(Šimun Nikolić, nezaposleni profesor hrvatskoga jezika, razočaran u hrvatsko pravosuđe i ekonomiju, odluči otići raditi u München kao bauštelac, ne bi li prikupio novac za ponovno pokretanje sudskog spora povodom prometne nesreće u kojoj su mu stradali žena i dijete. Smjestit će ga našijenci u zgradu, kafkijanski limb, gdje žive došljaci svih nacija, živu vrevu jezika i nevolja, a uskoro će zaredati i ubojstva i Šimun će se naći usred kriminalističke istrage u kojoj su svi stanovnici hotela sumnjivi, što pojačava njihove strahove koje nose sa sobom iz zavičaja).
PUTOVANJE BRODOM OD PAPIRA
Šimun se na odlazak u Njemačku odlučio nakon još jedne izgubljene parnice protiv vozača kamiona koji mu je u prometnoj nesreći ubio suprugu Veroniku i sina Bornu. Ojađen, bez novca i stalnog posla, smišljao je jadne načine kako da kazni kamiondžiju kad država to ne želi: da kupi pištolj i skenja govnara, za to nema hrabrosti. Na kraju je spao na to da razmišlja da mu probuši gume, razbije retrovizore, popiša mu se u spremnik. Kao šlag na tortu, dobio je tisućitu odbijenicu za posao. Ravnatelj obrtničke škole koja je odgajala samo maloljetne delinkvente, brabonjao je o posvećenosti učiteljskom pozivu i na kraju ga otpilio rekavši mu da je prestar. Bijesan, nazvao je Ivana Petrova koji je tada već bio u Münchenu.
– Prijatelju, jesam li prestar za rad u Njemačkoj?
– Ako ja s pedeset nisam, kako bi ti bio prestar s tridesetdevet?
Odluku je donio instinktivno, u trenu.
– Dobro, dolazim i ja. Uskoro mu je Ivan našao smještaj u Adamstraße, širem centru Münchena, u zgradi u kojoj je hauzmajstor zemljak Andrija zvan Kafka.
Da odlazi, rekao je tek šačici ljudi. Zabrinuto su kimali. Stric, stara vucibatina, u pjesničkom mu je zanosu rekao: “Odlaziš na putovanje brodom od papira.” Ujak, oličenje pravovjernog konzervativca, bio je grublji: “Ne glumi heroja, Šimune — nije to tvoj platni razred. Tamo se ne filozofira nego šljaka!” Saša, prijatelj iz djetinjstva, bio je šeretski nastrojen: “Kud ćeš, kad svuda nosiš svoju glavu?” Otišao je na groblje, sjedio na klupi uz Veronikin i Bornin grob i promatrao kako jutarnja magla kopni među spomenicima. Borna bi napunio šest godina i spremao bi se u prvi razred. Ivan Petrov, koji je preko vikenda došao kući, pokupi ga sat vremena prije nego kreće autobus. Šimun se natovario prtljagom i nijemo se oprostio od roditelja. Zamijeti suzu u očevom oku. I sjeti se svog Borne. Stušti se stepeništem. Morao je pobjeći. Osamsto kilometara daleko.
(Petak navečer u hrvatskoj birtiji u Munchenu)
KUKCI KOJI SE SJEĆAJU DA SU NEKAD BILI GREGORI SAMSE
– Daj nam bože zdravlja, bojim se da je prekasno za pamet! — nazdravlja Kafka sa Šimunom u konobi. Šimun ustrajava na alkoholnom postu, pije mineralnu. Petak je navečer i konoba je puna. Čaše kuckaju, cakli se smijeh. Konobarice s dubokim dekolteima migolje između stolova, priželjkuju napojnice. Vlasnik Domagoj, visok, jak, masivne glave, bora usječenih u obraze, obilazi goste pa stigne do Kafke. Ljutit je na Lizu jer misli da mu je ukrala vrtne patuljke, uspomene na pokojnu ženu. Na vratima konobe ukaže se Sergej, Kafka ga pozove za stol. Sergej živi u potkrovlju Kafkine zgrade, tuži se na Seppa dok pije votku kratkim trzajima. Zabrinut je za majku koja je u bolnici u Kijevu. Ne može je posjetiti prije Božića, od tuge i zebnje prebaci se na ukrajinski, strusi još dvije čaše.
– Sergej pere starce u staračkom domu. Ne izlaze često pa se skupi prašina na njima – Kafka se hihoće, dirne ga pjesma koja je upravo zaplovila s razglasa. – U jebote, ova je dobra! Da je prevedeš na engleski i pustiš je Amerima, pola bi ih se odmah ubilo.
I drugi gosti živnu. Konobarica pojača zvuk. Duboki muški glas u pjesmi uvjerljivo pjeva kako je borba za domovinu vrijedila svake kaplje znoja. Kao da je u stihovima skriven tajni kod. Smijeh kao lavež, kratki rafali daha kroz iskežene zube. Sad su teleportirani pred svoj dom na balkanskim azimutima, gdje ih majka i otac dočekuju sa suzom u oku, i zaklinju se: nikad više s rodne grude, nikad… Samo, mnogi više nemaju svoj dom, niti ih itko čeka. Posječeni su korijeni, izgorjele su kolijevke. Mnogi više i ne znaju gdje pripadaju. Oni su kukci koji se sjećaju da su nekad bili Gregori Samse. Šimun, jedina trijezna duša u konobi, u ogledalu iza šanka gleda svoje lice koje kao da se greškom našlo ovdje.
– Jel ikad ijedan Nijemac ušao u konobu? – pita Kafku.
– Samo greškom.
