DLAKA NA JEZIKU
Prije početka
prije prve riječi
roditeljske ruke pričestile su me dlakom,
zalijepili su je na dorzalnu stranu jezika
na onu koja je legla pod nepce,
dodali su još dvije za svaki slučaj,
divili se
vješto postavljenoj izolaciji između ova dva dijela glave.
Pustili su me
na vježbe puzanja,
na vježbe hodanja,
potom me takvog otpravili u svijet.
Tri dlake na jeziku –
jedna je uvijek bila budna;
jednog jutra
zaprepastio me moj nemar,
izgubio sam ih sve
u istoj noći
tako osakaćen
bez dlake na jeziku
putovao sam svijetom
moleći se
da pričesne ruke ne čuju ovo.
KAMENO
Kalupili smo ruke za kamene oblike,
stavljali ih na hrapave,
čak oštre njegove površine,
nije bilo zahtjevno do tog trena;
ruke su poznavale kamen,
on se odazivao na njihove dodire.
Manji problem počeo se rađati
kad je kralježnica trebala odraditi svoje –
nije uspijevala pratiti ruke,
kockice u njenoj strukturi opasno su se naprezale;
bili su to ponovljeni vjesnici
možda umora, možda zrele dobi,
ali samo kratko;
kamen se ipak ugnijezdio onamo gdje su ruke poželjele.
Pluća su potom
još dugo užurbano dopremala kisik
svim zaslužnim stanicama tijela.
Mirno smo sjedili
šireći kameni pogled u smjeru daljine.
Na srednjoj čeonoj bori zapela je kaplja znoja.
KOSTI
Godine su
brižljivo taložile svoje godove u našim kostima;
bilo je to poput odlaganja jaja u gnijezda divljih ptica,
poput skupljanja meda duboko u košnicama;
tamo su se bojažljivo odnosili prema spužvastoj strukturi kalcija
na samim početcima
svako su se jutro klanjali pred koštanom rešetkom,
na podne i svaku drugu večer umanjivali su sami sebe
pred novonastalim tkivom;
dugo, dugo vremena je prošlo
kad se jedno jutro ništa baš nije dogodilo u prsnoj kosti
i to je potrajalo punih devet okretaja zemlje oko sunca,
onda je svanulo jutro,
godina je nadodala još jedan god,
pomilovala sve nataložene prethodnice;
kosti su prvi put proizvele zvuk škripanja,
jedna je kaverna tiho popustila pod teretom vremena,
struktura je uzdrhtala; bio je to preludij za nestanak moći koštanog carstva,
nešto poput nestanka babilonske kule,
kao propast Rima, smrt Egipta
i veće čak i od pomora dinosaura.
Jedno jutro
koštane niti skrile su se pred godinama utkanim u sebe same.
Jutarnji obred taloženja podijelio je nove uloge.
Ponekad kosti ne bi zaškripale.
NOKAT
Naslonit ćemo kovanicu na nokat palca,
svejedno je što će gdje biti na početku;
ta polazna točka nije presudna
u ovom komadu vremena
izvući ćemo svoje jezike, izgovoriti opkladu
gdje će glava završiti nakon pada.
Dok kovanica bude lomila zrak
poželjet ćemo da bar ovaj put budemo u vidicima sreće;
negdje prije samog kraja
prostrujit će misao kako Bog ipak postoji,
procvilit ćemo instant pozivom u nebesa,
zemlja će otrpjeti konačno taj udarac,
dočekat ga kao oslabljeni geler na svome tkivu –
dok se još ne bude sve smirilo,
puni nadanja
prebrisat ćemo nokat jagodicama druge ruke
kao da smo izvršili neku nečasnu radnju;
zemlja će primiti nečiju glavu u svoje atome,
oborit ćemo poglede,
oni što rekoše drugačije
pljunut će dolje
i zemlja
i glava
nek dobiju svoje.
PLAČ
Otvorili smo sve brane,
kao što se otvaraju one na jezeru, pa
rijeka
poteče dolje,
nismo dva trena prije znali da će se to dogoditi,
da će naše ruke biti dio toga,
ustvari nepravedno je ruke optuživati za ovo,
ali rijeka teče,
suze se samo slijevaju,
ne razmišljamo pritom
kako i zašto su centri za plakanje dobili informaciju za crveni alarm
i kako su se aktivirali,
kasno je za takve analize,
sad osjećamo samo toplu vlagu bočno od nosnica,
kap što se slijeva do Adamove jabučice,
komprimiranu loptu zraka
što se pokušava iskrasti iz pluća
i potrebu da ponovimo sve ovo jače i više.
Čudno je, razmišljat ćemo kasnije,
kako je jedna mala kap prelila sve naše posude,
a vjerovali smo u njih,
kao u Boga,
kao u sebe
kao u njih same…
