19/02/2025
Pretraga
Siniša Matasović, Noću za šankom

Siniša Matasović, Noću za šankom

Siniša Matasović / Noću za šankom
Late night at the bar
Вночі за шинквасом

Trojezična zbirka haiku poezije (hrvatsko-englesko-ukrajinski)
Broj stranica: 80
Tvrdi uvez
Format A6

Nakladnik
Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture

Za nakladnika
Josip Kleković

Urednik knjige i autor predgovora
Žarko Jovanovski

Dizajn i oblikovanje
Žarko Jovanovski

Autor pogovora
Miha Zadnikar

Prijevod na ukrajinski jezik
Jurij Lisenko

Prijevod na engleski jezik
Autor knjige uz asistenciju Sanje Frei, Sanje Domenuš i Denisa Vidovića

Fotografija autora uz biografsku bilješku
Ilija Aščić

Tisak
Studio Moderna d.o.o., Zagreb

Knjiga je objavljena uz potporu Sisačko-moslavačke županije.

Pogovor

Piše: Miha Zadnikar

Posebno umijeće šankiranja

Postoji stanoviti skeč, koji je izmislio jedan moj prijatelj, kako bi njime neupućenima u tu građu opisao i pojasnio karakterologiju »Slovenca«: »Slovenac«, to vam je onaj tip koji stoji iza šanka, ljulja se, totalno je pijan (jer ne umije piti, odnosno misli da za odrasloga života ne treba piti) i odjednom se nasloni na gosta pored sebe. Stavi mu ruke preko ramena, zuri u neki apstraktan, njemu vjerojatno vrlo mutan pod i gledajući ga tako, obrati mu se jedva razumljivim rječima: “U oči me gledaj! U oči me gledaj!” Dok on sam, naravno, ne pogleda jadnu žrtvu u oči ni na tren. Čak ne može ni podići pogled. Iz više razloga, o kojima sada ne bih. Ali taj skeč, usprkos svojoj autošovinističkoj tragikomičnosti (ovaj tekst naime piše Slovenac), ima u sebi bitne elemente haikua. U prepijanoj situaciji, da bi ga u takvim okolnostima netko uopće uočio, ali dovoljno simptomatičnoj da nudi mogućnost za malu, jedva uhvatljivu pričicu.

Šank nije nimalo jednostavna stvar, odnosno institucija. Često ima još manje veze s prostorijom koja mu daje atribut; znači s kavanom, s kafićem, kafeom, barom, buffetom, bistroom, krčmom, birtijom, ćumezom i silnim općim mjestima koja opisuje narodna ili malo manje narodna pjesma, zajedno sa statusom njihovih posjetioca i tamo prisutnih dogodovština. Šankiranje je naime posebno umijeće. Većina alkoholičara nema ni najmanjeg pojma o šankiranju. Moj dobri prijatelj iz Makedonije – s kojim u Metelkovoj dijelim radosti i poteškoće ljudi što dobro podnose tekuće opojnosti i mogu mnogo popiti bez da to itko primijeti – rado kaže da jedva čeka trenutak kada se mjesto zatvori i »ostanemo samo naši«, znači osoblje i redovni gosti. Ovo i situacija soliranja posebne su čari šankiranja. Pravi šanker prezire ljude koji suviše pričaju, gotovo isto tako prezire one koji idu van na pecanje ili slične banalnosti. Pravi šanker je najbolji gost, uvijek lijepo pozdravi osoblje i klijentelu, ne okreće leđa susjedima za šankom, uglavnom šuti ili daje eventuelne primjedbe kada im je mjesto i vrijeme. U svojoj je duhovitosti toliko suveren da zna za dobar timing (što ribarima često nekako ne ide za rukom). Ne lupeta, ne politizira, ne kibicira, kamoli da bi grabio konobarice za guzu i priuštio si slične vulgarnosti. Često si stavi na usta onu sortu osmijeha po kakvoj je bio poznat pokojni ljubljanski punk pjesnik Brane Bitenc (široj publici poznat kao vođa benda Otroci socializma) – na izgled je taj osmijeh ciničan, ali nitko, baš nitko ne može predbaciti kako je u suštini zaista ciničan i samo time ne dozvoljava dijalog i društvenu interakciju, jer je u sebi i ljubazan, čak dječji. Drugi takav čovjek, totalno različit, ali po osmijehu Bitencu sličan je u mojoj ljubljanskoj uspomeni isto tako već pokojni – pisac Marko Švabić. On bi se smjestio u ugao šanka, okrenut devedeset stupnjeva prema svim ostalim gostima i tamo bi samo šutio i promatrao polako pijući vino u strašno određenom i umjerenom ritmu. Šankiranje se bitno razlikuje od Stammtisch društva (danas gotovo da tih i takvih stalnih društava više ni nema), kakva se mogu sastajati čak u istoj prostoriji i piti iste tvari kao i oni iza šanka, ali gaje instituciju stola i samim time imaju i sasvim druga pravila. Tamo se prepliću društvo i samoća u klasičnom dijapazonu od Tina Ujevića preko Vitomila Zupana do Dylana Thomasa i Charlesa Bukowskog. Ali to je neka druga priča posve drukčijih riječi i misli od haikujskih. To je rod sličnih, često čak i istih tematika, ali i tisuću milja udaljen od haikua.

