Prije nego sam išta
prije nego sam išta
nek’ sam šumski put
glas ranog ožujka
u grlu ptica
prije nego sam išta
nek’sam bijelo u zelenom
vjetar što izgovara
tisuću sudbina
prije nego je išta
nek’ je mir
koji nalaze samo
šumski izbojci zelenila
prije nego je išta
neka je šutnja
palog već lišća
puls mlađaka u vriježama
osušenog bršljana
Ljubavno pismo
kasnije
kad sam te ostavljala
na jednom od brojnih aerodroma
na kojima bismo mjesečno
ugravirali naše otiske jedne strane obraza
naslonjeni na neprobojnim prozorima
osjetila sam kako krvarim
od ugriza neke nepoznate vrste
nešto ispod napregnutih glasnica
shvaćala sam već neko vrijeme
da akumuliram suspregnutu bol
svaki puta kad se odvajamo
ljudi u hodnicima
pozdravima svojih najmilijih
hihotanjem i putničkom nesvjesnošću
prljali bi mi uši
čineći me
sebičnom gramzivom suučesnicom
ovih letećih okupljanja
sve što je za tebe značilo život
pokret, put, iskustvo
trudila sam se voljeti i obgrliti kožom i žilama
u posljednje vrijeme primijetila sam
kako najljepše bube
padaju po cesti kada te ostavljam da letiš
jednu sam tako netremice gledala
pet minuta vrativši se oko sto metara unatrag
da se uvjerim koliko lijepa mogu biti
njezina ljubičasta baršunasta krila
i ona je ležala leđno
bio je prosinac
pretopli blagdani
i uopće sve uvrnuto i nejasno
i samim muhama
te sam večeri legla u krevet
i pokrila se tvojom majicom
tik do brade
mirisala je na smokve
i osušene kolače sa cimetom
usnula sam kako me prekriva more
sphaerocoris annulusa
Picasso buba
i kako u toj šarenosti nestajem u krevetu
ponirem sve do najdubljih odrona zemlje
ako ništa drugo
san je imao smisao za lijepo
i ujutro
gledajući maglenim očima
u zaslon tvog videopoziva
učinilo mi se da i ti nosiš odijelo
sačinjeno od njezinih šara
a moji su prsti
ljubičasta krila svih buba
koje su me osule na cesti
nisam te baš slušala pažljivo
samo sam mislima ljubila tvoju bradu
provjeravajući kompatibilnost
tvoje nove anatomije mojim usnama
zapamtila sam da kažeš
da negdje sletim i pričekam te
i onda ćemo do nekog odredišta
razmišljala sam koliko krijesnica trebam
da te osvijetlim dovoljno jako
kako te mogu prepoznati
dok se spuštam iz aviona
i koliko je moguće
da one prežive sva godišnja doba
ili
mogu li moja ljubičasta krila značajno izmijeniti stvari
pojednostaviti odlaske i smanjiti razdvojenosti
i osloboditi nas stalnog umora kada smo si blizu
dok si pričao
smijala sam se tvojim usnicama
nepravilnim valovima
što me jedine znaju otisnuti
u prepuštenost
i smijuljila se
(mislio si tvojim riječima)
strizibubi koju sam ukrala
s tebe prošlog tjedna
dok smo šetali šumom
čuvala sam je četiri dana
dok nije pobjegla
i sva četiri dana
dopustila sam joj prelaske
s lijevog dlana
preko ruku i ramena
do desnog dlana
skitnje vratom i obrvama
bez straha i bez tremora
spremna na svu minimalnu
nježnost i agresiju njezinih dodira
pomisao da je šetala po tebi
za mene je bila sveta tajna
što čini zadovoljstvo
ravno prvim vjernicima
ti nisi znao da te hodočastila
skitala krvotokom i tvojim potocima
bio si snena predana stijena
lako sam tu kradljivicu otela
i preuzela s nje veselje
tvojih sokova
Erinijski goblen
Dok smo jedni druge kritizirali,
propustili smo sagraditi polis;
navući mjesec
u njegovom cimetnom srpu
nad vlastite postelje
Kasno se sada iščuđavati
što je nebu ponudio sve naše
tople i istrgane krevete
i smjestio u njih starice zvijezde
Dok smo nabrajali pogreške
susjedu, bratu i drugu;
gutali crnilo,
skrivali se iza uglednika
kojem smo plaćali
da nas zadrži na poslu,
propustili smo stvoriti
snažan i povezan polis
geometrijski premreženih
bulevara i pruga
u kojima će biti veselja za mladost
i poštovanje i strpljivost za najstarije
Dok smo tražili sitne korake
što hrle u nesmotrenost,
propustili smo izgraditi pruge
za milijunske korake preko šuma,
neba, dvoraca i gradova
koji bi nas povezali negdje
na pola puta
i učili nas noviji
svježi dijalog
Dok smo isticali svoje uspjehe,
ignorirali sreću drugih, a
pobrojavali i molili za tuđu patnju,
propustili smo zajedno plesati
na cesti, učiti slijepe da priđu,
nasmijati nesretne zajedništvom,
dati priliku individualcima
da pronađu utočište djelomice sličnih
Dok smo objavljivali mržnju
kao nategnute činjenice,
propustili smo priliku
ostati u miru sa svima
Sada nas ganjaju demoni
koji će uskoro biti vatrena stihija
i sutradan će biti jedino važno
koliko nas može preživjeti
jedući žohare u logoru
I u tom stanju
erinijskih goblena i tapiserija
ostat ćemo mravi koje pregradama
usmjeravaju na kolosijek ništavnosti
2025.
