04/12/2021
Pretraga
Tomislav Šovagović. Kratka priča

Tomislav Šovagović. Kratka priča

Intervju s Katarinom

Glumica je pozirala uz Kupu. Prolaznici su pričali, prvi je dan snimanja, ljubavna priča, jedna od onih besmrtnih. Sjetih se onog vražjeg Lintra iz Marinkovićevih „Ruku“, poželio da barem ozaljski sjeverac monroevski podigne joj suknju, ne radi vlastite ugroženosti, već zbog divljenja ljepotici na izmaku dvadesetih godina, njenim dugim, smeđim, kovrčavim kosama čiji su valovi ravnomjerno plesali s uzbibanom riječnom površinom. Njezin osmijeh otkrivao je profesionalnu distanciranost, običnu i još neiskvarenu želju da svoj posao odglumi najbolje moguće u onom trenutku, u skladu sa znanjem i mladim godinama. Mogao sam zamisliti kako je puna pozornica kada dominira svojim izražajnim gestama, nadomještajući sićušnost oštrim, prodornim očima koje su tražile posljednju, neznanu ribu na muljevitom dnu. Novinarska zadaća prelazila je u privatno sviđanje, rastuće uslijed samih pokreta, decentnosti Glumice, i u svoje skromno kritičarsko pero mogao sam utisnuti kako će do starosti, ako bude zdravlja, plesati pozornicom, ispred kamere, zahvalna za svaki krupni kadar u kojemu lice s gotovo čokoladnim madežom nosi radnju, izdržavajući i najveće ruske zaplete. S pohabanim, jadnim notesom, prišao sam mjestu snimanja, oprezno pazeći da onako smotan ne zapnem o kablove filmske ekipe, puštajući trenutku nositi u čeznutljivi zagrljaj s tim osvajajućim stvorenjem. Promatrao sam opuštenu, uigranu igru filmske klape, ponavljanje scena, izgovaranje istih rečenica na drugačiji način, sve u svrhu ispravnoga montažnoga odabira, jednom kada cjelovečernje djelo bude tehnološki dorađeno u četiri zida. Eksterijerom je gospodarila poput opjevanih vila, kao da iza sebe ima desetke uprizorenih uloga, strpljivo izvršavajući zadane redateljske direktive, namještajući se brižno, točno, bez potrebe za pogledavanjem u tekst, sigurna u dobru memoriju i izabrane kretnje.

Ona neukrotiva haljina, naslonjena na zamišljenu ćud, golicala je stalnu pozornost, a ja onako bez štapa i vjetra, poželio da barem jednom doživim kada se Glumica zatekne u blago nekontroliranim uvjetima, bez hrabalovske želje za žigovima na stražnjici, već iz štosa, što ako se „laboratorijski“, predvidljivi uvjeti zamrače nestankom struje, dolaskom neznanoga virusa, elementarnom nepogodom. Ostaje li njezin sjaj jednako vladarski nastrojen, može li pokazati slabost, makar ju i odglumila, a da to nitko nikada ne sazna? Sačekao sam posljednji redateljski rez, precizan poput koraka Glumice kojima je u dogovoreno vrijeme zasjela na stolicu medijskih izjava. Siguran da bi sve naše bake uspjele spraviti slastan džem od marelica s pulsirajuće haljine, kojom je vješto prekrila gola, bijela, ljetna bedra, naklonila se i dočekala pretpremijernu novinarsku ružu, stereotipnu i simboličnu uz upoznavanje sa slavnom sugovornicom.

„Izvolite, imamo deset minuta na raspolaganju“, izgovorila je tiho, kao da prethodno na snimanju nije naprezala glasnice do neslućenih mogućnosti. Ili, baš zbog toga.

„Koliko Vam je prirodno glumiti imenjakinju Zrinski, točnije, kako se biće iz 21. stoljeća uživljuje u vrijeme otprije četiri vijeka?“, uključio sam diktafon, iako bih najradije slikarski, uljem na platnu, ovjekovječio kadar djevojke s riječnom pozadinom, u času kada nehajno popravlja savršenu frizuru, pred kojom ni filmska zgodna žena lažiranih bokova s plakata stoji uspravno i ljubomorno.

„Nisam razmišljala o vremenu i prostoru, željela sam proniknuti u dušu žene koja prima pismo i spoznaje skoru muževu smrt, njezin vulkan duše moj je najveći glumački izazov…“, otpočela je odgovarati dok su logističari postavljali sok od cijeđene naranče na nestabilni stolić i remetili koncentraciju, više novinarsku, manje glumačku. Nisam sklon jeftinoj patetici, ali poželio sam biti među kapima sokovitoga voća, samo da naslutim miris naših pomiješanih usana. Srećom, dosadna osa prekinula je blesavu sanjariju i vratila razgovor na sadržajni kolosijek.

„Kako ući u višeslojni lik žene koja je proživjela u nekoliko dana ono što mnoge vaše suvremenice, ni vi osobno, vjerojatno ne možete u tri života?“, skicirao sam pitanja iz tog džepnoga pomagala, znajući da ograničeno vrijeme mora reducirati znatiželjnika, ma kako urednik oslobađao prostor za kreativni razgovor s nagrađivanom umjetnicom.

„Akademija mi je pružila nadogradnju osobnim čuvstvima, izazovno je rudariti po nutrini bitka. Nemoćna sam uprizoriti stvarnu Katarinu, ali njezine osjećaje, odluke, raspoloženja, tanku granicu između grešnosti i svetosti, vjerujem da mogu dodirnuti“, blago se nasmiješila onom istom, vrsno uvježbanom gestom, i postajalo mi je sve jasnije da u kratkom razgovoru neću doprijeti do svega što Glumica doista jest, a i tko bi mogao. Ljepota bi ostala neotkrivenom i u polustoljetnom suživotu, morao sam poštovati da ni napisana mašta neće nadomjestiti stvarnost, niti bi java uspjela (ili morala) donijeti konačan odgovor na pitanje – tko je osoba koju intervjuiram? Zar bi nedjeljne bračne svađe, vrisak djece, pranje prljavih gaća, redovito vođenje ljubavi, rituali jutarnjih kava, čitanje kazališnih kritika, dijalozi o uspješnosti izvedbi mogli pružiti završnu točku nad svim mojim početnim upitnicima. Lebdio sam u sjeni zadovoljstva ostvarenom zadaćom i željom da ne završi naša priča uz sunčani, kupski krajolik, da naša potencijalna mizanscena barem jednom bude uparena i približenim otkucajima srca, pouzdanim znacima da smo preživjeli i jutro poslije pisma, uloge, teksta.

Deset godina stariji, s dovoljno iskustva da u odgovorima Glumice nema ni najmanje volje spoznati s kime razgovara, jer mogao sam biti i Lintro, i Norman Bates, i Hannibal Lecter, njoj bi bilo svejedno, ostao sam osuđen na deset minuta vječnosti. Smiješnom mi se učinila i činjenica da nisam rekao svoje ime, isto ono koje sam dobio i dijelio s piscem čuvenoga pisma, izmučenoga s krunicama u rukama u zatvoru Bečkoga Novoga Mjesta, gdje će mu ujutro s prijateljem odsjeći glavu uz zid šutljive pivnice, s veleizdajničkom stigmom na čelu, ukotvljenom i u nadgrobnoj ploči mjesne katedrale, miljama od sve dalje, ali jednako tihe domovine.

„Može li vjera spasiti čovjeka da potpuno ne poludi i oduzme si život prije prirodom namrijetoga vremena?“, postavio sam posljednje pitanje, gledajući Glumicu u njezine suzdržane oči, mudre i prije tridesetoga životnoga kruga, predane umjetnosti na izakovskom žrtveniku, a opet, snažne i s jasnim, da li i proračunatim, ciljem što od svake sekunde može dobiti, ako joj se u skladu s habitusom homo ludensa prepusti do onih korifejskih visina.

„Oprostite, ne bih o privatnim uvjerenjima, život je dovoljno kratak i čudesan da nitko neće ostati uskraćen mislima jedne glumice o Bogu ili samoubojstvu. Ali, evo, daru ne bismo trebali gledati u zube, ma kako nas šibali mučninama egzistencijalnoga postojanja. Je li dovoljno?“, ponovila je onu šarmantnu, javnosti poznatu gestu ispružene ruke s toplim, ali diplomiranim osmijehom.

Ugasio sam diktafon, kimnuo glavom, ustao, zahvalio, pružio ruku i sućutno, kao da želim parirati Glumičinom glasiću i rekao:

„Bila mi je čast dijeliti život s vama barem ovih deset minuta. Obogaćen sam.“

Prinijela je žutu ružu usnama, duboko uzdahnula, ispunjena uspješnim poslovnim danom. Potom je otpila novi gutljaj narančina soka, sretna jer je odletjela bockajuća napasnica. Već sljedećega trenutka šminkerice su brisale puder u kamenu s njezina lica, na kojemu su neokamenjene plutale sjenke odigranih likova, a redatelj cupkao nervozno pogledavajući na skupocjeni ručni sat, iako ništa nije bilo urađeno mimo prethodnoga dogovora.

„Dođite u rujnu na ozaljsku premijeru, bit će mi drago čuti vaše cijenjeno mišljenje“, rekla je više kurtoazno, i osvijestio sam da je sve rečenice, makar i originalnijim pitanjima, već jednom izgovorila. Nije to, doduše, nimalo umanjilo sjaj odlazećega koraka, putem improviziranoga šatora, garderobe u kojemu glumci skidaju kostime i navlače svoja prirodna, samo njima poznata lica. Spremio sam novinarski uređaj i notes u džepove, dohvatio posljednju, gle slučaja, cigaretu iz plave kutijice, zapalio, otpuhujući dim prema upozoravajućoj rijeci, gledajući kolut koji je blistao svjetlije od filmskih reflektora, ali znatno slabije od dojma da bih s Glumicom volio satima raspravljati o svemu onome što nismo, ali bismo mogli postati, kada bi osjećaji bili obostrani.

Na izdisaju nikotinskoga štapića, u nesnimljenom kadru, zabilježenom vlastitom kratkovidnošću, Glumici je prišao najkrupniji čovjek iz ekipe, vjerojatno zaštitar, visoko ju podignuo prema nebu, dovoljno visoko da su i žabe mogle zaviriti pod njezinu suknju, pa vitlajući njome poput ringišpila na vašaru, bezbroj puta ponovio:

„Moja si, Katarina, sunce moje, samo moja!“

Umiren predrasudnom, ali bistrom spoznajom da je tjelesno i ovoga puta nadmašilo duhovno, pljucnuo sam prema zemlji, siguran da Glumica prkosi gravitacijskoj sili, jer u svemiru iznad Ozlja njoj je zajamčeno mjesto, a mi, smrtnici bez zaštitarske snage, možemo samo nemoćno slijegati ramenima.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt