znak, možda će shvatiti.”
Dok je napeto stajao na balkonu i čekao da od nekud dojuri tamnoplavi auto, došla mu je gospođa Agata s popodnevnim čajem.
“Bartole, čajanka. Idemo unutra.”
“Oprostite, ne mogu sad.”
“Zašto?”
“Žao mi je, ne mogu Vam reći. Ali molim Vas pustite me sad.”
Agata nije doduše znala što Bartol namjerava, ali je slutila da njegovo stajanje na balkonu i odbijanje zajedničkog čaja ne znači ništa dobro.
“Bartole, što radite tu? Bartole, ne znam što smjerate, ali molim Vas… Ne tiče nas se to, budite razumni. Ne trebaju nam neprilike… Bartole, molim Vas, uđite.”
“Ne mogu, molim Vas, pustite me, vratite se u kuću.”
U tom trenutku Agata je primijetila Ljubušin Maybach pod nadstrešnicom, i tada je shvatila situaciju. Primila se rukom za usta. U tom trenu dojurio je tamnoplavi auto Starogradskom ulicom, skrenuo u Mažuransku ulicu i zaustavio se. Valerija je izišla i okrenula se u smjeru suprotnom od Bartolovog balkona. Bartolu je skočio puls, a Agata je stajala kraj njega i čekala što će se dogoditi. Bartol je glasno zafućkao kako bi se Valerija okrenula i ugledala ga, i počeo joj davati znakove rukama. I stvarno, okrenula se na tren i ugledala Bartola na balkonu, ali nije shvatila njegove znakove upozorenja. Samo mu se kratko nasmiješila i otišla prema stražnjem dijelu imanja. Do kraja dana se iz Ljubušine kuće nitko nije vidio niti čuo.
Sljedećeg dana Bartol je od jutra gledao kroz prozor ne bi li shvatio što se događa u susjedstvu. Ljubuša je otišao na posao kao i uobičajeno, ali Valerija se nije nigdje pojavljivala. Tek negdje iza podne, kad je stigao dostavni kombi od supermarketa, izišla je van iz kuće preuzeti naručene namirnice. Iako je dan bio potpuno tmuran, nosila je velike sunčane naočale. Ali nisu bile dovoljno velike da bi prekrile sve modrice koje je imala na licu. Bartol se šokirao. Odmah je otišao do gospođe Agate.
“Taj gad ju je premlatio!”
“Bartole, to je strašno. Ali što bi mi sad trebali?”
“Ali to se ne smije tek tako tolerirati, gospođo Agata! Trebamo to prijaviti, trebamo zvati policiju!”
“I? Policija će doći, on će reći da mu se supruga nespretno poskliznula i pala, ona će to potvrditi i policija će opet otići. Čak i da posumnjaju na nasilje, neće to dalje istraživati. Čak i da ga policija odvede, pustit će ga istog dana. Vjerujte mi. Ante Ljubuša spada u one nedodirljive.”
“To je strašno.”
“Da Bartole, to je strašno. Moj pokojni Josip je govorio: U Jugoslaviji smo imali nedodirljive, a sad u Hrvatskoj opet imamo nedodirljive, one koju mogu raditi što žele.”
Idućih dana, koliko su Bartol i Agata mogli vidjeti, Valerija nije napuštala dom. Samo kad bi pozvonio dostavljač, kratko bi izišla i preuzela naručene namirnice. Primijetili su i da već nekoliko dana nedaleko od ulaza na Ljubišino imanje, među parkiranim autima duž Starogradske ulice, stoji parkiran bijeli karavan s natpisom “Plin – voda- kanalizacija”, a da u njemu po cijeli dan sjedi muškarac u radnom kombinezonu, šilterici na glavi i u sunčanim naočalama. Bartol se odlučio diskretno prošetati pored karavana, i opazio je da u autu nema nikakvog alata ili materijala, ali zato su na suvozačkom sjedalu mobitel, fotoaparat i bilježnica.
“Znate, to je sigurno kamuflaža, to bi mogao biti detektiv kojeg je Ljubuša angažirao da promatra suprugu. Da, da, to znam iz filmova”, ponosno je zaključila gospođa Agata nakon što joj je Bartol ispričao što je vidio.
