O BOŽIĆNIM STANIŠTIMA
s glavom na panju, ona je kraljica.
a ovčicama bez broja iz malog mozga
postavlja scenu za božićni vjenčić i jaslice na blagovaoničkom stolu;
stoka sitnog zuba komeša se pred zakračunatim vratima do badnjice. otac na magarčiću čuva Majčinu trudnoću.
uvijek je više vjerovala u snijeg nego dečkima.
ali nikako kao kad s njom kiša suosjeća
svojim kosim očima.
danas suze naginju sempre dritto
kao da lukovima oblaci natežu strijele
i tako sade šume u glavama ljudi. presudi pravednost sunca pri svakom novom rađanju.
vjetar otpuše istočni grijeh.
šišarke i božikovinu iz offertissime
lijepi na žicu s umjetnom borovinom
kao na art terapiji.
stavi na tanjur i umetne svijeće.
dok zajedno s uobraziljom zuri u žito kako raste, tiho prolazi vrijeme;
čekaju i radosnu Riječ da pokuca na vrata.
oh, kako joj je lijepo živjeti
s cimericom od plastelina!
paluca očima gaseći naknadne požare
u tunelima tijela. brižnim rukama koje
u tom trenutku nisu njezine.
a danas si još nerođena defilirala u vakuumu vrapčanske slutnje i to baš sad kad sam ja
posve usmjerena na brač…
VIJESTI IZ KUPOLE
mrvi se ovaj avatar,
rođendani kasne osim onih koji ti priđu
i u svečanom se trenutku smoče u koktelu kao kocke leda, do idućeg, na palatinu;
ledeni kockari, sportaši od marcipana, slučajni vjetrovi i drugi kolači,
kupači koje plaši sunce, a voda hrabri da uskoče.
da li zaista sutra, volim te tata?!
i zaračunaju se čestitke i opet se raduju
osjenčani profili sa zvjezdanih staza
kada bake, dide, tetke i djeca ne zaborave na dar iz merkurove vreće s higijenom
i kućanskim potrepštinama. kao stvarnost koja se podrazumijeva jer je preko noći zakoračila u mir,
ali bez ljubavnika.
nahranjene snom,
izdajaju nas venerini pupovi zabodeni kao toliko bolno sjajni brošići iz grožnjanskih manufaktura, kada prospu vino i vodu
u dodiru sa smolom jelinjaka
i namakanjem pelina u mlijeko kojim se mažemo
da na nama,
kao na drveću, olista bronhi – lakše se diše.
i koju potrebu još zadovoljiti
dok upoznajemo nepoznate ljude,
kao da smo se zalaufali polagati ispite?
svi drugi su na polici s knjigama
i čekaju da te nasmiju,
da razgovaraju s tobom ne bi li ovjekovječili pregnuća tvog malog planeta s fotografijama ruža koje ljubiš. sve su to ljudi preko mreže.
nije bodljikava žica,
to tvornica obuće proizvodi espadrile
za ljeto u gradu koji pršti od života
između dviju monografija,
između dviju antologija,
s ove i s one strane,
i godišnjih odmora
kada mrežu preokrenemo
i zalegnemo plošno.
GRADSKA I DRUGA POSLA
u svakom prijateljskom, kako si,
naizust ih nabrojim deset:
mojim, hrabrim i bisnim ljudima.
klacka se srž hvalospjeva životu;
to ti lice krtice svakog jutra raskrmeljiš
u danju svjetlost dok te na solsticij ne uvjere
da i ti trebaš sna;
tada svi ostali uključujemo biološki sat
i čekamo snijeg mekan kao duša koje vani blješte u krpama poderanih gaća.
usudimo se kao djeca jetija hapati bijelu vunu kao vodicu za ispiranje usta.
bunilo noći utišaju terapija i savjest,
pa Bogu zahvalim za ovaj grad pod svjetlom
i ispod glasa se pomolim denizu pariškom za još jednu ulogu pierrota kada umirimo ptice
jer pjevom napuhavaju grudi.
ljudi i godine smiju se autostopu, dugogodišnjem mejlanju kojim pridržavamo pretilu ljubav na telefonskoj žici, ali s commedijom dell’arte svima u šeširu zveckaju zlatnici.
svatko sa svojom zanimacijom u pauzama i slobodnim popodnevima odmara tobolce s leptirićima, ali vikendi, vikendi,
draga znanice…
ODRONI
željezni odljev među zubima zatrpao je
konce od svile
u jamu trule bezdomnosti
pa gradimo šatorska krila od keksa
kviki grica zubne paste i bušotina
vrelovoda
da slađe
ne može
biti
a kada su kljove rasle tek začetim mamutima
da ih duša ispravi u čovjeka pretka
pupkovine su zanosile vinom izvana
kvaseći ovojnice placenti uvijek
stidljivo žedne
fosili stariji od civilizacije
zube još popune karbonom
kao da su na njima pločice
krivnje, grijeha i oprosta
ubrane s drveća spoznaje
naknadne pameti amazonskih
kišnih šuma
ako ih najgnusnije izbijem
ako nešto nanovo pokvarim
pa navučem i izbijelim
džabe na svoju ruku
kao autostopom
vesele večeri –
u međuvremenu ću čini se
zjapiti spolom
koji je trenutno u pauzi od života –
božji i netaknut –
kao da je
tvoj
NOVO NASELJE
lijepe su vozačice opasale kružni tok
kao veliku sobu s posteljom od veza.
gnjurci sa svitanjem namirišu ciklame
u oguljenim naborima plahti.
vrebamo dan kao šnenokle iz posude s mrakom
koji smo hapali iz otopljene crne čokolade.
posvema ušećeren vikend.
tu su se usadile hraniteljice
kojima posluh naplaćujemo tišinom u bescjenje ljušteći ju iz kore rogača.
grliš veneru da osjetiš grudi koje s dodirom narastaju u buhtle. zračni kolač probija se kroz otvore u 6, cvijeće dihta ledenim vjetrom kićenim mentolom sa smreka u parku.
budiš se, a tvoj je drozd, transformer,
uzletio i odmaglio sa svjetlom žarulje
zadnjeg krika noći,
u rimi, u koritu sa zvijezdama
na napuhavanje,
kad budeš najmirnija –
opet će ti doći.