19/05/2024
Pretraga
Sanja Baković, Iz knjige Autobus za Trnavu

Sanja Baković, Iz knjige Autobus za Trnavu

autobus za Trnavu

sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu,
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha.
sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu,
ostale žene govore o zadebljanju zida maternice,
o bolestima, muškarci šute. neka šute,
u bučna vremena lijepa je šutljivost. kao „š“
iz šume, iz šake, iz šimšira.
nitko ne govori hrvatski u autobusu za Trnavu,
al’ bol ima razvijen dar govorenja u jezicima
pa se svi dobro razumijemo.
autobus za Trnavu drnda prema istoku,
istok vodi na istok, nakon istoka novi istok.
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha,
pa buja i okreće svoj kotač kroz magmu sjaja i blata,
neka, neka, neka vozi autobus, neka ne staje
do Kamčatke, do kraja, i još, govor više neće
biti važan, jednom, nitko više neće govoriti
hrvatski, ni o bolestima, samo šutnja, samo sjaj.


ima dana

ima dana u kojima nitko ne nazove.
ti zaboraviš, bog zaboravi.
vibrafon se pali,
vjetar svira palicama,
srce mijenja frekvenciju.
nitko to ne smije gledati.
ima dana. na pidžamu jaknu,
trk po mlijeko, četvrt kruha.
ima dana. ne promijenim gaćice.
cijeli dan jedna pjesma,
razmještanje interpunkcija.
tijelo se zatvara,
pore dišu mekim potezima.
ima dana. svečani ručak fini mini.
limun na izmaku, med u kristalu.
ima dana, plime svijeta navaljuju,
teško ih je izdržati.
ima dana, prikazuješ se
kao mogućnost ljubavi,
teško ti je odoljeti.


na televizoru je ogrlica od ogrca

dvije godine ne slušam vijesti.
televizor sam prekrila
srebrnom krpom i ogrlicom od ogrca.
na stoliću narančasta keramička vaza,
u njoj smilje s Krka.
ne silazim često na zemlju.
naporno brate,
mrtvi se na čudnim mjestima pojavljuju,
očevi iz ljubavi mlate kćeri
dok im dušu ne ubiju
i tijelo pripreme za hitnu pomoć.
gdje god takneš, šuga&mrakača.
znam, televizor na off-u neće zaustaviti zlo.
ti se molim te zaustavi!
ne pričaj mi o kraju svijeta,
kraj je već počeo,
prehodali smo ga kao gripu.
sad smo slabi na nogama,
srce jedva kuca,
u tkivima pulsira psihosomatski premor.
dvije godine ne slušam vijesti,
okrećem se mitovima,
nesvjesnom, snovima.
pokraj kreveta držim bilježnicu i pišem:
noćas je mjesec osvajao svjetlom,
sve je bilo voda,
s klaunom sam plesala po stropu,
u haljini s perima paunova,
olujni oblaci rasli mi među nogama.
ne palim televizor,
ostajem u tišini,
okrećem se bapskim vjerovanjima:
prve se procvale ljubice za sreću
jedu na tašte!

šesta je nedjelja kroz godinu,
na televizoru je ogrlica od ogrca.
karnevali pijani počinju,
radujem se, ne zbog vina,
(mutni su dani arhivirani),
zbog maskiranih:
kad stave maske
svi se vidno proljepšaju.
na televizoru je ogrlice od ogrca.
iz tepiha noću
cvijeće raste ubrzano.
ova mi se zima zgadila,
preživjela sam trpajući u sebe
svjetlost naranči,
ponekad limun, kumkvat, grejp.
stiže još jedna nedjelja kroz godinu.
ručat ćemo Mihalićeve pjesme
i ljubice na salatu.
nikad se nisam oslobodila čežnje
da u svemu uspostavim bezvremeno.
dobro je, ako me pitaš,
najgore je prošlo,
na meniju su ljubice za sve obroke,
zar si išta manje očekivao od mene?