“Da, moguće. Trebalo bi Valeriju nekako upozoriti. Jer ako je onaj divljak ponovo ulovi da je bila s ljubavnikom, ne znam što će biti. Budala ju je u možda stanju ubiti u afektu.”
“Joj, nemojte tako, Bartole, strah me hvata pri samoj pomisli. Ali da, moguće je sve. Znate, u jednom filmu sam vidjela…”
“U svakom slučaju trebamo pratiti hoće li se Valerija negdje pojaviti i probati joj dati neki znak”, upao joj je Bartol u riječ.
“Bartole, rekla sam Vam, molila sam Vas, ne miješajte se u to. Opasno je, opasno je, jer ako Ljubuša primijeti da se petljate u to, mogli bi i Vi imati problema. Ah, idem radije, imam posla.”
Gospođa Agata je ostavila Bartola samog u radnoj sobi, a on je stao kraj prozora iza zavjesa i čekao. Stigao je dostavni kombi. Sad mi je prilika, pomislio je Bartol, Valerija će izići van i preuzeti namirnice, ali ne bi bilo dobro da me detektiv primijeti, shit! Nije mu bilo jasno kako joj neprimjetno dati neki znak, ali ipak je odmah izišao na balkon. Ugledao je Valeriju u vrtu. Nije više nosila velike sunčane naočale, nije više imala vidljivih tragova zlostavljanja. Kao i prvi put kad ju je pokušao upozoriti, Bartol je glasno zafućkao i počeo joj davati znakove rukama. I opet ga je Valerija ugledala na balkonu, i opet nije shvatila njegove znakove. I tog puta mu se samo kratko nasmiješila. Za tren mu je došlo da glasno vikne ‘Pazite, imate špijuna ispred kuće’, ali se ipak nije usudio.
Nedugo nakon toga Valerija je napustila kuću, opet nekako sa stražnje strane, na onaj Bartolu zagonetni način, onako kao kad je muškarac u tamnoplavom autu dolazio po nju. Ali nije nigdje bilo tog auta. Valerija je nekud otišla pješice Mažuranskom ulicom, i time se neprimjetno udaljila od kuće. Jer detektiv je bio parkiran tako da nije vidio što se događa u Mažuranskoj ulici iza ugla. Valerija je svoje dnevne izlete opet imala skoro svakodnevno. Prijepodne bi nekud pješice nestajala Mažuranskom ulicom, a popodne se istom ulicom neprimjetno pješice opet vraćala. Detektiv je vjerojatno izvještavao svog nalogodavca Antu Ljubušu da mu supruga nikud ne odlazi iz kuće, jer je bijeli karavan lažnog instalatera za plin, vodu i kanalizaciju nakon tjedan dana nestao iz Starogradske ulice. Zadatak mu je bio gotov. Bartol se pitao, ne pretjeruje li Valerija malo s ljubavnim izletima. Nije ga to brinulo iz moralnih razloga, već se bojao da bi Ante Ljubuša ipak jednom mogao navratiti preko dana i zateći praznu kuću.
I navratio je. Jednog radnog poslijepodneva sreli su se Valerija i Ante Ljubuša ispred kuće. Bartol se upravo vraćao od kioska i imao je prilike pratiti cijelu scenu iz blizine. Valerija se upravo vraćala s ljubavnog izleta, a Ante je stigao autom. Kamion za odvoz smeća mu je zapriječio ulaz. Dok je tako čekao prolaz, pogled mu je slučajno pao u Mažuransku ulicu. Ugledao je Valeriju kako dolazi od nekud. Problijedio je, skočio iz auta, počeo trčati prema njoj i vikati.
“Droljo jedna… Ideš se opet kurvati… Ma gotova si!”
Valerija se brzo snašla, okrenula i, kako je bila sportski tip, brzo poput srne otrčala Mažuranskom ulicom u smjeru iz kojeg je došla. Ljubuša je trčao, psovao i prijetio još kojih tridesetak metara za njom i zatim odustao. Susjedi su stajali na prozorima i balkonima i promatrali ga. Kad je Ljubuša primijetio da ga pola ulice gleda zaderao se svima.
“Šta je, šta blejite, jebem vam mater. Jebem vam svima mater. A onu drolju, naći ću ja tu drolju, platit će ona za sve.”
I auti su već počeli trubiti jer je njegov Maybach zakrčio Starogradsku ulicu. Bartol je sve viđeno ispričao Agati koja je, sva važna zato što je Bartol uključuje u temu, sažela novonastalu situaciju ovako: Ne zna se kamo je Valerija pobjegla, ne zna se kad i hoće li se vratiti, ne zna se kako će Ljubuša dalje postupiti.
Sutradan Ljubuša nije otišao na posao. Bartol i Agata razvijali su teorije što bi mogao biti razlog tome.
“Možda čeka da se Valerija sama vrati?”
“Ne vjerujem, gospođo Agata. Bila bi luda da mu se vrati. Ubio bi je na mrtvo.”
“Da, u pravu ste Bartole. Još bi je i zaključao u kuću, u neku podrumsku sobu bez prozora kako ne bi mogla bježati. To sam vidjela u filmovima, znate.”
“Da, to rade psihički bolesnici. Ali Ljubuša, ne vjerujem da je bolesnik. On je jednostavno jedna primitivna sirovina koja ne može prihvatiti da ga supruga vara, dok si on naravno uzima za pravo imati druge žene sa strane. A zašto ga ona vara, tko zna. Možda se on ne želi seksati s njom, možda je loš u krevetu, možda joj se gadi s njim. Možda joj se gade njegovi dodiri, njegov nastup.”
“Ah, dobro. To su mi sad već predetaljne analize. Ja sam malo staromodna za to. Ali zašto je ne traži?”
“Vjerojatno ne zna gdje bi je tražio.”
“Zašto ne unajmi opet detektiva?”
“Tko zna, možda ga je unajmio.”
Naredna dva dana Bartol je odustao od špijuniranja Ljubušine kuće, ne očekujući da će se išta novo dogoditi. Koncentrirao se na svoj posao. Trećeg dana oko podne, balkonska vrata Bartolove radne sobe su bila otvorena, crni kombi stajao je u Ljubišinom vrtu i dvoje krupnih muškaraca u crnim odijelima, koji su po pojavi ličili na udarače, izvlačili su Valeriju iz kombija i vukli je prema kući. Ona se opirala svom snagom i vikala glasno.
“Pustite meeeeee… nećuuuu… neee…. ne dirajte meee… upomooooć… životinje jedne… ”
Jedan od udarača udario ju je u lice. Nestali su kući. Bartol je brzo otišao do gospođe Agate koja je sjedila u dnevnoj sobi.
“Gospođo Agata, strašno, strašno…”
“A što, Bartole?”
“Valerija se upravo vratila, to jest dva muškaraca su je dovezla u crnom kombiju i uvukli je silom u kuću. Ona se otimala i vikala. Jedan ju je udario.”
“Isuse Bože.”
Agata je ustala, otišla do prozora i vidjela crni kombi u Ljubušinom vrtu.
“I gdje su sada?”
“Valjda svi u kući. Velim Vam, izvukli su je na silu iz kombija i odvukli u kuću. Moramo zvati policiju, to je nasilje.”
“Joj, joj, to je strašno. Ali bojim se da ćete si samo stvoriti problem. Policija neće ništa poduzeti, a Ljubuša će možda doznati tko je zvao policiju.”
“Ali ne mogu jednostavno prijeći preko toga. Pa valjda ima još drugih svjedoka. Pa morao je još netko od susjeda s nekog prozorâ vidjeti što se dogodilo. Zovem policiju, moram.”
Uzeo je mobitel i nazvao 192.
“Policija, izvolite”
“Dobar dan, želim prijaviti nasilje. Radi se o Anti Ljubuši, adresa je Starogradska 36. Supruga Valerija Kramer-Ljubuša mu je prije nekoliko dana pobjegla iz straha da će je vjerojatno premlatiti. Ali očito su je neki njegovi ljudi pronašli, jer su je prije nekoliko minuta dovezli u crnom kombiju natrag i na silu uvukli u kuću. Žena se vidno opirala svim snagama i vikala na njih. To sam sve vidio s prozora. Kombi stoji još uvijek u dvorištu. Tko zna što joj sad rade. Molim Vas hitno nekoga pošaljite. Taj lik je divljak, on…”
“U redu, gospodine, poslat ćemo ophodnju”, prekinuo ga je policajac na telefonu.
“Hvala, ali molim Vas budite brzi, tko zna što se događa sad tamo, njen suprug je…”
“Gospodine, rekao sam Vam da će kolege provjeriti”, ponovo ga je prekinuo policajac.
