VRATA
”ako ti ne paše, znaš gdje su vrata”,
tako joj je odbrusio svaki put
kada bi se požalila na njegove postupke,
odluke i pijanstva.
svejedno jesu li bili sami, pred djecom,
njegovom majkom, susjedima, kumovima.
”ako ti ne paše, znaš gdje su vrata,
ali jedno da ti bude jasno,
djeca ostaju sa mnom”,
tim bi riječima nadopunio svoju prijetnju
kada je ušla u tridesete i postala majka.
pošla je za njega relativno rano,
nedugo nakon srednje.
planirala je studirati, putovati svijetom,
postići nešto.
onda taj glupi izlazak u grad,
ta glupa subota i naoko
bezazleno pijanstvo.
uhvatio se za nju kao priljepak
premazan najskupljim ljepilom.
iz tjedna u tjedan,
puštao je svoje pipke prepredeno.
nevješto je odolijevala,
naivna i plaha.
njegovo samopouzdanje i prirođena drskost
nisu joj ostavljali daha.
okružena lažnim prijateljicama,
roditeljima s previše povjerenja,
državom tek izniklom iz rata.
nije se mogla okrenuti,
pojaviti u diskoteci ili kafiću,
već joj je naručivao piće,
inzistirao da ju otprati doma.
odjednom oštar šamar na šljunčari
pored Save – fukodrom,
tako su to mjesto nazivali sugrađani
željni naslađivanja i zadiranja i tuđe živote.
nikada nije pomislila da će završiti ondje.
pristojna djevojka iz pristojne obitelji,
ta kako…?
nije ju pitao za pristanak,
kao ni za bilo što drugo kasnije u životu,
samo je smotao volan i
skrenuo na sporednu cestu.
isprva je ostala zatečena, nije reagirala.
onda taj šamar.
oh, kako je mogla znati,
kako je mogla naslutiti,
kako je mogla biti pripremljena na tako nešto?
kako??
nitko ne bi mogao,
ničija naknadna pamet ne bi pomogla,
ne bi joj olakšala neprospavane noći.
”ako ti ne paše, znaš gdje su vrata”,
slušala je sinoć po tisućiti put i
ponovno nije poduzela ništa,
samo je pognula glavu.
na putovanja je ionako već odavno
zaboravila.
GENIJALAC
nije mu išla matematika u školi,
nije ni hrvatski, biologija, fizika, kemija,
zemljopis ni povijest,
tek nešto bolje glazbeni i informatika.
ali matematika…
matematika je bila svjetski problem.
krivnjom učiteljice – podrazumijeva se –
barem je to tako svojim očima vidjela
njegova majka,
ugledna liječnica opće prakse.
otac mu je bio inženjer elektrotehnike
zaposlen u Končaru.
ta kako bi njihovom sinu mogla loše ići
matematika?
”sve je to njezina krivnja, krivnja učiteljice.
nije ga znala motivirati i
potaknuti na učenje,
sve je to za njega prejednostavno,
njezini satovi su mu dosadni i monotoni
on je genijalac,
a učiteljica to ne vidi,
nije u stanju prepoznati njegovu darovitost”,
tako se subotama na kavi njegova majka žalila
svojim prijateljicama iz otmjenog društva.
onda se u njegovom životu pojavila ona.
upoznala ga je na prvoj godini faksa,
nasjela na njegovu plavu kosu,
nježne crte lica i zelenkaste oči.
studirali su ekonomiju.
njoj je sve polazilo za rukom,
ispite je davala u roku.
on je ljosnuo prve dvije godine,
drugu dvaput.
diplomirala je,
a on je muku mučio da upiše treću.
tada joj se već upalila lampica;
tada joj je već postalo bjelodano da je tip
obični bezveznjaković,
frajerčić bez pokrića.
umjesto da ga hladno otpili i
svoju mačkicu pokloni drugom,
bacila je još jedan pogled na njegovu kosu,
na njegovo lice.
pristala je otići na ručak kod njegovih
iako joj je intuicija urlala pod lubanjom
da to ne čini,
upoznati ih i ostati za vikend.
”njega treba zainteresirati,
nedostaje mu izazova na tom faksu,
on je genijalac,
jedan od rijetkih”,
govorila joj je njegova majka kada su ostale nasamo.
iz nekog je razloga
popušila njezinu priču,
tko bi znao kako i zašto,
njegova majka znala je biti uvjerljiva žena.
njegova majka
danas počiva u keramičkoj posudi na Mirogoju.
nije željela da ju sahrane u drveni sanduk.
smatrala je kako je to ispod njezine časti i
pripadajućeg joj staleža.
njegova majka više ne osjeća ništa, a ona…?
ona je i danas u braku s tim kretenom.
troši četiri praxitena dnevno i pije
žestoka pića,
ali ništa joj ne pomaže,
ništa joj ne pomaže.
LJUBAV ŽIVOTA
jedino je ona znala razlog
njegova samoubojstva i
jedino mu ona nije došla na sahranu
od svih kolega s fakulteta.
svi ostali su nagađali
što je moglo poći po zlu
dok je čistio djedov lovački karabin,
ta radio je to i ranije tisuću puta.
djed je bio ponosan na svoga unuka.
”prvo pa muško”,
hvalio se susjedima kada je mladac došao
na svijet.
vodio ga je posvuda sa sobom
još od malih nogu,
poučavao ga o svemu što je znao
o rijekama i šumi.
onda taj kobni ponedjeljak i
podmukli hitac
koji je proparao potkrovlje njihove
obiteljske kuće
taman kada se navečer vratio s predavanja.
normalno je večerao,
sa smiješkom pozdravio ukućane i
otišao učiti u svoju sobu.
po položaju u kojem su ga istražitelji našli,
zaključili su da je krenuo čistiti pušku.
postavio ju je između koljena
sa cijevi okrenutom prema gore i
provirio odozgo dok je
nesretni metak zaostao u cijevi.
nikome nije bilo jasno
kako mu se kažiprst našao na okidaču,
s puškom je maltene odrastao.
samo je ona znala.
”prije bih si pucala u glavu nego izašla s tobom”,
odbrusila mu je netom prije toga,
svega nekoliko sati ranije,
a godinu dana je prikupljao hrabrost da ju pita,
ljubav svog života,
u to je bio čvrsto uvjeren,
tako mu je govorilo srce.
FAFI
Fafi je bila njezina pudlica.
nikada nije dokučio kakva točno.
sve pudlice na ovome svijetu za njega su bile
dovoljno slične da ih se nije trudio razlikovati.
pudlica ko pudlica.
pse općenito nije volio,
pa kud bi se još bavio njihovim
pasminama i rodoslovljem.
još tako glupo ime – Fafi.
strahota.
u mladosti, dok još nije upoznao nju,
Sabinu,
njezinu vlasnicu,
nije ni pomišljao u stanu držati psa.
ma što pomišljao,
prezirao je ljude koji su ih držali.
sva ta olinjala dlaka, neugodan miris,
moguće buhe i zaraze… fuj, fuj.
onda je,
taman u vrijeme kada je postao ravnopravni partner
u odvjetničkom uredu svog dotadašnjeg šefa,
upoznao Sabinu i njezinu
mucicu, ribicu, mazicu, mačkicu, krafnicu.
previše mu je prirasla srcu i još
jednom drugom organu na tijelu.
Fafi i Sabina uselile su se k njemu i
ubrzo mu je prešlo u svakodnevnu rutinu navečer ih
izvoditi u šetnje i restorane.
isprva obje, a zatim,
nakon prve dvije godine braka,
sve češće Fafi, a sve rjeđe Sabinu.
Sabina je bila šesnaest godina mlađa od njega i
interesi su im se očekivano razlikovali.
s vremenom je to postajalo sve uočljivije,
a kulminacija je uslijedila kada se Sabina jedne srijede
uplakana vratila iz grada i izgovorila:
”molim te, nemoj oko ovoga što ću ti sada reći
praviti dramu.
upoznala sam nedavno tog jednog dečka u kazalištu…
a ono, jebiga, svidio mi se, oprosti.”
gledao ju je potpuno izgubljeno.
svijet mu se u trenutku pretvorio u pakao.
teškom je mukom sjeo na trosjed i
otirao s lica mlazove hladnog znoja.
u prvi mah se doimalo da će ga doslovce strefiti srce,
ali pomalo se sabrao i procijedio:
”ništa nije važno, preći ćemo već preko toga.
volim te, previše mi je stalo.”
”ne razumiješ, trudna sam.
oprosti, doista oprosti. trudna sam s njim.”
to je bilo zadnje što je tada izgovorila.
samo je prekrila lice dlanovima i otplakala
u spavaću sobu pod poplun.
nedugo potom spakirala je svoje stvari i
odselila iz stana.
sa sobom je ponijela svoju
mucicu, mazicu, ribicu, mačkicu, krafnicu…
ostala mu je samo Fafi,
za uspomenu, za podsjetnik, za tugu.
