Photo: Manuel Angelini
Rođena u Glini 1971. godine. Gimnaziju završila u Sarajevu. Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stalno je zaposlena na Hrvatskoj televiziji, najprije u redakciji kulture informativnog programa, zatim u redakciji kulture. Objavljivala tekstove u kulturnoj periodici (Libra, Godine nove, Zarez, Kontura). Za časopis Op.a. pisala dokumentarnu prozu pod nazivom Portreti (jedan od tih tekstova, Jebeš zemlju bez vukova ponovno objavljen na duplerici Novog lista). U studenom 2001, dva mjeseca nakon rujanskih napada na Ameriku, sudjelovala u Parizu u stvaranju časopisa o arapskoj književnosti. Fragmenti Putnika nagrađenog Slavićem i Kiklopom za debitantsku knjigu, objavljeni su u engleskom prijevodu u časopisu Pontes. Za pjesničku zbirku Nijedan pauk nije savršen nominirana je za Kiklopa za poeziju. Objavila je — “Putnici”, “Nijedan pauk nije savršen”, “Rod avetnjaka” i “Stajska bolest”
Povod za razgovor njezina je nova zbirka kratkih priča “Odstraniti životinju”
Upravo Vam je objavljena zbirka priča pod nazivom ”Odstraniti životinju” u nakladi OceanMore. U svakoj priči progovorili ste o teškim i ozbiljnim temama, ušli ste u psihologiju ne samo pojedinaca već zajednica i generacija, pisali ste o postupcima i odlukama unutar obitelji, koliko one utječu na dijete i ostavljaju tragove pri formiranju odrasle osobe. Svaka priča vrlo temeljito rekonstruira strahove likova. Je li takav način pisanja zahtijevao mnogo introspekcije? Možda nekih bolnih prisjećanja jer iako priče nisu autobiografske, sigurno skrivaju pokoji dio Vas? Koliko je trajalo pisanje cijelokupne zbirke?
Pisanje, ono što ja pod pisanjem podrazumijevam, uvijek zahtijeva introspekciju. Govorim o pisanju iznutra, literaturi koja dolazi iz anatomije, iz vrhova živaca. Moja je recepcija sužena na takvu literaturu. I ništa nije posebno skriveno, lični materijal izložen je kao i bilo koji drugi. Pisanje je bezobzirno prema materijalu, troši tuđe sudbine jednako kao i svoju. U tom smislu nema potrebe praviti nekakvu famu oko toga što je autobiografsko, a što nije. Životi pisaca u pravilu su prosječni, s tendencijom da budu dosadni. Sam žanr autobiografije jednako je podložan neistini kao memoari, ili povijest. Ne mislim da ne treba praviti specijalnu razliku oko toga je li pisac opisao vlastitu, ili tuđu majku. Ta vrsta „iskrenosti“ nevažna je, spada u kič.
I da, ove priče prilično bole. Ali to je manji problem; veći je što se čovjek pita s kim ih može podijeliti. To je kao da uporno svirate Mozartov „Requiem“, pokušavate izvedbu dotjerati do savršenstva, u vrijeme kada pop glazba nudi doziranu količinu melankolije i dopadljivosti, upakirane u privlačnu pjevačicu. Volim pop glazbu. U literaturi sam čovjek Requiema, borilačkih vještina u kojima se vide ozljede.
U prvoj priči po kojoj je cijela zbirka dobila ime, ”Odstraniti životinju” (OceanMore, 2020.) radi se o bešćutnom odnosu seoske sredine prema životinjama. Danas se upravo suprotno dešava u gradovima. U jednom ste intervjuu napomenuli da se raspad društva osobito podcrtava pojačanim interesom za životinje, te da osamljujući se, u njima sve češće pronalazimo ključnu točku identifikacije. Što znači ključnu točku identifikacije? Pružaju li nam životinje spas i utjehu u nedostatku kvalitetnih međuljudskih odnosa i interakcija?
Mi već dugo ne jedemo životinje na način na koji su se nekad jele, nismo ih prisiljeni sami ubiti. To je sve promijenilo. Nekad, na selu, postojali su ljudi koji su sposobni kokoši prerezati vrat, ili zaklati svinju, i oni koji to nisu u stanju. O toj se slabosti nije razgovaralo, tretirana je kao neka vrsta fobije. Ako izuzmemo kokoši, uglavnom govorimo o sisavcima, koji su nam anatomski, genetski slični. Strahovito je teško izbjeći empatiju, a specijalno je teško izbjeći bliskost sa stvorenjima koja šute, ili se rijetko glasaju. Jer je govor, višak besmislenih riječi, u međuvremenu postao faktor eliminacije. Besmislenim govorom bombardiraju nas svakodnevno; što je netko gluplji, što je beznačajniji, tim više govori, a mi se sve više okrećemo tišini.
Usamljeni smo ne samo zbog toga što sve manje živimo u zajednici, nego i zbog toga što što smo predugo vjerovali u vlastitu izdvojenost i superiornost, koja se temelji na definiciji inteligencije koju smo sami postavili. Taj koncept upravo pada na pandemiji covida 19, na nekakvom šišmišu, na primjer, kojeg smo doveli u bezizlazan položaj. Pokazuje se da je moć šišmiša, te životinje koja stereotipno asocira na magijske obrede, veća od znanja koja smo stekli baveći se nekoliko tisuća godina medicinom.
Na neki način, mi jesmo životinje. Granica koju smo pritom povukli, proglašavajući se vrlo isključivo zasebnom pojavom, koja je bez premca, ista je ona granica koju povlače svi vladari, prije nego što završe svrgnuti, ili ubijeni.
