Dana 28. 6. 2023. Započelo je još jedno otužno okupljanje povodom dodjele književnih nagrada Prozak i Na vrh jezika pred zagrebačkom Booksom. Ovo slovi kao jedna od “najprestižnijih” domaćih književnih nagrada, no organizatori su u parkiću okupili svega tridesetak ljudi. Kad se oduzmu svi prijatelji, rodbina i kolege organizatora i autora, koliko je istinskih zaljubljenika u književnost doista pohodilo ovaj “elitni” događaj? Deset? Pet?
Želim bili jasan – ovaj moj tekst ne odnosi se na kvalitetu autora koji su se toga dana predstavili na manifestaciji. Na takvu kritiku nemam pravo. Zašto? Zato što ih za vrijeme događaja nisam čuo. Iz tihog protesta protiv ovakve vrste elitizma došao sam pred Booksu provesti vrijeme sa slušalicama u ušima, namjerno gluh, čitajući jednu staru domaću pjesnikinju za koju ova gospoda nisu nikad ni čuli. Čini mi se ovakva i slične književne nagrade već bar desetljeće ili dva sustavno plijeve i odbijaju domaću publiku od književnosti, konstantno objavljujući identične uratke koji su stilski potpuno nečitljivi svakom tko se zanima za književnost a ne piše identičnim stilom. (Pročitao sam mnogo nagrađenih pjesnika posljednjih godina i ovakav mi se dojam nameće, gotovo beziznimno, sam od sebe.) Jesu li ovogodišnji dobitnici nagrade također takvi – zapravo nečitljivi osim skupini tridesetak istostrujaških kolega? Ne znam, doznat ću kad i ako ih pročitam u miru svoje sobe. No, nisam optimističan, poučen praćenjem književnih nagrada unazad petnaestak godina.
Broj publike najbolji je pokazatelj ovakvog stanja. Domaća književnost 70-ih, 80-ih i 90-ih tiskala se u četveroznamenkastim, ponekad i peteroznamenkastim nakladama. Danas je čudo ako netko proda pedesetak primjeraka knjige i okupi na čitanju više od 30 ljudi. I nije to bez vraga. Širu publiku, bar se tako doima, zapravo treba iskorijeniti elitističkim akademskim stilom, jer da više ljudi pokazuje interes za književnost, onda bi se netko kad-tad i zapitao zašto se zadnjih desetak godina nagrađuje “jedna te ista zbirka poezije”, samo potpisana različitim imenima.
Ovu je poeziju, dojma sam, gotovo nemoguće razlikovati prema autorstvu, jer svi nagrađivani autori kao da pišu identičnim stilom – stilom kojim pišu i članovi žirija, koji su i sami očajno nečitljivi i neoriginalni pjesnici. I tako se, izgleda, stvara začarani krug klijentelizma i elitizma.
Pišem li ovaj tekst iz jala, jer nisam među nagrađenima? Ne bih rekao. Na natječaju Na vrh jezika sudjelovao sam valjda samo 2018. i 2020., i to tako da sam, nikome sve do sad ne otkrivši svoje prave namjere, svoje sudjelovanje pretvorio u određenu vrstu performansa. Naime, znajući kakve pjesme dobivaju pažnju, poslao sam im desetak uradaka od kojih je polovica bila poezija s dušom, pisana iz najdubljih pobuda mene kao ljudskog bića. Ostatak pjesama bio je potpuno nasumično napisan, bez emocije ili smisla, DOSLOVNIM čupanjem proizvoljnih riječi iz rječnika. I “stručni” žiri te je godine nepogrešivo identificirao a zatim i objavio samo moje nasumične, besmislene i lažne stihove. Sami izvedite zaključak. U svakom slučaju, moj eksperiment je, čini mi se, bio uspješan. Dok sam vidio svoje objavljene pjesme, jedno pol sata nisam mogao pred računalom doći do zraka od smijeha. A najtužnije je što sam i unaprijed, prije samog slanja, bio stopostotno uvjeren da će biti tako. Zato moje sudjelovanje tih par godina nije bilo iz pobude za pobjedom, već iz osobne satisfakcije, kako bih pokazao sam sebi da nisam paranoik već da se doista čini kako uspijeva samo nasumična književnost bez intencionalnosti ili emocije, pisana u artificijelnom, lažno intelektualnom i katastrofalno lošem stilu kojem naginju članovi žirija.
Tome treba pridodati još samo to da sam prije nešto godina nazočio predstavljanju antologije Hrvatska mlada lirika 2. Predstavljao ju je jedan od članova žirija književne nagrade o kojoj danas pišem, jer on je bio i urednik izdanja. Kao kroatista, jako me zanimalo kojim su kriterijem odabirani autori za nastavak kultne antologije iz 1914. godine. I urednik je zapravo pred svima okupljenima, na moje veliko iznenađenje, i iznio kriterije za odabir, ustvrdivši da autore koji nisu uz pjesme priložili impresivnu biografiju nije ni čitao, već da su takve pjesme automatski završavale u košu za smeće. Stručnost, nepristranost i ljubav prema stvaranju? I opet, svatko neka izvede zaključak za sebe. Ah da, usput, nisam ništa osobno poslao na TAJ natječaj, tako da nisam bio jedan od odbijenih.
Čemu ovaj tekst? Pa, mislim da je potrebno da netko napokon iznese svoje neuvijene dojmove o dosta izglednom elitizmu, kumstvima i besmislu koji vladaju književnom scenom i tjeraju širu publiku na bijeg poput stjenica.
Književnost je prostor slobode, a pretvorena je, bar se tako čini, u nešto odbojno i ljudima potpuno strano. Komunikacije s publikom nema, a kako bi je i bilo kad se, čini se, preferira pisati poput članova žirija – stilom toliko izvještačenim, bez emocije i punim lažnog aktivizma koji otuđuje ljude željne ljekovitosti riječi i poistovjećivanja s autorovim iskustvom.
Književnici o ovom ne iznose svoje dojmove jer se, izgleda, boje da će ostati bez utjecajne potpore elite. Mene za novčane potpore ministarstava i povoljne recenzije nije briga i zato vam govorim kako mi se čini da stvari stoje, a vi s tim saznanjem učinite što god želite.
