22/10/2021
Pretraga
Tomica Bajsić, Gdje si ležala u pijesku

Tomica Bajsić, Gdje si ležala u pijesku

PODZEMNI GRAD

Duboko ispod ovog grada
još jedan grad, špilje i
7 tisuća metara tunela, a ispod
cilindrične rijeke i kanali
još jedan podzemni grad
nama nepoznat.

Ovi slijepi zidovi
uleknuća, putanje u kamenu
nevidljive šišmišima
strugane stoljećima od medvjeda
da se ne izgube u vrijeme
zimskog sna.
Ovdje smo se mi izgubili kao djeca
tražeći izlaz iz šume prije mraka
kada padne noć, lako je pasti u neku
od skrivenih rupa za zrak
podzemnog grada.

Tu se moglo sresti
kostur rimskog vojnika
leoparda ili nosoroga iz pretpovijesti
možda i škrinju s blagom crne kraljice.
U izbočenoj mrlji tinte tamo na vrhu
u zamku od karbona i papira
nekada je bilo zidina, dvostrukih
bedema i visokih branič kula.
U drevnom Medvedgradu
nisu svijetlile baklje
bile su to krijesnice i
oni vileni.

S medvjedima pod ruku
i s risom na ramenu
Crna kraljica zvonila bi šumom
neku molitvu na aramejskom
ili psovku na mađarskom ili
svom zagorskom
volim svoj grad sve više i
ovu medvjeđu planinu izoranu
od Sigismundovih konja u jurišu
i željeznih kola bačvara i kotlokrpa
planinu kamenih svatova, patuljkovih dvera
vilinskih pećina, majmunovog prolaza
planinu toliku malu na karti svijeta
da su je zaobišle plamene kočije
svetog Ilije i da zlo tu otpuštano
nitko ne može kontrolirati
sela u noćima uvijek pod stražom
sve do zadnje voštanice, lomače
postavljene u strahu od gavrana,
koji je letio kao izvidnica
crne kraljice, jer ona će:

ukrasti djecu za robove
začarati muževe za ljubavnike
žene pretvoriti u coprnice

crna kraljica jedan dva tri
nitko te više nije mrzio od ljudi
svih tih sela u podnožju Medvednice
a živjela si u samoći svoje male kapelice
od osam uglova svijeta i uzgajala
vratiželje, cvijeće koje ne postoji
nigdje u svijetu
i provodila dane u iščekivanju
gledajući sve dalje u ravnicu
dok nisi usahla u kamen.

Kamen je popucao i dvorac se srušio
a oni su prenosili s koljena na koljeno
kako bacaš svoje ljubavnike s tornja i šalješ
gavrana da kopa oči tvojim slugama.
Kako se kupaš noću na mliječnom
putu slaveći putenost s vješticama
iako suze tvoje samoće dale su seljanima
zdenac, bistro jezero u godini suše.

Nosila si crno zato što si bila
razdvojena od voljenog, nestalog u ratovima
a sada zmije poskoci čuvaju ulaz u tunel
koji vodi od Medvedgrada sve do Markovog trga
gdje kažu da je zakopano tvoje ukleto zlato
i da poslije samo tri koraka tim rudnikom
onaj koji dotakne blago primit će na sebe
tvoju drevnu kletvu.

Spasila si svoj rod od tatarske konjice
zbog tebe njihovi konji nisu zobali sijeno
na oltarima Krista kralja u katedrali
i jahači iz dalekih stepa nisu pili iz
lubanja biskupa i gradskih otaca.
Tvojim je Medvedgradskim topom
upravljao osobno vrag i otjerao Tatare
obećao je odvesti te tvom dragom
i morala si mu zato predati i Medvedgrad i
svoju zemaljsku ljepotu, koja tužna sudbina
zato kraljičin zdenac
kao znamen tvoje ljubavi
nikada ne presušuje.


GDJE SI LEŽALA U PIJESKU

U trku za leptirima
pao sam u blatnu jamu s krokodilima.
Ali u jednom trenu
uhvatio sam se ljepote za haljinu, haljina
čvrsto sam je primio i bio iznenađen
lakoćom kojom se prima
i nestaje po dodiru, pamučni šapat otajstva
ljubav nedohvatljiva;
ipak, vrijedi živjeti.