“Dobro, hvala.”
Nedugo nakon Bartolovog poziva pojavio se policijski bijelo-plavi auto. Dva policajca u uniformama izišla su iz njega, prohodali nekoliko koraka duž zidane ograde Ljubušinog imanja, zatim pozvonili na ulazu i nešto promrmljali na portafon. Ubrzo je došao Ljubuša, otvorio policajcima vrata. Cijela policijska provjera svela se na dvije-tri minute razgovora i pozdrava na odlasku, nakon čeka su se policajci vratili u svoj auto. Bartol i Agata su sve promatrali iza zavjesa. Bartol je, kao da mu je nešto puklo u mozgu tog trena, bez riječi izletio na cestu do policijskog auta i stao ispred otvorenog prozora vozačkih vrata.
“Dobar dan.”
“Dobar dan, gospodine, recite.”
“Pa zašto nište tražili da dođe Ljubušina supruga, zašto niste i s njom razgovarali?”
“Oprostite, gospodine, tko ste Vi?”
“Ja sam prijavio slučaj na 192. Ja sam vidio kako su mu suprugu dovezli u kombiju, i kako je vikala i kako se opirala. Uostalom, svi susjedi iz okolnih kuća mogli su to vidjeti sa prozorâ na katovima.”
“Gospodine, mi znamo svoj posao.”
“Ali ako se toj ženi nešto dogodi?”
“Imate li osobnu iskaznicu?”
“Naravno da imam, ali doma mi je.”
“Gospodine, nemojte nas ometati u radu, moramo dalje. Doviđenja.”
Policajac je upalio motor i policijski auto je nestao.
“Ja ne mogu vjerovati, ovo nije normalno”, viknuo je Bartol.
Ostao je stajati nasred ulice, dignuo glavu i pogledao oko sebe. Jednako kao kad je Ljubuša pokušao uloviti Valeriju, tako su susjedi opet stajali na prozorima i balkonima i sve promatrali.
“Da, da, pizde jedne… beskičmenjaci… samo gledate… jako je zanimljivo… ali nipošto se nećete miješati… ne tiče vas se… je li… nije to vaš problem… jel tako… zato i imamo nedodirljivih”, viknuo je Bartol još jače.
Agata je brzim koracima dotrčala iz kuće, primila Bartola za rukav i odvela ga u kuću, onako kao što mame sklanjaju djecu kad rade neku glupost.
“Bartole, Isuse Krište, dolazite, idemo!”
I dok ga je Agata vodila prema kući vikao je na susjedstvo.
“Da, jeste, pizde ste svi!”
“Dosta, Bartole, sramotite sebe i mene! Ne možete promijeniti svijet! Idemo popiti čaj.”
“Neću čaj!”
“Dobro, nećete čaj. Ali prestanite se više petljati u tuđe stvari, to ne vodi ničemu.”
“Ne vodi jer svi tako misle kao Vi.”
Ušli su u kuću.
Do kraja dana ništa izvana vidljivo se nije događalo kod Ljubuše. Sutradan Ljubuša je ponovo krenuo na posao, ali ujedno uveo novu zaštitnu mjeru za Valeriju. Udarači, koji su doveli Valeriju natrag kući u crnom kombiju, boravili su po cijeli dan naizmjenično jedan u vrtu, a drugi u kući. Ali gdje se nalazila Valerija? Bartol i Agata, koliko god su promatrali iza zavjesa Ljubušino imanje, nisu je nigdje mogli vidjeti. Na svim prozorima i staklenim vratima Ljubušine kuće bile su navučene zavjese. Bartol si je tih dana kupio dvogled, ne bi li ipak uspio uočiti bilo kakav detalj koji bi ukazivao na Valeriju. Ali guste zavjese skrivale su unutrašnjost Ljubušine kuće od znatiželjnih pogleda. Slijedio je popodnevni čaj u radnoj sobi, i naravno razmjena mišljenja.
“Nešto tu ne valja. Sigurno su je zaključali u neku sobu. Lišili su je slobode. To je kazneno djelo.”
“Dragi moj Bartole”, uzdahnula je gospođa Agata, “moguće da jesu, ali mi tu ništa ne možemo. Vidjeli ste sami. Policija je bila i otišla.”