Koliko dugujete stvarnim ljudima na kojima gradite likove? Pronalaze li se ikada i kako reagiraju?
Moja majka, na primjer, mislim da nije osobito zadovoljna svojim mjestom u mojoj literaturi. Šalim se, ja ne pišem naturalistički, niti nekakve romane s ključem u kojima bi ljudi bili doslovno prepisani. Od „gradnje likova“ sam u ovoj knjizi odustala, to mi je u stvari postalo dosadno. Nije mi se dalo svaki put kad sjednem za tastaturu postajati netko drugi, sjediti pod tom ovčjom kožom, i rekonstruirati nekakvu hipotetsku ovcu. Više me počelo zanimati pisanje kao razgradnja, dovođenje u pitanje postojećeg, nego stvaranje novog, potpuno fiktivnog svijeta. Fikcija je ionako sve, svaka zgusnuta stvarnost.
U priči ‘Napuštanje plača’ napisali ste ”U pravilu plača više nema, nigdje se ne pojavljuje. Nema uplakanih ljudi, umjesto toga tuga se usložnjava, transformira, pretvara u neku posve drugu materiju.” (”Odstraniti životinju”, Slađana Bukovac). U priči ‘Odstraniti životinju’ pisali ste o odsutnosti empatije ”Može proizvesti, često proizvodi bol, zaražava tuđom patnjom, otvara fantomske rane.” (”Odstraniti životinju”, Slađana Bukovac). Odstranjujemo li na kraju sve ljudsko u nama a ostavljamo samo životinju?
U nama je mnogo životinja, neke ostavljamo, a druge odstranjujemo. Možemo zadržati strvinara, on je smisleno, savršeno zaokruženo stvorenje s jasnom svrhom, ali pitanje je hoćemo li se samo na to svesti. Problem plača razumjela sam kada sam se nekoliko puta našla u situaciji da se umalo rasplačem, ali se onda ustanovilo da je to nedopustivo, u stvari skandalozno. Trčala sam u najbliži toalet, gdje me nitko neće vidjeti. Jednom sam se nalazila u „poslovnom“ okruženju, drugi put u gotovo privatnom. U prvom slučaju plač bi me trajno označio kao nestabilnu, u drugom bi u toj mjeri zabrinuo ljude, potpuno ih izbezumio, da im to nisam mogla priuštiti. Trčanje u toalet plač je izjednačilo s dijarejom, nekakav nusprodukt izlazi iz našeg tijela mimo naše volje, i dovodi nas u stanje socijalne nelagode. Napominjem da nisam specijalno plačljiva osoba; kao i svima, ponekad mi je teško. Onda sam se zamislila nad luđaštvom takvih tabua, gdje se ljudima oduzima tuga, njezina manifestacija, najprirodniji mogući način da se utješe, i umire.
Priča ‘Michelin Francoise’ tematizira posljednje dane starije gospođe na umoru. ”…hoće li se tvoje umiranje odvijati dovoljno pristojno…” (”Odstraniti životinju”, Slađana Bukovac). Da li to očekujemo za kraj od naših bližnjih, pristojnost u zadnjem činu, umiranju, kako nam se smrt ne bi previše približila, prestravila nas, postala odviše realna? Smrt je nekada ‘nastupala’ u toplini vlastitog doma dok ju danas većinom šaljemo u bonice ili staračke domove.
Smrt je nekad u principu „nastupala“ ranije. Danas ljude ne puštamo da odu, postoji dogma da ljude treba održavati na životu čim dulje, i pod svaku cijenu. To je ponekad iznimno svirepo, neka vrsta iživljavanja. Umiruće održavamo u stanju agonije, kako bismo se sami osjećali spokojno, i kako bismo uživali u tome što smo im „sve pružili“. Ponekad im ne damo da umru zbog toga što ih zadržavamo na silu, doslovno ih potežemo za rukave, nismo spremni pristati na gubitak, popustiti.
Nakon romana ”Rod avetnjaka” i ”Stajska bolest”, zbirku priča ”Odstraniti životinju” i dalje krase sumorne i istinite teme. Kako se odlučujete za njih? Postoji li mogućnost da u Vašim budućim ostvarenjima čitamo vedrije priče ili to jednostavno niste Vi?
Ne poznajem mnogo dobre literature koja pršti od veselja. Širenje pozitivnog raspoloženja posao je komercijalnih autora; ja imam mali krug čitatelja, i mogu si priuštiti da ih uznemiravam, i da im kvarim raspoloženje.
Okrijepljujete li se pisanjem? Smatrate li iscrpljujućim sve što slijedi nakon objavljivanja knjige?
Ovo me na primjer malo iscrpljuje, odgovarati na pitanja nakon što izađe knjiga. To je potpuno redundantno, jer u knjizi već piše sve što sam imala za reći. Uvijek se dođe do te nekakve granice, gdje autor samo što ne dospije u poziciju da sam počne interpretirati što je napisao. Pretpostavlja se da mu je ostao nekakav višak teksta, što nije nužno točno. Najdraži su mi oni pisci koje ama baš ništa ne želim pitati, možda samo vidjeti kako gestikuliraju, sjede, ili voditi nekakvu konverzaciju kao da nemam pojma čime se bave. Malo je što tako dosadno kao pisac koji govori o vlastitoj literaturi, a knjige iza kojih ostaje mnogo pitanja nisu osobito dobro napisane.
Osim što pišete, bavite se novinarstvom i o toj ste profesiji izjavili da Vas je lišila mnogih iluzija, od kojih bi neke čovjek volio zadržati. Koje su to iluzije?
Da postoji čista, jednostavna istina, na primjer. Novinarstvo mi je oduzelo istinu, ono što obično pod tim pojmom podrazumijevamo.