LJUBAV

Uistinu, ljubav je misterij,
kao i sve stvari u kretanju.
Za korak brža od otkucaja srca
I često izvan dohvata, van vida,
iako pulsira iznutra.
Proširiva ili ugasiva, zračna
ili teška poput sidra na dnu mora,
bježi spoznaji, i lako odluta.
Svjetionici – iako danas automati
koji nas mogu navesti na pogrešni trag
dobrodošli su na putu kao orijentiri
ili bar sjećanje na ljubav, nevidljivu točku
preko koje se križaju sve linije
naših života.


GENTILEZA BRAZIL

Majmuni Gibraltara, koji ste sa svojeg vidikovca još iz doba galija i jedara pratili brodove u nepoznato, onkraj poznatog svijeta, vrtoglavi majmuni te sure stijene koja je mineralni korijen mornara, istraživača i pustolova sreće; majmuni Urce, stanovnici Glave šećera, koja je Rio de Janeiru poput Olimpa Ateni; razuzdani majmuni Petropolisa, planinske prašumske rezidencije brazilskog cara Pedra, te ekstravagantne naseobine njemačke arhitekture usječene u kišnu šumu koja je bila odmorište Santos-Dumonta, oca avijacije, dom američke pjesnikinje Elizabeth Bishop i austrijskog pisca Stefana Zweiga, kojeg je Hitlerova kletva sustigla i u taj tropski raj, gdje se nažalost i ubio, ali nigdje ne stoji da su za njegovu smrt krivi i gorski majmuni Petropolisa, još manje majmuni prvaci u skokovima u visokim krošnjama drveća nad rijekom Rio Negro u Amazoniji kamo nije išao Stefan Zweig, ali sam tamo bio ja; grlati mali majmuni Xixuaua u Roraimi na rijeci Jaupuri koji se glasaju snagom King-Konga; majmuni – davitelji kišnih šuma čijih sam se samo sjena uspio dohvatiti… svi vi, koji ste jednom skočili na mene, ili me nečim gađali, sretni da me vidite kao da sam vam netko najbliži, ista krv, pozdravljam vas sada kao prijatelj ili brat, jer uvijek sam se pitao kako je moguće da me gibraltarski majmun koji mi je skočio na glavu i potom sjedio na ramenu prepoznaje i zna da sam ja onaj isti kojemu su prije puno godina neki drugi majmuni iz šume Tijuca strpljivo dobacivali grančice s vrhova drveća kao putokaze kako bi mi pomogli da se ne izgubim na putu; da, osjećaj za fintu vas, dragi prijatelji, nikada nije iznevjerio, a tako ni osjećaj za skladni potez, tu gracioznost u pokretu: Gentileza Brazil, blagi tropski vjetar koji plemenitom lakoćom otpuhuje okorjelu brutalnost naših podneblja; vi, čak i ako ste strašno ožednjeli, a svugdje oko vas je voda zatrovana i oči vam požute od muke pa budete zapjenjeni od bijesa – vi nikada ne gubite profinjeni osjećaj obzira prema onome drugome do sebe, ne kopate jedni drugima jamu, nego naprotiv, pružate bližnjem lopovsku ljestvicu da se uzvere na drvo spoznaje, i zato vas volim i pišem vam ovo pismo, jer znam da ćete me razumjeti.


AUSTRALIJA

Iza koraljnih grebena
pustog mora i prštećih svjetala
gdje povjetarac i ptica u zraku
navještaju željeno kopno
gdje vlada scuba
diving harmonija
gdje splavi od bambusa iz Vijetnama
prelaze ocean u potrazi za kruhom
i kada vide leptira pamte
zauvijek svaku njegovu poru
koja diše u navirućim bojama
jer to je znak da je blizu kopno
i da se neće utopiti ili
umrijeti od žeđi.
Tamo iza podmorja
okamenjene lave
leži Australija.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt