Jučer je u Starom Gradu na Hvaru u 79. godini života umro akademik Tonko Maroević, istaknuti hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti, likovni i književni kritičar i prevoditelj, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, potvrdili su iz HAZU.
Tonko Maroević rodio se 22. listopada 1941. u Splitu gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio je 1963. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom Napisane slike), a od 1965. do 1970. bio je asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti. Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, a predavao je i na Akademiji dramske umjetnosti. Za redovitog člana HAZU, u Razredu za književnost, izabran je 2002., a od 1990. bio je član suradnik.
Kao pjesnik, javio se zbirkama pjesama u prozi Primjeri (1965.) i Slijepo oko (1969.) u okviru generacije okupljene oko časopisa Razlog. U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencijama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima (Motiv Genoveve, 1986.; Trag roga, ne bez vraga, 1987.; Četveroručno, 1992.; Sonetna struka, 1992.; Black & Light: versi od prigode, 1995.; Redak mulja, redak pjene, 2013.). Svoje izabrane pjesme objavio je 2009. u zbirci Drvlje i kamenje.
Kao književni kritičar sustavno je pratio suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavio se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom. Svoje eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga (Dike ter hvaljenja, 1986.; Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga, 1989.; Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva, 1998.; Pohvala pokudi, 1998; Družba da mi je: domaći književni portreti, 2008.; Skladište mješte sklada, 2010.). Sastavio je antologije suvremenog hrvatskog pjesništva od 1971. do 1995. (Uskličnici, 1996.) i od 1996. do 2019. (Svjetlaci, 2019.), kao i antologije katalonskoga pjesništva Bikova koža (1987.) i Riječi za jedan lapidarij (2018.). Istraživao je i suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost te objavljivao likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama. Bio je autor predgovora katalozima i grafičkim mapama (Z. Bourek, J. Bratanić, R. Goldoni, Z. Keser, A. Kuduz, V. Kuliš, Ž. Lapuh, I. Lovrenčić, E. Murtić, Š. Perić, H. Šercar, I. Šiško, M. Šutej i dr.), od kojih je mnoge probrao u knjizi Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti (2006.). Vrlo često bio je govornik na otvaranjima izložbi u Zagrebu i drugim hrvatskim mjestima, kao i na predstavljanjima knjiga. Objavio je i monografije Nives Kavurić-Kurtović, 1986.; Zlatko Kauzlarić Atač, 1996.; Vojin Bakić, 1998.; Antun Zuppa, 2000.; Antun Babić, 2002.). Članke o naivnoj umjetnosti, pisane od 1968. do 2012., skupio je u knjizi O naivi i autsajderskoj umjetnosti (2013.). Prevodio je s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.), a o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu Borgesov čitatelj (2005). Akademik Tonko Maroević nagrađen je 2014. Nagradom „Vladimir Nazor“ za životno djelo u području književnosti, a 2018. i Goranovim vijencem za svoj pjesnički opus. Od 2011. bio je dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2015. i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
PISMO JOSIPU SEVERU
U NEPOVRAT
Dragi Josipe,
Josina,
Joža,
i odmah si trojstvo!
Al ovoga puta
samo tvom duhu javit se
imat ću zadovoljstvo.
A u međuvremenu,
osim promjene agregatnog ti stanja
i nekih novih izdanja,
uz klajnbirgeraj i klanjanje stadima
obnoviše se i klanja.
Doista, ne samo što sablast Europe
kruži komunizmom
već nas i bratstvo ispunja pizmom,
a glad i kuga bez zaštitna opisa
prijete finskim nožem
i španjolskom čizmom.
Od Blinjskoga kuta
požar prozore guta,
za grlo guši i uzalud je gašen.
Ispuniše se napisana slova,
obistinila riječ se prorokova:
O ljudi, rat je spašen!
Taj rat
(ta rat ta rat ta rat)
ne samo da je vraćen
u diplomaciju
već izravno diktira akciju,
drsku atrakciju
od koje ostajemo bez teksta.
Ne koristi više Kataj,
po zgarištu kuće gataj,
ne traži ni Pariz ni Kitaj,
bližnje, čak blinjske pitaj,
dok, daleka i sama, Kina,
formosa et divina,
sjaji u prstu vina…
Dragi duše Joža,
još dok si život podnosio
i kostur uspravno nosio,
tijesna ti bijaše koža
al gusta krv pod njom.
Munja i grom
obuzimahu tvoja viđenja,
ritmizirahu tvoje slogove,
oduzimahu dah i strah,
pa ti u ovom ratu
pišem pismo ko bratu
(al pišem u duplikatu,
za oca i sina znak,
za žive i mrtve).
Usjeverivši sve svoje namjere
ne mogu, međutim, nit komad nomada
ne mogu, dakako, hapaks feniksa,
ma odrediti ni najmanji iks od niks frštee…
Ne pada mi stoga na kraj pameti
da bitna ti svojstva
tražim ili nalazim u području stihogojstva.
Dapače, krčag Azije
kad se po nama razlije
prepoznat ćemo te kap po kap.
Na mjestu tvojih bljeskanja
bride iglice pljeskanja.
Čto pak ne bude možno
ćutjet ćemo potkožno,
strest će nas međunožno.
Stranputice i ptice, sad zbor!
Dok pelikan bude pisao,
albatros veslo sisao
a čvorak mu slijedio misao,
biglisao slavuj i disao,
vitajelazelenbor
gavran će SEVERMORE.
