07/10/2022
Pretraga
Robert Međurečan. Ulomci iz romana Domovina to go. (2. dio)

Robert Međurečan. Ulomci iz romana Domovina to go. (2. dio)

(Šimun i njegov prijatelj Ivan ručaju u pivnici u kojoj je Hitler prije rata držao govore)

MOŽDA STE VEĆ SRETNI, ALI VAS NITKO NIJE OBAVIJESTIO

Lukovičasti tornjevi minhenske katedrale paraju vidik, vojska turista ispucava plotune selfija. Šimun i Ivan Petrov hodaju spletom ulica iza katedrale, ulaze u pivnicu. Podne je prošlo, pivnica je puna. Prostrana dvorana žamori, konobari odjeveni u bavarske nošnje oblijeću goste. U jelovniku svinjetina i kobasice s krumpirom i kiselim kupusom na tisuću načina.

Ivan pije pivo iz litrene krigle, pucka jezikom.

– Znaš po čemu je znamenita ova pivnica? Ovdje je stanoviti Adolf, vrativši se iz Prvog svjetskog rata, održao nekoliko gorljivih govora pajdašima iz Nacionalsocijalističke partije. Ovdje, uz pivo, kobasice i naknadnu tuču s neistomišljenicima.

– Dakle, to je čuvena Hitlerova pivnica  – Šimun zraka po oslikanim kupolastim svodovima. – – Naravno, nećeš naći nikakav trag o tome. Navodno je prije rata bila postavljena spomen ploča. Konobari se kunu da je sve to samo mit. Ali marketing je marketing – smješka se Ivan zlobno, navaljuje na kobasice i restani krumpir kojeg mu je Pakistanac u lederhoznama upravo servirao. – Zapravo, mi, auslenderi, rušimo imidž. Gledaj konobare: sve stranac do stranca. I gosti su uglavnom strendžeri. Čovjek se zapita: žive li uopće Nijemci u Njemačkoj? Da, mi pijemo Hofbrau i žvačemo bavarske specijalitete, ali ozračje je bliže karavan-saraju nego srednjoeuropskoj pivnici. Adolf se roštilja u grobu. Naklao se naroda po svijetu da ih istrijebi, a oni mu dođoše u Vaterland i sa suzom u oku pjevaju “Deutchland über alles” kad igra njemačka repka. I onda se čudimo kad svaki pošteni Nijemac iznad jednog promila alkohola u krvi diže ruku u pozdrav “Heil”. Moj šef je prvi. Kad je trijezan, kolač je od čovjeka. Al kad popije, govori i koračnice izlijeću iz njega. I diže ruku u pozdrav. Ali koliko god je pijan, prvo se osvrne oko sebe, provjeri gleda li ga tko pa tek onda digne ruku.

– Otrovan si kao mamurna punica –  smije se Šimun. – Koliko nas je ovdje kad se mise održavaju na hrvatskom?

– Sto, stopedeset tisuća, nitko ne zna točno, i svaki dan dolaze novi. Kad se pribroji ostala balkanska bratija, skoro i ne moraš znat njemački.

– I ne znam – reče Šimun i zagrize svinjski kotlet.


(Mladi Ukrajinac Sergej, pobjegao pred ratom, stigao je u Munchen i kao njegovatelj brine se o devedesetogodišnjem Seppu, starom SS-ovcu koji je kao dječak preživio Staljingrad i desetogodišnje zarobljeništvo u Sibiru)

KAKO PREŽIVJETI NADU

Na ulazu u zgradu Bugari opet imaju plemenske igre uz larmu i pivo. Iako je studeni, i dalje paradiraju u potkošuljama, nadglasavaju se na bugarskom, gestikuliraju u afektu, nasrću jedan na drugog kao boksači na vaganju pred meč. Hristo vodi glavnu riječ.

– Strah ih je, iako se pušu da su frajeri – reče Kafka Šimunu, prolazeći kraj njih. – Od Kurtovog ubojstva u ciloj zgradi osjeća se zebnja. Još nešto: dobit ćeš cimera, mladog Slavonca.

– Zar ćemo svake subote morati trpjeti to barbarsko deranje? – sikće Sepp, naslonjen na prozor, dok gleda bugarski kružok ispred zgrade.

Sergej mu priprema večeru, obzirno kaže kako na tjedan dana ide u Kijev posjetiti bolesnu majku.

– A tko će brinuti za mene?

– Služba će organizirati zamjenu.

– Sad će se izredati one glupače koje su dolazile prije tebe. A da ti platim da ne ideš? Koliko tražiš? – Sepp sjeda za stol, otpije gutljaj Augustinera.

– Moram ići, herr Sepp. Biste li vi propustili vidjeti svoju majku?

Sepp srdito pogleda u Sergeja. Dohvati tanjur s večerom i baci ga u zid iznad umivaonika. Tanjur se treskom razbije, večera se razleti po sobi.

– Ne diraj moju majku! – urla Sepp, pomodrio od ljutine. – Dok su tvoji tamo po Ukrajini trijebili uši u blatu, moja se majka borila da sačuva kulturu ove države! Ovu istu kulturu koju ti sad koristiš kao svoju! Al nije tvoja! Nisi je ti stvorio. Ni ti, niti oni cigani što se deru pod prozorom. Vi je razarate, eto!

Ušuti Sepp naglo, izgubi dah, zakašlje se, prodiše. Vrati mu se boja u lice. Sergej skupi razbijene krhotine i razbacanu hranu. Kipti od bijesa, ali šuti, ne diže pogled s poda.