mojim prijateljima rastu porculanski zubi

desetljeće je neprimjetno iscurilo,
kriza još traje, hrabri napuštaju zemlju.
mojim prijateljima rastu porculanski zubi.
zajedno klizimo u stanje paranoje,
Google nas manično prati oglasima za kućne aparate.
moji prijatelji piju zdrave masti, omegu i kokos,
prelaze na nove dijete,
odbacuju kruh i vino,
stara pravila više ne vrijede.
nitko više u zoru ne jede bureke nakon diska,
zbog glutena, i općenito, nitko ne izlazi,
samo soleri u intermezzu između dvije veze,
zaneseni novom mladosti, utopijom novog početka.
moji prijatelji – neki su se okrenuli vjeri,
čudnim obredima iz srednjoškolskih udžbenika.
mojim prijateljima rastu novi porculanski zubi,
jedna djeca im odrasla, prave drugu,
kušaju nove droge, gljive i svete biljke,
traže novi posao, napuštaju zemlju.
neki su zaista uspjeli, neki se rastaju,
drugi ili treći put, imaju treću djecu.
žene koje dugo nisam srela ispričavaju se,
nepremazanih podočnjaka,
baš su krenule frizeru,
inače nemaju toliki izrast.
muževi im našli mlađe,
ali i te će male kučke uskoro ostarjeti,
i sve će biti isto.
neki ipak nisu,
samo maštaju o hipotetskim preljubima,
o drpanju u mraku nakon pet – šest piva,
o bilo čemu da ih vrati u život,
može i nešto obično,
plivanje, jogging ili boks.
moji prijatelji odlaze u egzotične zemlje,
šalju slike iz sjajnih destinacija,
vraćaju se nakratko nadahnuti, ali isti.
moji prijatelji, znanci koje dugo nisam srela,
okrenuli su se tehnikama samorazvoja,
dodirnuli su rane traume,
čuvaju tajne o novim spoznajama
jer rana rani oči ne vadi.
moji prijatelji, žive nova desetljeća,
plaču u mraku da ih ne vide djeca,
pitaju se jesu li uspjeli.
na papir stavljaju rubrike:
ljubav, nekretnine, samorealizacija.
moji prijatelji misle da je poezija
otvoren balkon,
da je poezija Andaluzija,
da je poezija brod iz Šibenika za Zlarin,
moji prijatelji ne znaju da su oni poezija
i ovo šizofreno stanje nesigurnosti,
i ovaj strah od promašenosti,
sav taj strah,
od svih stihova najveći stih.


K.

prošla je cijela godina,
zima se dovršava kroz tvrde slojeve leda,
ralica jutros nije prošla Prilazom svetog Josipa Radnika.
nema te, K., pa te nema.
ovdje je sve uglavnom isto, tromo i zatrpano.
čekaš proljeće, ljuštiš sa sebe bijelo.
bube i krpelji samo što nisu izvukli svoje otrovne gubice.
mladić koji te zaklao hini ludilo.
o tebi pričaju da nisi birala kome i kada širiš noge.
sumorno je ovdje.
automatklub u Ivanićgradskoj još radi.
posada je ista, nitko te više ne spominje.
snijeg je baš napadao, ralica nije prošla.
gdje si ti sada?
pogledam svaki dan u tvoja vrata,
nema te, pa te nema.
tvoji su koraci zapečaćeni pod korijenjem trave.
reci nešto K., sve me zanima.
ovdje je manje-više isto.
u sudnici su svjedoci kenjali debela govna,
u plastičnim jaknama s umjetnim krznom,
zabrinuti za svoju slobodu cmizdrili su u kamere,
iako ne moraju ni brinuti ni cmizdriti
jer to što žive tako je daleko od slobode.
tvoj dragi je govorio, njegov otac je govorio,
njegov kum je govorio.
razvlačili su tvoju kožu, kosu i butine.
ne dam tvoje butine K.
imaš ih pravo davati kome želiš, čak i gore,
gdje ne znam kako sve to šljaka.
bilo je lakše lani dok si još bila tu.
bez sve te bjeline, i leda,
i nepomičnog pokrova na stablima.
govore da se tvoj dragi liječio u Bosni
i pušio sto jointa dnevno.
ne znam koga je ikada trava pukla na agresiju.
samo seru ta svoja debela govna i od nas prave idiote.
a mi kimamo: da, da, da.
malo nas je ovdje u Prilazu svetog Josipa Radnika
koji još mislimo na tebe.
je li tebi dobro? ništa ne govoriš.
kakvo ti je sada metafizičko tijelo?
vide li se na njemu ubodne rane?
ovdje se gusta blatna voda cijedi iz cipela.
zemlja je grobnica sviju nas,
prije ili kasnije svi ćemo skupa leći
odjeveni u najfiniju robu i doći k tebi.
ti ćeš nam potanko ispričati
kako je to kad te voljeni iskomada nožem.
ti ne znaš K. da si u ovoj pjesmi,
ali tu si jer pripadaš tu, baš sad, u ožujku,
dok jedan čovjek lopatom struže snijeg
u Prilazu svetog Josipa Radnika,
pred tvojim ulaznim vratima
kroz koja više nećeš proći.


o ljubavi kao odsutnosti

već je i bogu i vragu dosadila teza o ljubavi kao odsutnosti.
istina je, određene nutrine ovisne su o ranjavanju,
valjalo bi se time pozabaviti, ali ne sad!
slušaj, dabogda u šest ujutro otkrio da u kući nemaš kave,
dabogda te najvažniji informatori zablokirali na fejsu
i da navečer iz mašine zaboraviš izvaditi mokri veš!
istina je, najviše se ljepote na obali prikazuje nakon oseke,
kada se mora povuku na mjesečeve odmore
i plaže ostanu gole i nijeme, a sedefaste školjke ludo zasjaje,
ne mareći tko ih gleda, tko im piše pjesme.
ali tko će dočekati!
već je bogu i vragu dosadila dvojba o korovu koji je mogao
izrasti u trave za liječenje, u kadulju, vrisak i smilje.
ponekad novorođenče umjesto prvog daha lice okrene zemlji.
tu se ne može ništa.
slušaj, ovo što se sada desilo piše ti se u lošu karmu!
iako odluka o početku i završetku spada u ljudska prava
i sve ima svoju kauzalnost – kolo sreće se okreće!
ti si brod koji je jutros zbog vjetra na otoku zaobišao luku.
prokleto je otočko jutro u kojem ne pristane brod
i putnicima otme radost odlaska, radost djelovanja i
radost povratka s kopna kroz spokojnu plovidbu kući.
već je i bogu i vragu dosadila rasprava o boli isključenosti.
slušaj, jel ti to tavoriš iza ekrana ne pokazujući tijelo,
a mene napušta sigurnost da uopće postojiš i da ti je
duša smještena u opipljivo? nema ti goreg od izolacije.
ona je požar koji hara i na davno spaljenom tlu.
valjalo bi se dublje svime pozabaviti, ali ne sad!
plovidbe jutros nije bilo zbog bure, nema smisla čekati
na toj vjetrušini. što je propušteno, propušteno je,
sabiremo se i krećemo kući, iz vidokruga nestao je brod.


kako smo ubili vijayu lakshmi

Vijaya Lakshmi dobila je prvu menstruaciju.
četrnaestogodišnja prljavica zato sama spava u daščari,
takav je običaj u južnoindijskim selima.
zli bi duhovi navalili u dom kraj sela Anaikkadu
ako bi mala Vijaya kućom prolazila
s krvavim tragovima na svom dječjem rublju.
ženska krv kuću čini nečistom.

Vijaya Lakshmi spava u štali dok nad
Bengalskim zaljevom luduje ciklon Gaja.
kolone crnih oblaka razbacuje snažan vjetar,
kiša se izlijeva na oceanska sela pokrajine Tamil Nadu.
studeni je, 2018-a, iz nebeskog lijevka
munje i demoni ruše krhke kolibe,
iz zemlje čupaju stabla kokosove šume.

Vijaya Lakshmi zove upomoć.
ciklon je razoran, nitko je ne čuje,
vjetar je u nečujnost pretvorio njezin glas.
kokosovo stablo palo je na daščaru u kojoj sama
čeka kraj prve menstruacije Vijaya Lakshmi.

kada je ciklon napustio selo
Vijaya je već bila mrtva ispod ruševina.
iz nje je život zauvijek otišao s ciklonom
i sad leti ususret nevidljivim bogovima oceana.
kad su je na rukama mrtvu donijeli u bolnicu,
iz njezine tople rodnice još je tekla
prva i posljednja menstrualna krv.

Vijaya na sanskrtu znači pobjeda a Lakshmi sreća.
kako neobično predskazanje u tvome imenu,
sretnice pobjednička!
nakon tvoje smrti čitavo je selo plakalo,
prvi put je seljanima napamet palo
da bi stoljetnu okrutnost prema djevojčicama
jednom zauvijek valjalo zaustaviti.


*U selu Anaikkadu u kojem je djevojčica Vijaya Lakshmi zbog menstruacije morala u izolaciji dočekati smrt 18. studenog 2018. godine, kada je ciklon srušio nastambu u kojoj je bila odvojena od obitelji, nalaze se tri hinduistička hrama, dvije katoličke crkve, jedna pentakostalna i jedna evangelička crkva i još jedna kršćanska bogomolja nepoznate sljedbe. Neovisna indijska novinarka Rajeswari Ganesan napisala je o ovom događaju kolumnu problematizirajući menstrualni taboo u ruralnim dijelovima južne Indije. Kolumnu je naslovila: “Ciklon Gaja nije ubio četrnaestogodišnju djevojčicu u pokrajini Tamil Nadu. Mi smo je ubili.”

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt