20/10/2020
Pretraga
Sonja Delimar, Egzistencijalistička ili kad Bog ne ide do kraja

Sonja Delimar, Egzistencijalistička ili kad Bog ne ide do kraja

LJUDI, ZAR VAMA NIJE PUN KURAC LOŠE POEZIJE?

ljudi, zar vama nije pun kurac pjesnika
koji još nisu naučili abecedu
koji nikad nisu čuli za tina
kad u pustinji jeca
da treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca

(pa se onda sramote
jebote
zaumno
jer je svima jasno da su tamo
gdje pišu
a pišu
da samo djeca
mogu voljeti bezumno)

Ili

onih koji misle
da svaka golubica
iz pjesme
ljubavne
traži rame
za plakanje
pa onda bez ironije
(o sarkazmu da i ne pričamo)
guštaju da ptici lome krila
da slučajno
ne bi poletjela

i gdje su više ti pjesnici
koji vole čisti stih
a ne svoju (ili tuđu) veličinu zapisanu u njih
pa da ih, te stihove, mislim
vole onako s guštom
duboko
iz ošita
ili iz dubine pičke
ali baš onako
iz dubine
ne iz visine
molim
da ih osjete svojim

i gdje su više ti pjesnici
koji i kad pišu pepelom davno umrlih pjesnika
pišu svojom krvlju
svojom vrelom
svojom krvavom
svojom smrdljivom
iz svojega šugavog pakla

i koji staju na brdo
pitajući sebe a ne boga
sebe
vičući gromu
raspali više
jebem ti tvoju silu
da mi je konačno uhvatiti je u riječima
koje neće voda otplaviti
koje će bespredmetnom učiniti
sintagmu o izgubljenim snovima
i koje će jedinu pravdu naći u suludoj ljubavi
spram poezije

jedne i jedine


KROZ KLJUČANICU JEZIKA

sad je naravno besmisleno tumačiti
da nisi mislio ni htio da ti je namjera strana
pa takve se riječi i izgovaraju bez plana
snaga je njihova u njihovoj potpunoj
prirodnosti
u slučajnosti
kojom
refleksno
i bez jasne namjere samo izlete

pa se osjete

kao tračak nepravilnosti
uz bljesak oštroumnosti

i kad ih slijedi samo lagani trzaj trepavice
i kratkotrajna srčana pauza nakon ekstrasistole

efekt je kao kad se mačem raspara zavjesa
pa se kroz ključanicu jezika nazire slika
svijeta
koji se
ruši
i ni bomba ne bi
ni potres ni bujica
kad se sve razbije
i razlije
kao takva riječ
u duši
prekinula i razbila intimnost čarolije

jednim pokretom
kao krpom
preko zaparenog ogledala

i iako sve izgleda isto
ništa više nije isto
i sve je odjednom kristalno čisto
izgubljeno rasuto u dim u dah
u prah
i konačno
kao kraj


NIJE MORALA BITI POEZIJA

mogli smo se ukrcati na sporiji vlak
s rastućom obamrlosti u dijelovima tijela
predugo prisilno stisnutim uz sjedala
i s dosadom gledajući kroz musavo staklo
pejzaže što jednolično promiču
lokve kroz maglu kraj prljavih kanala
i pokisle ptice koje su davno
zaboravile na svaku mogućnost uzleta
pa sad bezvoljno čeprkaju po blatu

nije morala biti poezija

mogli smo gorjeti tinjajući
kao kad bi netko silan trud uložio
potpaljujući rahlo drvo već istrunulo
od nebrojenih kiselih kiša
u danu što se vuče kao težak dim
od olova i otrova nalegao na dah
bez moći da se vine u visine

nije morala biti poezija

mogli smo glodati svakodnevicu
kao pomični porculan u zubima staraca
voće i meso sitno nasjeckano u kašu
pažljivim pokretima
uz mljackanje i slinu u potocima

nije morala biti poezija

moglo je više moglo je i manje
od toga da ovako relativizirajući hranim
svoje tvoje nedostajanje


MOLITVA ZA DUŠU

Gospode, Ti znaš, bez suvišne riječi,
Što mi sve fali. I za što se molim.
Molitvi ipak leđa ne okreći,
Neg’ svrni pogled milostiv po volji.

Hrabrost velikih, mudrost duhovnika,
Vrline svetih, odsutnost grijeha svih –
Sve mi to manjka. Al’ ja Tvoja slika
Ako sam bijedna, nek’ nije i moj stih.

To zrcalo sveg što u meni vrijedi:
Ljubavi, mržnje, sumnji i oluja,
Osvijetli sjajnim svjetlom što ne blijedi

Da mi na usni gori Aleluja
Sve dok sam živa i dok Sunce grije,
Daj mi što trebam: dušu – Poezije.


EGZISTENCIJALISTIČKA  ILI KAD BOG NE IDE DO KRAJA

Kao što se zna, najprije je duh Božji lebdio nad vodama
A onda je, da ne bude praznina sama,
Bog stvarao svijet Riječju tj. imenujući:

– Neka bude Svjetlost i Tama
I svjetlost i tama postadoše

– Neka bude Nebo
I tako bude nebo

– Neka bude Kopno i Trava i Drvo
– Sunce i Mjesec
– Riba i Ptica 
– Zvijer Čovjek i Žena

I tako voda kopno trava drvo sunce mjesec 
Riba ptica zvijer čovjek i žena 
Do kraja šestoga dana
Riječju Njegovom bi stvorena

A onda je došao grijeh
I kazna
I počela 
Šutnja Njegova

I ime moje nije izgovorio nikada

Osudivši me na to da se svakoga preostalog dana
Iznova stvaram sama


PAKAO ISPOD PAKLA (ILI: DOPUNJAVANJE DANTEA)

Tko stvarno želi dostići visine
I poletjeti jednom u slobodi,
Najprije mora spoznati dubine
Jer put do raja – preko pakla vodi.

Od prvog kruga sve do devetoga,
Uz smrad i jauk po dubokoj noći,
Po krvi, blatu, bez svjetla i Boga,
Bez preskakanja – svaki nam je proći:

Od mlitavaca i grešnih ljubavnika,
Bijesnih i lijenih, sebe-ubojica,
Preko nasilnih i zlih zavodnika
Spustiti se na nivo izdajica.

A još je niže – u mučnome bdijenju
Gledati dragog u tom silaženju.

NJEŽNOST ZEMLJE

Rođen od žene, a namijenjen zemlji,
Za me si stvoren – od istoga praha –
Ako i letiš, uvijek se prizemljiš,
Vučem te k sebi do posljednjeg daha.

Kad siđe tama mahnita i gola
I kad mi grudi nabreknu od noći
Drhtave od čežnje i krute od bola,
Pa te zazovem – Hoćeš li mi doći? –

Dok ti se smiješim sva od sladostrasti,
A sjaj uštapa plavkasto se cijedi,
Ljubi me, šapćem, stisni me u strasti,
To je jedino veliko što vrijedi:

Smrt od nježnosti i nježnost do kraja –
Pakao u njoj i blaženstvo raja.


IZVANA I IZNUTRA I NE VIDEĆI

oni što stoje i bulje izvana
lako će se složiti da znaju
pali li se svjetlo dok se vrata zatvaraju
onda kad ti noć kao gusta
neprozirna zavjesa
sakrije tijelo iza prozora

bez sumnje će tvrditi da znaju
porijeklo svakoga uzdaha i krika
i kakav ti spavaćica krije biljeg
i spavaš li odjevena za bijeg
i dolazi li k tebi bog
da ti obriše suze prije spavanja
ili te ostavlja samu sa strepnjama

i neće za njih biti dvojbi ni pitanja
kad s tvojega lica budu čitali
konačno jasno vidljive znakove
iznutra iz sebe samih gledajući
iz svoje noći u svoje jutro izlazeći
ne videći


FANTASTIČNA RELIGIOZNA PARODIJA

ljeto vlaga omama ležanje
iz puke dosade izmjenjujem kanale
opskurne ilegalne TV postaje
na kojoj se vrte
fantastične religiozne porno parodije

nedozrela Ajša pred očima mi siluje Proroka
od čega me hvata nelagoda pa brzo prelazim na drugi
na kojemu Buda recitira napaljenoj Yašodhari
Ako zmija živi u vašoj sobi,
a vi želite imati miran san,
prvo je morate istjerati van

glupa i slijepa za shvaćanje
svake životinjske metafore
šaltam dalje
i na trećemu
(kao da bi moglo biti drugačije)
konačno nailazim na nešto kršćansko puno poznatije

Isus i Magdalena kao nigdje i nikada
vode ljubav razina je duhovna
svete silnice
koje On
emanira s lakoćom
a ona s ogromnim mentalnim naporom
susreću se u bijelom oblaku u nebeskom plavetnilu

gledam opčinjena
kako nadolazi
očekivana pasija
dosad najčudesnija verzija

Njegova smrt happy end u svetom paradoksu:
novozavjetna kurva ostaje živa
i frigidna
za sve
koji to rade
na način smrtnika – tijelima

jebote, mislim, koju ovi temu
uzmu za ljetnu shemu!


S VIŠKOM META-SVIJESTI

Svaka će se bolja neurotičarka
Od pomisli stresti: kad bi mogla sresti
Nekog sebi sličnog (da ne bude varka)
S woodyallenovskim viškom meta-svijesti,

Bilo bi ih dvoje što „znaju da znaju“
(Tražit srodnu dušu tad je duplo stresno),
Zato dok god mogu, sve od sebe daju
I pitanje glavno obilaze svjesno,

No kružeći tako, sve bliže i bliže,
Još ga koji puta i preskoče sretno,
Al’ se ipak o njeg, jer idu sve niže,
Sapliću sve više ili manje spretno

Dok se ne strovale (o, znali smo, znali!)
I ne svrše skupa u horizontali.


PRVO IME ZA LJUBAV

jednom kad sve igre budu odigrane
a ponavljanja izgube čar
kad nas sve smrti umore i sve vatre izgore
pozvat ću te
izrastimo iz pepela

da budemo kao bogovi
i volimo kao bogovi

šuteći

jer nepotrebno bit će više govoreći
samima sebi sebe tumačiti
blažiti strahove i rane i gorčinu ispirati tražeći
prajedinstvo
izgubljene cjelovitosti

kad konačno
sami budemo milost i u milosti
bit će nevažno što smo jedini koji će znati
(tko nije bio bog ne može da shvati)

neutjecanje
je prvo
od sviju iménā za ljubav


KAD RAZIĐU SE GOSTI

Kad raziđu se gosti, tišina živce drobi.
Zaogrnu se usne zgrčenom mračnom sjenom.
I odlazim da zaspim sama u svojoj sobi
I čujem: vrijeme curi, a curi besmisleno.

I slušam kišne kapi što bubnjaju po krovu
I prevrćem se dugo i nervozno i budno;
Ukopani smo čvrsto svatko u svome rovu
I svaki korak k tebi put je u uzaludno.

I ispružena ruka nailazi na vrata,
A riječ što nema kome, još bespomoćno jeca.
Već ništa nas ne veže, a misao se hvata
U omču crnih niti – a što će naša djeca?

I zateže je krivnja od bijesa i kajanja
Zbog očajnog i mučnog beskorisnog trajanja.


ODJEDNOM ODNEKUD TAKO TO

dođe li odjednom odnekud tako
to prepoznavanje
tvojega glasa u začahurenu prostoru
koji se i prirodno i prisno i toplo
nudi u privremeno klizećem vakuumu
da mi makar nakratko
odškrine prozore tvojih očiju

pa ugledam isusa koji se
poput ptice iz priče
srcem navaljuje na trn
ili petra što se nudi za raspeće naglavačke

ili nadu da bi izbjeći grijeh vrste
moglo postati moguće
beskonačnim odgađanjem sudara
u točki u kojoj nestaje perspektiva
i postaje
nužan
sunovrat

sud bez priziva
s odgađanjem izvršenja
garantirat će
izvjesnost
zastranjenja

kao u pokušaju vezivanja
prividom slobode

razumna dvojba u ispravnost sviju zaključaka
uzet će u obzir i krajnje mogućnosti – ničega
i nikada

a dotada

i neprekidnu borbu protiv potonuća
u pamučnu mekoću
nemoćnu od ljubavi

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.