“Možda da noću tiho obiđem imanje sa svih strana? Možda se sa stražnje strane nešto vidi. Nekud sa stražnje strane je Valerija stalno izlazila kad se viđala s ljubavnikom. A što se tiče ljubavnika, ako su udarači pronašli Valeriju s njim, što li se s njim dogodilo?”
“Bartole, molim Vas, preklinjem Vas, prestanite se petljati u to. To može gadno završiti. Možda je princeza Valerija zatočena u visokom tornju nekog dvorca, ali Vi sigurno nećete biti onaj hrabri vitez koji će je spasiti od zločestog kralja i njegovih okrutnih stražara… Mala šala… Bartole, da se niste možda zaljubili u nju?”
“Gluposti!”
Bartol je pocrvenio u licu, a gospođa Agata ga je promatrala smješkajući se.
“Idem zapaliti jednu na balkonu.”
“Pa znate da možete i u kući pušiti”, odgovorila je Agata.
“Gospođo Agata, znam, ali idem ipak na zrak.”
Kad je izišao na balkon nije mogao vjerovati što vidi. Valerija, odjevena u poderane traperice i staru bluzu, stajala je nasred Mažuranske ulice. Pažljivo se okretala na sve strane i vjerojatno razmišljala u kojem smjeru pobjeći.
Ajme majko, očito im je pobjegla, moram joj pomoći, sad ili nikad, odlučio je Bartol. Istrčao je iz kuće na ulicu i primio Valeriju za ruku.
“Brzo sa mnom, idemo dok Vas ona dvojica nisu pronašli.”
“Ja… ali… možda…”
“Idemo, molim Vas, dođite.”
U tom trenutku se začulo glasno vikanje iz Ljubušinog vrta.
“Pa gdje je nestala? Jel kod tebe?”
“Nije, ne vidim je!”
“A jebote kruh, da te jebo!”
“Ma jebo ti sebe!”
Udarači su izišli na cestu i krenuli je tražiti po ulici, ali Valerije više nije bilo, pa su se ubrzo vratili u kuću. Trebalo je dočekati Ljubušu!
Valerija se nije opirala Bartolu, uspio ju je odvući u kuću. Zalupio je vrata od kuće iza sebe. Stajali su u hodniku jedno nasuprot drugom i gledali se. Lice joj je bilo plavo od modrica. Bartol nije mogao vjerovati što je napravio, a ni Valerija nije mogla vjerovati što joj se upravo dogodilo. I opet su susjedi stajali na prozorima i balkonima i promatrali sve. Bartolu je došlo da iziđe ponovo van na ulicu, da ga susjedi još jednom vide, i da im glasno poruči koliki su bijednici i kukavice. Osjećao se kao vitez, vitez iz Starogradske ulice. Pružio je ruku Valeriji.
“Ja sam Bartol, znamo se iz viđenja, ili tako nekako”, nasmiješio se.
“Da, tako nekako… Valerija, drago mi je”, uzvratila mu je smiješkom.
Tad ih je ugledala Agata.
“Ne znam što bih rekla, ne znam što bih započela s ovom situacijom, ali za početak idemo svi troje u dnevnu sobu. Ja ću nam napraviti čaj, iako smo ga Bartol i ja već pili, ali ovo je iznimna situacija. Ah, skoro sam se zaboravila predstaviti: Agata Bužim. Moj pokojni suprug Josip Bužim bio je poznati sveučilišni profesor i intelektualac. Pretpostavljam da ste čuli za njega?”
Bartol je Valeriji dao diskretnim migom glavom znak da potvrdi kako je čula za Agatinog pokojnog supruga, iako vjerojatno nije.
“A… da… jesam… čula sam za njega… Drago mi je, Valerija Kramer.”
Agata ju je sumnjičavo pogledala iznad čitaćih naočala.
“Kramer-Ljubuša, ako mediji ne lažu”, ispravila ju je gospođa Agata.
“A, da, u pravu ste.”
“Ali krenimo sad u dnevnu sobu na čaj. I čašicu rakije. Ovo je, kao što sam već rekla, iznimna situacija. Djeco, djeco… Morat ćemo sve točno razraditi što i kako. Uf, Bože moj, Bože moj.”