– No, što je sad? – zareži Sepp nakon nekog vremena.

Sergej ne reagira, počisti sobu, šutke se odjene, sprema se otići.

– Ako je ovo izraz te vaše krvavo sačuvane kulture, herr Sepp, serem vam se na nju! – Sergej procijedi i tresne vratima.

Sepp ostane sjediti za stolom, propusti osmijeh.

– Možda ipak nije toliki šonjo.


(Šimun u Heinzovom kabareu, gdje radi dodatni posao čišćenja)

BLAGOSLOV ZA ZABORAV

Šimun je ovaj put otišao u Heinzov kabare kao gost. Morao se očistiti od svakodnevice pune cigle, žbuke, auslenderske nostalgije, Mislavove tuge i pijanstva, svjetala u tuš-kabini koja se gase nakon dvadeset sekundi, upada specijalaca u ranu zoru, mrtvaca u kontejneru. Nedostaje mu malo bezopasnog ludila kojeg Heinz prosipa u izobilju. Malo blagoslova za zaborav

Kabare je žagorio. Stolovi su ispunjeni do posljednjeg mjesta. Heinz je tijekom večeri imao dvije točke. Prvu je Šimun prepoznao – Heinz ju je uvježbavao kad je ovaj čistio. U drugoj, Heinz je odjeven kao Djed Mraz, ironično govori o željama za Novu godinu. Pritom se postupno svlači i ostaje u crvenim tangama sa stiliziranom kapom Djeda Mraza na međunožju. Polugol šeta između stolova, ispituje publiku o novogodišnjim željama, a kad prođe kraj žena, kapa na međunožju se napuhne i propne. Svako propinjanje uzrokuje prolome smijeha. Na grudima mu dvije umjetne tetovaže: prekrižena Hitlerova glava na lijevoj strani i glava Angele Merkel na desnoj. Angela također ima hitlerovske brčiće. Vrhunac večeri dosegao je kad je iz publike na pozornicu izvukao nekog Turčina i s njim otpjevao verziju “Jingle Bells” koja će se u Njemačkoj, kako kaže, pjevati za trideset godina. Otpjevali su je u orijentalnom ritmu, uz udaraljke i zvončiće, a Heinz je oponašao karakteristično juškanje arapskih žena. Na kraju je turskom gostu ipak preporučio da pripazi što radi, jer njih je sada u Njemačkoj oko pet milijuna, a Židova je bilo šest… Šimun se divio Heinzovom umijeću drskog, surovog ruganja koje mu nitko od prisutnih nije uzimao za zlo. Čak i oni koje je žestoko izvrijeđao po rasnom i religijskom obrascu, visini, višku kilograma, klempavim ušima ili seljačkoj frizuri, poslije su pili i zafrkavali se s njim. Heinz je uglađena vucibatina koja će ti ukrasti novčanik i potom te pozvati na večeru.


(Kako se ponoćka na hrvatskom u Munchenu umalo pretvorila u krvoproliće)

NASLIJEĐE SRAMA

Na trgu oko crkve sv. Pavla na Theresienwiese gužva se mnoštvo, hrli u crkvu. Hrvatska čeljad iz cijele Bavarske okuplja se na hrvatskoj polnoćki. Svaki komadić parka pretvoren je u parkiralište. U pokrajnjoj ulici, inspektor Eckl stoji ispred svog automobila s motorolom u ruci. Šef je dežurne policijske postrojbe. Dragovoljno se javio za dežurstvo, da ne misli na “obiteljske vrijednosti”. Od djetinjstva, Božić je za njega gorka pastila sjećanja: oca uglavnom nije bilo kod kuće, a on i pokojna majka pravili su se da je sve u redu. Rijetke su obiteljske fotografije s ocem. I danas je bio kod njega u staračkom domu i posvađao se s njim po tisućiti put. A s kćeri se nije čuo od ljeta. Čim je napunila osamnaest, Astrid je otišla od kuće; tavori u nekom berlinskom skvotu, izigrava umjetnicu. Eckl zna da ga se kći srami. Iz istog razloga zbog kojeg se on srami svog oca. Sram se u njegovoj obitelji prenosi poput nasljedne bolesti. Misa je počela dok su još ljudi ulazili u crkvu. Mnogi su se zadovoljili stajanjem u parku, slušajući propovijed sa zvučnika. Povremene eksplozije petardi nisu im smetale. Nekoliko jačih detonacija uzbiba masu, božićna pjesma umukne, začuju se vriskovi, jauci. Nove detonacije potjeraju gomilu u trk. Valovi ljudi u panici bježe iz crkve, padaju jedni preko drugih. A onda u mnoštvu Eckl spazi prve okrvavljene. Motorolom alarmira uzbunu.

Šimun je stigao pred crkvu kad je mnoštvo panično počelo bježati. U trenu su policijska vozila opkolila park. Ulicom trče trojica tamnoputih dječaka, uzvikuju “Allahu ekber!”, bacaju snopove petardi na preplašeno mnoštvo. Neki muškarci trče za njima, bijesno urliču, dograbe ih, tuku. Policajci spašavaju dječake linča, odvode ih u policijski auto. Šimun se stisnuo uza zid zgrade, preplašeno zvjera po trgu. Spazi Kafku i Ivana Petrova kako se iz uspaničenog grotla izvlače prema Bavariaringu. Potrči za njima. Približivši im se, prenerazi ga krvava mrlja na Ivanovom vratu.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt