kiša je samo kiša
ptice su jutros
zagrebale nebo
zbog toga je pala kiša
mekana i gusta
izvana , iznutra, gore, dolje
opet nemam kišobran
zaboravila sam ga staviti u torbu
putem kojim hodam
hodam zajedno s kišom
osjetim travu kako raste
između mojih prstiju
sva ću propupati
neki ljudi se boje kiše
npr. umjetnici
umjetnici su čudni ljudi
upoznala sam ih nekoliko
ne boje se smrti
svih krugova pakla
bolesti, kuge
a boje se kiše
kiša je samo kiša
pada sama od sebe
iza nje raste proljeće
možda čak i drvo
kraj groba mog muža
koje se osušilo
ne želim se premjestiti na sunčanu stranu ulice
želim biti na ovoj, kišnoj
zamotati se u kišu
kao u ogrtač
kroz nju prolaziti
polako i tromo
kao što uvijek hodam
nikad me kiša nije tjerala na bijeg
na traženje skloništa
na poziv u pomoć
uvijek su to bile
neke druge stvari
kiša je samo kiša
kako sam počela krasti
počelo je sasvim bezazleno
sklona sam povjerovati
slučajno
kad sam ukrala prvu ljudsku priču
kažu bolje se primi
kad ukradeš
poslije je sve išlo lakše
počela sam krasti kad god bih stigla
uz pridržavanje određenih pravila
jer kad kradeš radi to pošteno
da te nitko ne uhvati
jednom kad odnesem
više ne vraćam
inače to ne bi bila krađa
najprije razgledavam
kao da me se ne tiče
pamtim gdje se što nalazi
nikad ne zapisujem
da ne budem sumnjiva
a onda brzo strpam pod kaput
van izlazim bez osvrtanja
blago povijenih koljena
ipak nosim tuđi teret
povrh toga nisam pohlepna
uzimam samo koliko mogu ponijeti
ne mogu čovjeka ostaviti bez ičega
ponekad uzmem nešto neupotrebljivo
ne znam gdje mi je bila pamet
samoj sebi tad govorim
moraš paziti drugi put
gdje ćeš staviti sve što ti ne treba
nemaš mjesta za sve te stvari
ali zna se dogoditi
iako rijetko
da naiđem na život
u kojem se ništa ne dešava
vlasnici samo šute
ne znaš da li su odsutni
ili tako izgledaju
žive bez otpora
kod njih se ništa ne mijenja
krenem krasti i onda shvatim
nema se tu što odnijeti
od toga ne mogu napisati pjesmu
zastanem
na sigurnoj udaljenosti
kako se ne bih zarazila
neugodnom tišinom
i promatram razočarana
njihovo ukočeno hodanje poznatim ulicama
kao na traci
svakodnevno od kuće do posla
od posla do kuće
dok guraju ispred sebe
kolica za trgovinu
društvo liječenih pjesnika
sve krene neočekivano
prva pjesma se dogodi slučajno
netko ti u društvu predloži da nešto napišeš
ili ti pokloni svoju knjigu
ti naivno uzmeš bez puno razmišljanja
ne znajući da bi to moglo prerasti
u ovisnost
kad to shvatiš već je prekasno
postaneš netko drugi
u tijelu svakodnevnog čovjeka
strpljivo čekaš red za čitanje
važeš u sebi težinu pljeska publike
noći sve brže padaju i traju predugo
a ti znaš da nećeš spavati uopće
na ulici te prepoznaju još jedino
knjižničarke i konobari
drugi te zaborave
pretužan si za njihov ukus
zarobljen u svojoj ovisnosti
gledaš kako svi oko tebe rade normalne
uobičajene stvari
samo ti ne možeš
saditi vrtove, uzgajati povrće i cvijeće
zemlja ispod noktiju ne stvara ovisnost
uzmeš sapun i sve lijepo opereš
sapunom ne možeš oprati poeziju
za to je potrebna grupna terapija
redoviti odlazak u društvo liječenih pjesnika
gdje se prvo moraš predstaviti
priznati da imaš problem
postepeno dolaziti k sebi
ne uspiju se svi izliječiti
nekima tijelo može pokrenuti
jedino izvjesna doza poezije
koju ulijevaju u sebe
nalakćeni na šankove
lišeni svake nade
oni obično skončaju bezglasno
u nekakvom haustoru
naslonjeni na zid
nedovoljno zaštićeni
tek na kraju spoznaju
da pjesme ispisane na računima iz birtija
i listovima otpalim s drveća
ne griju kao novine ili vunena deka
ne griju uopće
