POEZIJA BETONA
Jednu su hardcore brutalističku zgradu
početkom milenija obojili u roza boju.
Ne zezam se.
Mjesto zbivanja je Novi Zagreb, Travno – slobodno dođi, provjeri i javi mi se za kavu.
Dvadeset godina poslije, poezija betona se promalja, roza napokon trusi, Corbusier diše…
A stanari ko stanari opet potpisuju peticiju za “obnovu”
dok se bratsko sivo nebo nadvija i sjeverac prijeti!
OGLAS
Prodajem prekrasan stan u Mamutici
donedavno znanoj kao: nehumana košnica
Kažu da izdržava potrese do 9 Richtera…
Cijena: 4000 eura po kvadratu
Moguća i zamjena za stan u centru
– oduvijek sam htio biti fićfirić sa špice
ALBERTOV KOAN
Kad se Stjepan krenuo tuširati,
skinuo se i gol zaputio
hodnikom prema kupaoni.
Kad je vidio i namirisao
da nema čistih ručnika,
vratio se u hodnik i sagnuo se
uzeti čisti s najniže police ormarića.
U isto vrijeme, njegov pas
Albert uhvatio je priliku i
zagnjurio vlažnu njušku među
Stjepanove dlakave guzove.
Stjepan je odjednom
stekao prosvjetljenje:
Sve guzice su iste!
RAZMIŠLJA DEDA
U polusnu puštam Alberta da me
u svom aranžmanu vuče i odvuče kući.
Stajemo pokraj Albertove omiljene klupe,
gdje se uvijek popiški prije spavanja.
Zamišljeno piški on, poluspavam ja –
ne primjećujemo da ispod klupe
netko leži i polako zapišan biva.
Skužimo dedu kako zuri u nas
tek kad se počne gušiti od pišaline,
prepunog nosa i usta.
Gospodine, jeste dobro? Da hitnu pozovem?
– Ma ne, ne…
Ste si cugnuli neš? Mislim, osim pišaline.
Što radite ispod klupe?
– Razmišljam.
Oke oke, oprostite na smetnji. Pozdrav!
– Bok!
NA SVETA TRI KRALJA
Zajapureni, preneraženi, jadni,
oznojeni, crveni, ustreptali, u
strahu da Srbima ne postanu,
da lepo kaj, lepo bre ne bude.
I stari i mladi ustrčali se naši
vrijedni susjedi i sugrađani…
na leđa svi borove naprtili
– kao da je Badnje veče!
U tom metežu, sudarimo se
pred ulazom u našu zgradu
– ja i jedna pod teretom bora
napaćena, naprćena baka.
Mladi sused, može pomoć?
– upita me. Ako idete gore,
sretan Vam Božić, a ako ne,
nosite ga sami – velim joj ja.
PRETUŽNI HAIKU POVODOM ZATVARANJA KOŠARKAŠKIH IGRALIŠTA ZBOG KORONA VIRUSA
Nebeski skačem
– komunalni mi redar
skelji bananu
OPORUKA
Života nakon smrti nema li il’ ima?
Briga mene! Kada umrem tek jedno molim
– prodajte moje tijelo kanibalima!
Shvatite, sudbi takvoj kako da odolim?!
Umjesto velikog pogreba, plača, bola,
hladnoga groba, buktinje krematorija
– zar nije ljepše završiti nasred stola
gdje se radosno reže, mljacka i ispija?
Mišića će mojih naći pregršt na tacni
čak i kanibal koji na gozbu zakasni.
Dakako, i koju kaplju zlaćane masti
Da ljut mi pjesnički mozak gricne sa slasti.
A kad sladokusci zaspu od dobrog teka
ja postat ću napokon – govno od čovjeka!