Uz čašicu rakije, čaj i kekse, gospođa Agata sasvim se uživjela u ulogu nastavnice koja u svom kabinetu ispituje učenicu koja je nešto gadno skrivila, te je uspjela iz Valerije izvući njenu priču. Doznali su da je Valerija bila u braku s Ljubušom pet godina, da ju je vrlo rano počeo varati, da se to čak nije niti trudio sakriti smatrajući kako kao muškarac ima pravo imati ljubavnice. Doznali su da je Valerija po zanimanju kemijska tehničarka, da je prije braka radila, ali da joj Ljubuša više ne dozvoljava raditi smatrajući da je ženino mjesto kod kuće. Doznali su da i ona već nekoliko mjeseci ima vezu sa strane, te da je izlazila s imanja kroz stražnji izlaz koji Ljubuši očito nije poznat jer je zarastao u grmlje. Doznali su da ju je Ljubuša zbog ljubavnika već više puta premlatio, ali da se nikad nije usudila prijaviti ga policiji, smatrajući da bi si stvorila samo još veće probleme, da joj policija ionako ne bi željela vjerovati, jer je Ljubuša dobro umrežen. Doznali su da udarači Ljubušini vjerni pomagači, da ih je jednom spasio od dugogodišnjeg zatvora podmitivši tužitelja i suce, da su mu od tada vječno zahvalni, te da obavljaju prljave poslove za njega. Doznali su da su udarači nju i Mihu, njenog ljubavnika, pronašli u njegovom autu pored bivšeg sanatorija Brestovac na Medvednici, Mihu isprebijali i ostavili teško ranjenog u svom autu, a nju silom strpali u crni kombi, doveli kući i zatvorili u spavaću sobu. Ali kako su ih Ljubušine gorile uspjeli pronaći na Medvednici, to joj nije bilo jasno.
“Ne znam je li Miha uopće živ, užasno su ga pretukli. Nemam mobitel, inače bih ga probala nazvati. U mobitelu mi je memoriran njegov broj”, kroz plač je objašnjavala Valerija.
“A znate li mu puno ime i prezime?” pitao je Bartol.
“Ma neee, ne znam. On je oženjen, pa me molio da ga zovem samo Miha. Možda mu Miha uopće nije pravo ime.”
“A jeste li mu možda zapamtili registraciju auta?” nastavio je Bartol ispitivati.
“Jooj, ma neee, ono, tipična žena sam… Ni na kraj pameti mi to nije palo.”
“Dobro djeco, sad je više-manje sve jasno. Ovo je krupna stvar, i to stvarno treba prijaviti policiji. Tim više što sad imamo Vas, Valerija, koja može dati konkretan iskaz o svemu iz prve ruke. I, kako Vas ne bi nitko vidio na ulici, zamolit ćemo policiju da pošalju nekoga k nama. Idem ih odmah zvati”, odlučila je gospođa Agata.
Zahvaljujući Agatinom spretnom nastupu, nakon svega otprilike pola sata, stigla su dva policijska inspektora kojim je Valerija dala opširan iskaz protiv svog supruga i njegovih udarača. Bartol i gospođa Agata su također dali iskaze o svemu što su imali prilike vidjeti prethodnih tjedana. Još iste večeri Ljubuša i njegovi udarači su uhićeni. Susjedi su naravno opet buljili s prozorâ i promatrali kako policija odvodi Ljubušu i njegove gorile. Sudac istrage im je odredio istražni zatvor zbog opasnosti ponavljanja istih ili sličnih kaznenih djela. Grupa mladića koji su došli igrati paintball, nedaleko od Brestovca pronašli su mrtvog muškarca u tamnoplavom automobilu. Na tu vijesti Valerija je skoro pukla od plača. Agata je zaključila da Valerija može do daljnjeg živjeti s njima u kući, dok se mentalno ne sredi i ne stane na vlastite noge. Glavnoj raspravi predsjedala je sutkinja koja nije imala nimalo simpatija za nasilnike, pa makar bili veliki vjernici i ugledni članovi vladajuće stranke, te su Ljubuša i njegovi gorile osuđeni zbog višekratnog nanošenja tjelesnih ozljeda, nanošenja tjelesnih ozljeda s posljedicom smrti, te zbog otmice, na višegodišnje bezuvjetne kazne zatvora. Na izlasku iz zgrade suda Valerija se okrenula prema Bartolu i poljubila ga.
“Vi ste moj vitez.”
