OPOMENA
Novu pjesmarica Jovanovskog koju držite u ruci, “La Embriaguesa”, mogli bi bez imalo osjećaja krivnje okarakterizirati jednom jedinom riječju – ‘govno’. A i kako drugačije definirati ovu pa i druge nemušte zbirke stihovanih strahota kojom nas ovaj amaterski wannabe pjesnik već nekoliko godina obasipa bez imalo milosti? Svako kreativno djelo, bez iznimke, pokušava se u totalu nametnuti nekom svojom unutrašnjom estetskom logikom no Jovanovski za takvo nepisano pravilo ne mari uopće. On svoje jezičke besmislice lišene svake logike i lirske ljepote slaže i preslaguje bjesomučno preljevajući iz šupljeg u prazno (i vice versa).
No što drugo, osim pijane besvjesti zapravo i možemo očekivati od jednog poluobrazovanog likovnog umjetnika? Naime, Jovanovski u magičan svijet poezije upada kao padobranac. On je tek svršeni akademski slikar-grafičar za kojeg je jezik, njegovo bogatstvo te dobra poetska tradicija potpuna nepoznanica. Da je završio nešto fillološko, lingvističko ili društveno mi bi ovdje možda imali ponešto milosti za njega pa bi njegove pjesme možda mjerili drugim aršinom, no ovako, ni Bog mu ne može pomoći da iz njegove papajzijanije izvučemo nešto više (ili manje).
No krenimo od početka.
Naslov zbirke “La Embriaguesa” (intoksikacija, pijanstvo na katalonskom) zapravo najbolje opisuje ove na brzinu zbrda-zdola skrpane nesmislice bačene pred nas, sirote čitaoce. Samo pijanac i neodgovorni drogeraš može pjesmu nazvati “Češki tramvaji” pa onda u ostatku stihova trkeljati o neznancu koji se raspituje gdje se nalazi benzinska pumpa. Ovdje nam je u potpunosti uskraćena bilo kakav suvisla informaciju o kakvoj se benzinskoj pumpa radi, gdje je ova smještena i zašto je uopće predmet traženja – za sve te informacije smo prikraćeni kao da ni nema potrebe da nam se išta podrobnije objasni. I nakon svega ovaj “pjesnik” još ima potrebu svoju katastrofu začiniti “poantom” u kojoj ga se naziva “pičkom”. Čini se čak da on u toj nimalo pohvalnoj definiciji samog sebe zadovoljno i perverzno uživa. Da to nije normalno, čini se da Jovanovskog nimalo ne zabrinjava.
Ali autora ne zabrinjava ni činjenica da riječ “pička” ponavlja više puta u ovoj zbirci pa se čini da ona za ovog kvazi-umjetnika ima neko posebno značenje. U pjesmi, “Koje su boje sada poštanski sandučići u vašoj zemlji?” (još jedan naziv koji nema blage veze s ostatkom pjesme) ima čak i skroz neshvatljivu potrebu da razgovara s tim spolnim organom. Mislim da bi psihijatri svakako ovdje imali štošta za reći… Mi bi tu trebali valjda tražiti neke “uzvišene pjesničke razloge”. No naravno, nijednom prekaljenom poznavaocu vrsne poezije ne pada ni na kraj pameti da pada na takve jeftine trikove.
Vulgarizmi kojima nas Jovanovski neprestano obasipa prisutni su i u pjesmi “Pisoar” gdje se naš vrli pjesnik hvali kako je “popišao stihove”, a vrhunac neukusa nastupa u pjesmi skroz idiotskog naziva ▲▲▲ gdje ovaj netalentirani stihoklepac traži od svojih kolega da se ne ubijaju. No ako ste uložili nadljudski trud i došli do te pjesme koja se nalazi na samom kraju zbirke, vrlo je vjerojatno da ćete dobiti želju samom sebi oduzeti život ili bar poželjeti Jovanovskom da se ubije kako bi konačno prestao pisati bedastoće.
Generalno gledano pjesme iz ove zbirke mogli bi podijeliti na nekoliko skupina: na one loše, katastrofalno loše, na idiotske i na one nepojmljivo neukusne (najveći broj potpada upravo pod ovu zadnju skupinu). No svako elaboriranje primjera za skupine bilo bi skroz bezvezno traćenje vašeg i mog vremena, a i pjesnik mi je platio samo za dvije kartice teksta pa će toliko teksta i dobiti.
Ipak, ova nova zbirka Jovanovskog ima i jednu pozitivnu stranu koju nikako ne bi trebalo zanemariti – ona bi svojom nekvalitetom mogla obeshrabriti mnoge koji su umislili da je jedini uvjet da se netko bavi pjesništvom taj da napamet nauči svih trideset slova hrvatskog jezika. Ako ovu zbirku shvatimo kao opomenu u kakvu jezičko-smislenu katastrofu može loše pjesništvo odvesti, tada bi apsolutno bila ispunjena svrha njenog postojanja.
Prof. dr. Šžigor Bogdanjski
