PROLJETNI NALAZ
Nikada nisam doživio luđe
ni ljepše proljeće od ovoga
e-mailom stigao je negativan nalaz na koronavirus
iz korote poželio sam s balkona
skočiti u krošnju japanske trešnje
neka s grana otpadnu posljednji hrđavi cvjetovi
koje ovih dana nije ubio mraz.
SOBA KUTIJA
S nama naježene kože
zidovi se snažno stišću
soba se smanjuje
do veličine kutije za nakit
u njoj smo zvjezdarnica
bez maski na teleskopima
gledamo zvijezde koje sjaje
na krunama svih kraljica
one sunčevim licima kraljuju
sobaricama svijeta žutih zuba
otvaram kutiju vidim šutim
dok tamnim od suviše smrti.
BOLEST PODJETINJUJE
Stojim s vršnjakom na stubištu
usred riječi koje izgovara zaplićući jezikom
tek kada sam došao polusvijesti
u nekom noćnom satu u karanteni
shvatio sam kako sam na respiratoru
odvratno mokro bradato dijete u pelenama
kako su nevidljivi agresori virusi
moćniji da nas učine posve običnim
nesretnim slučajevima u srcu potresa
nereda u svijetlom zraku dnevnih praznika.
DNEVNIK IZ KARANTENE
Pješčani sat smireno sipi: U karanteni sam od začeća pa sve do rođenja.
Nakon rođenja u karanteni sam mliječne materine bradavice, slatke dude.
Spavam u karanteni krevetića za bebe u kojem počinjem vrištati. Smetati
svima u snu osim majke koja nagonski dotrči, uzima me u naručje, ljulja.
Pješčani sat smireno sipi: S vršnjacima igram nogomet u karanteni školskog
dvorišta nitko ništa nije navijestio premda sve postaje dramatičnije u školi.
Treba zaboraviti prolazne žene: Pamćenja su vrijedne samo one s kojima smo
zajedno otežano disali u karantenama neizlječivo ovisni jedno o drugom.
Pješčani sat smireno sipi: Uz pse koji noću laju slušam kako žena dojilja
panično iskače iz kreveta do kinderbeta izvadivši iz spavaćice lijevu dojku.
Budan mislim, pusti pješčani sat sebe druge neka sipe nema bijega samo dno
koje se preokreće: Uz limenu glazbu spustiti će me u grobnu karantenu.
BESKRAJNO ISTRAŽIVANJE UNUTARNJEG SVIJETA
Djevojke koje smo nekoć
noću samo dopratili
do ulaznih vrata njihovih stubišta
sada nose zelenkaste maske na licu
zaista je užasno
ni sada ih ne možemo poljubiti
od toga je samo strahotnije
što nemamo želju da ih poševimo
premda su im pokrivena lica
možda ostala ne urušena lijepa
kao nekoć naivno seksipilna
takve žene dizale su mi ga nevinim smiješcima
od mnogih ljudi koji su
našavši smisao odavno mrtvi
odvaja me radoznalost istraživanja
sve prošlo obnavljam u sadašnji
trenutak obnove među usnama
ispod zelenkastog platna.
VIOLINSKI ŽENSKI GLAS
Jezikom
počinjem
ohrabrujuće
ne ubija
svakoga
virus
snajperist
previše
smrti
ne dopušta
ni violinski
ženski
glas
jezikom
crnih opeka
nakon što svijet
nije do kraja
izgorio.
