SPAVAM
Kroz željezni kolovrat
sanjam lukove tvojih misli
i suzdržavam se da ne vičem
u ištrcani zrak.
Moje je tijelo obraslo algama.
U zavjetnom prostoru mojih
koljena
sparušene su latice
u glinenim kadama.
Nacrtaj mi pauna na bedru.
POKAZUJEŠ MI
izlaz u boljeg mene,
a ja posrćem
kao u izliven svježi asfalt
na pločniku.
U nasoj kući nema pokretnih stepenica.
Sami prozori
koji se obavijaju plastičnim bršljanom
svaki put
kad netko blizu prođe.
Ma kako ne vidiš
da po tanjurima crtam zvijezde
i limunova stabla koja mirišu
na obojan mjesečev snijeg?
Izlaz je blizu,
a po prašumi
moze se ići
samo užetom.
Nikada nisam naučio hodati
po smrvljenom staklu.
Muzem krave ujutro,
jašem jelene noću.
Donosim ti s paše
srebro i iglate palače.
Vidiš me,
a onda pobjegneš
iza staklenih vrata.
Ostat ću crtati zvijezde.
Našao sam u vrtu
izvor nafte
i svako se jutro
tamo umivam.
NEKAD
Zrake sunca
vise s prozora
kao papirići
pribodeni na pluto.
Gledaš prema njima.
Smiješiš se
i izgubljeno
tražiš
glas.
Nestao je
u vazama
oplakanih.
MJESTIMIČNO
Udomljen
u ovalnu kutiju
pred tvojim pragom.
Bjesnim na sunce
i prosute
sjemenke
lana.
Zaspat ću načas
kako bih sanjao
aleju
sedefnih
stožaca.
KADA?
Stojim
na kanalu
između dviju velikih kuća.
Sinoć je poteklo malo kiše.
To nas bog iznenađuje
oblim usjevima
sto mu padaju iz ruku.
Gledam u nebo.
Tužni smo.
Mašem rukama
kao vrač kad doziva
kišu.
Na kraju kanala
izraslo je
nešto matovilca.
ZAŠIVENA TKANINA
Mjeriti udaljenost
do tvoje riječi
nalik je vezanju
vunenog klupka
za slomljeni stup
u čeličani.
Vezu pletilje
grubu vunu
u krilato podne
pod žaruljama
pod sumpornim nebom
na obali mora.
Mirišem jug riječi
i sjever uzrujalih konjanika.
Uzimam olovku
i rastem
od praznine.
GLEDAM DRVO
u raskićenom vrtu,
a ti mi se privijaš
kao lane.
Oči ne govore o postanku svijeta.
Najednom čujem cimbale
i pomislim da sam šegrt
podzemnog kralja
koji pije čaj protiv nesanice.
Nikad ne pijem čaj u podne.
On ofuri jezik
kao što tvoja daljina
slika viseće stijene
u tamnu akvarelu.
Voda vrije,
skuhat ću nam kavu.
Džezva je sinoć
malo pokrpana
glinom.
VIDIM TE
ne vidiš me.
Igra osluškivanja traje.
Ako je stablo izraslo
pored ceste,
ne znači da ne daje
jestive plodove.
Tko će reći
kad će se oglasiti bakrena jeka
i skuhati kaša
za svu siročad svijeta?
Nisu nam rekli,
sjena prevari čak i tvorca.
Snovitu bijelu svjetlost
koja
daje
križaljku
imele
i
svetog
lotosa.
ŠUTIŠ
i sada zauvijek.
Kao golo stablo
s ponekim listom.
Posuli smo se
rižinim zrnjem
ne bismo li pustili
lavove prema beskraju.
Ostat ću na kišnoj ulici
i kao stari metlar
skupljati
komade
kartona.