Sjetimo se kako je Luis Buñuel bio razočaran poslije dolaska u Pariz 1925. godine (čitajmo iz njegove autobiografije Mon dernier soupier, u regiji dostupnoj i u slovenskom i srpskom prijevodu):

»Ja pravim razliku između bara i kafea. U Parizu, na primjer, nisam uspjeo da pronađem dobar bar, ali je ovaj grad prepun divnih kafea. […] Želim da kažem samo to da kafe podrazumjeva razgovore, ljude koji ulaze i izlaze, bučno se druže, a ima i žena.

Bar je nešto sasvim drugo. U baru se vježba samovanje.

Prije svega, bar mora da bude mirno, zamračeno i krajnje udobno mjesto. Glazba bi morala biti strogo zabranjena, ne bi se smela čuti ni iz daljine. Barovi širom svijeta danas su nešto potpuno suprotno ovome o čemu govorim, što je nedopustivo. Bar sme da ima najviše dvanaest stolica i, po mogućstvu, stalne goste koji ne pričaju mnogo.« 

Siniša Matasović je taj tihi, vjerni buñuelovac iz iščezlog bara, optimalan i šarmantan šanker, profesionalac, jedan od najplemenitijih iz one ekipe kojoj osoblje rado dozvoljava da ostane još poslije zatvaranja placa. Osoblje naime dobro zna kakva je Matasovićeva namjera, njegov poziv. Nije da smo naivni i mislimo kako osoblje poštuje pjesnički poziv kao takav; osoblje jednostavno poštuje realizam pjesničkog lika iza njihova šanka jer su čuli da on piše haikue što su u nekakvoj vezi s pogledom s njihove, druge strane. Možda oni čak i provire pa vide haiku i u njemu komadić samih sebe i svojih djelatnosti. Ali ovdje dolazi sjajan preokret po kojem prepoznajemo pjesnika i sav njegov sarkazam. Što ako autor uopće ne pije i ne zalazi za šank…? Što ako su i sve njegove silne zaljubljenosti i promatranja ljubavnika, društva i svijeta samo puka fikcija proizvedena dok se neprekidno muči iza papira i tešku, slavnu formu 5-7-5 napokon, tamo u pola tri noću ne stavi na Facebook, ne samo za svoj i naš užitak nego i kao dodatnu provokaciju: Naime, dobro znamo da su svi ćumezi tada već zatvoreni, sav vrijedan narod spava, poštujući svijetle zapovjesti najliberalnijeg među kapitalizmima, ali haiku nas zove baš tamo, preko ulice, u slatku provjeru… Haiku je onaj krajnji broj, zbir slova koji je još u mogućnosti da na Facebooku obvisi dovoljno prezentnom veličinom fonta, ali haiku je i forma koja stalno visi iza šanka (ako je taj iole dobar) – otjelovljuje ju, primjerice, glazbeni promotor kojemu je upravo tamo mjesto za vrijeme koncerta kojega sam organizira. Haikui kao metafore vise tamo, ali samo ih vješto pero može pretvoriti u tanku, suptilnu poeziju.

Autoru Matasoviću sam jednom rekao, videći svoju čestu realnost promotora iza šanka: ”Kada porastem, bit ću intendant najboljeg jazz kluba na svijetu, a tamo će na zidovima biti okačen izbor tvojih haikuja.” Dok ih mnogi drugi pišu za takmičenja, za nagrade i upoređenja, on ustraje u užitku za sebe i za nas, pratioce. Ali ako nisu dobri za njega i za nas, pratioce, onda nisu dobri ni za koga.  

O autoru

Siniša Matasović (Sisak, 1980.), piše poeziju, prozu, haiku poeziju, književnu kritiku, a bavi se i uredničkim radom. U sisačkom ogranku Matice hrvatske moderira i vodi poetska okupljanja poznata pod nazivom Stihovnica Siska, a tri godine je bio aktivan i kao zamjenik glavne urednice časopisa Riječi.

Stručni je suradnik za područje književnosti pri Sisačkoj udruzi za promicanje alternativne i urbane culture, urednik njihove nakladničke djelatnosti i pokretač biblioteke Teatar piva. Pri udruzi je također glavni i odgovorni urednik novooformljenog međunarodnog časopisa za književnost, kulturu i umjetnost Alternator.

Tri godine je radio kao vanjski suradnik HRT-a (dramatizacija) na emisiji pod nazivom ”Radio roman”. Voditelj je književne tribine ‘’Siniša Matasović vam predstavlja’’ u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac Sisak.

Član uredništva časopisa Balkanski književni glasnik.

Član je Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika. Predsjednik Ogranka DHK Sisačko-moslavačke županije.

Do sada je objavio:

‘Sisak se uspješno pretvara da spava’, zbirka poezije, 2015.

‘Nećak’, roman, 2016.

‘Tvoj novi dečko’, zbirka poezije, 2018.

‘Noću za šankom’, zbirka haiku poezije, 2020.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt