Čitanje zbirke pjesama Zorana Antonijevića ’’Tmina, zver i pesnik’’
(Presing, Mladenovac 2022., ćirilica)
Dok čitam pjesme Zorana Antonijevića, osjećam se kao da promatram slike Hieronymusa Boscha, Alfreda Rethela ili Salvadora Dalia. Ono što bi većina ljudi proglasila fantastičnim, nadnaravnim, okultnim, poeta doživljava posve stvarnim: snagom tog vjerovanja ispunio je ovu knjižicu. Ovaj tumač pomaknutog, neuobičajenog, tu paradigmu provlači kroz svih svojih osam zbirki pjesama, ali ovaj put je otišao najdalje, bolje reći – najdublje. Naslovom zbirke nedvosmisleno, jezgrovito naglašava zatočeništvo, tamnovanje u kome se nađe svaki pjesnik kao neshvaćeni individualac koji pokušava ljudima približiti nešto (riječima) neobjašnjivo. Njega je opsjela ’’Zvijer’’, duboka tmina prirodno je ili izabrano obitavalište ovog ekscentričnog poete: on neprestano vidi, proživljava, trpi i upija vjetar, suze, mjesečinu, oblake, ogledala, anđele, đavla, orlove, zmije, pse, kurve, siročad, kopilad, utopljenike, divlje životinje, očnjake, maglu, smrt… Opći s njima i smješta ih u kompoziciju svoje pjesme. Završna misao iz jedne moje kratke priče ovdje savršeno pristaje i kao da definira, pogađa srž imenjakove poetike: ’’Demoni su vječni, a mi ljudi, svojim kratkim životima, tek sudjelujemo u njihovom trajanju.’’ Čovječja beznačajnost, bespomoćnost u spletu kolosalnih kozmičkih sila, najčešće se manifestira u prepuštanju onom mračnom i čak se i Bogu pristupa prije apofaktički no apodiktički. Pjesnik je nesumnjivo religiozan, ali njegov je hram priroda ili, u najboljem slučaju, neka stara građevina u kojoj se voštanice tope, svijaju i slivaju u zajednički oganj, u lomaču koja mistično svijetli iskonskim svjetlom, ali ne uspijeva nadvladati mrak odaje. Ipak, poeta je uvjeren da će na kraju ovog života doseći vječno svjetlo i pronaći mir.
Zbirka je pisana stihovima bez rime, a započinje jednim haikuom. Usamljenik se na mostu sudbinski susreo s vjetrom koji mu briše suze i personificiran je kao tješitelj: bar nakratko, utješit će nas prirodne sile kad već ne mogu ljudi. No već u slijedećoj pjesmi (Fatamorgana), Zoran metonimijom zbori o gubitku vjere i nade, opet koristeći personifikaciju.
’’Neće doći naše jato.
Uzalud verujemo u izbavljenje,
u cvrkut sa neba.
To je samo odjek,
smeh fatamorgane.’’
Buđenje vetra jednombolnom metaforom objelodanjuje da pjesnik i sebe doživljava nedokučivim, sebi nepoznatim, prepunim tajni, spremnim na tko zna što.
’’Lice u ogledalu
duboka je tmina.’’
Osim ogledala i mjesečina može, ulaskom u pukotine, osloboditi fantazmagorična bića i vizije, a sve nepoznato barem isprva nas plaši, pa bila to i iznenadna refleksija svjetlosti.
’’Kad se kočija na zemlju spustila,
otvorio sam vrata.
Po licu mi se razli sjaj ogledala
zakačenih za oči slepog putnika.’’
(Na tragu svetla)
Opet zrcalo kao lajtmotiv, ali ovaj put kao izvor spoznaje, čimbenik užasa, a ne dijagnostičar nečijeg stanja.
I onda, sasvim očekivano, posljedično stiže i Lucifer. Znamo za njegovu nesreću, zavist, tugu i bol zbog isključenosti iz kreacije, zbog opredjeljenja za destrukciju. Ista bol prati i ljude kod pogrešnih izbora.
’’Niz obraze ti
curi tama
kao suze što klize
niz lice siročeta u ritama,
tužnog, ali strašnog
poput tebe anđele.’’
Poredba sa suzama siročeta možda je pomalo predvidljiva, ali svrsishodna, jer je i crni anđeo predvidljiv.
Zbirka se povremeno ’’presijeca’’ haikuom, to je Antonijevićev adut. A đavo je svugdje prisutan.
’’U tami šanka
ples dimnih đavola.
Slušamo bluz.’’
Socijalna pjesma ’’Kafana na železničkoj stanici’’ izuzetno je potresna: prepuna je živopisnih, realističnih slika turobnog, okrutno ružnog ambijenta, s pratećom atmosferom propasti, uzaludnosti i besmisla. Najjači u naturalističkom svjedočenju, jakim epitetima i brojnim hiperbolama, pjesnik nam stvara gorčinu u ustima i pritisak u trbuhu, mučninu kao da smo osobno prisutni na jednom strašnom mjestu.
’’Na peronima reže gladni psi.
Prugu je ovila otrovna puzavica.
Pruga je nepregledna plantaža korova.
Mi ne putujemo nikuda.
Naši prestoli su čelične stolice
i teški stolovi
gde su nas kurve dojile,
gde su nas kurve rodile.
Sunce nikada nismo videli.
Greje nas svetlo masnih sijalica,
sabiralište leptirastih duša.
Uz ciganske pesme
i gorke suze kopiladi,
gutljajima, večnost putuje.’’
Baš poput Cesarića u Vagonašima, Antonijević se poistovjećuje s poniženima i uvrijeđenima i zastupa ih kao narator u prvom licu množine.
I Prolećni dan 1999. korespondira s (povijesnom) zbiljom i još je jedan otklon od uobičajenog autorovog izričaja. Možda ni ne primijetivši, rezignirano nam sugerira da se mislima na bol i smrt bar nakratko možemo oduprijeti prkosnim zajedništvom, zaboravom kroz pjesmu i ples.
’’Obučeni u najlepšu odeću
hrlili smo u kafane
gde smo igrali do zore
srećni što smo jutro dočekali
za šankom, a ne u sanduku mrtvačkom,
srećni što su nas umesto bombi
pogodile pesme.’’
Zatvorena knjiga sadrži eklatantan primjer akizma.
’’Da čitam pesme i da
slušam ptice,
ne mogu.’’
U zbirci je i jedan stravično sarkastičan haiku.
’’Voda iz bunara
zove me na čašicu
utopljenice.’’
Povratak u zavičaj tropično opisuje napuštena sela. Onaj tko ih je vidio, obišao i zgrozio se atavističkim ugođajem koji tamo vlada, zna da je pjesnik ovdje čak i vrlo suzdržano, blago i odmjereno slikao ta ’’naselja duhova’’.
’’Između rešetaka
prozora bez stakla
čuče mačke,
iz očiju im
pokojnici gvire.’’
Pred kišu je kratak ogled o pritisku, težini koju osjećamo pri ljetnoj promjeni vremena i naravno – sve je tako plastično, preuveličano oštrim poetskim zamasima, anakolutom.
’’Iz utrobe mrtvog pseta
muve nasrću na prolaznike
koji žure pod tavanicu
đavolovu kabanicu.’’
Snoviđenja i tamne strane života prožimaju se, sukobljavaju i mire u Antonijevićevom poetskom diskursu: Maska od drveta to potvrđuje.
’’Krošnja se uplela oko Sunca
isisala svetlost, povukla se u moj san
ostavivši za sobom probodeno nebo.’’
Osim što se upliću u sunčev sjaj, krošnje vuku i mjesec u pjesmi Veštice. Noćne mijene neba pjesnik lirski (ob)razlaže i smješta ih u kontekst bajke.
’’Veštice sahranjuju oblake.’’
Vizija na reci Lug još je jedan neuobičajen doživljaj zbivanja u prirodi, pjesnička recepcija i interpretacija gibanja i zvukova na rijeci.
’’Uz vrbovo pruće iz tamnog vira
uspinje se vetar. Iz daljine odjekuju
urlici prestonice bezumlja.
Po čeličnom mostu škripe nokti
nevidljivog, bezimenog.’’
Pjesmom Tmina, zver i pesnik, onom po kojoj je promišljeno nazvao zbirku, Zoran je sebi i nama pokušao objasniti uzroke i razloge svog poetskog istraživanja. Preispitujući tamu i grijeh, prikladno odabire apostrofu kao stilsku figuru kojom se uzvišeno obraća noći, a završnom poantom otkriva svoju misiju.
’’Oh, noći moja, nema u tebi mesta
za anđeoskih krila prečisti sjaj,
usud je tvoj da ogrćeš ubicu,
i svaki vidljiv i nevidljiv očnjak.’’
’’Raznim grobištima pokrov je tmina.
U okeanu njenom sjaje lobanje – biserja
tame.’’
’’Al’ nema tu anđela belih
niti sveca kakvog.
Samo je pesnik njen iskupljenik.’’
Telo se bavi genezom poetsko – okultnih sklonosti: pjesnik se vraća u snove i strahove svog najranijeg doba, u ’’grozničave noći detinjstva’’. Razgovarajući sa sobom, potom se prisjeća mladosti i kaže ’’u livadu zabranjenu si zakoračio’’. Posljedica može biti i opsjednutost, neprekidna zaokupljenost takvim mislima. ’’Živeti se može samo bez ljudi’’, naslovom svoje prethodne zbirke konstatirao je Antonijević, ali otuđenje i osamljivanje može nas preobraziti u zvijer, tvrdio je Aristotel. Ali, zašto ne i u ezoterika, u umjetnika, u isposnika?
’’Telo Zveri – tvoje telo od tame je
satkano, oivičeno zlatnom vatrom
pejzaža zapaljenog.’’
I tada, u zbirku dolijeće Gavran. Naslov pjesme možda je i posveta jednom od Zoranovih književnih uzora, ali kod Edgara Allana Poea gavran u noći dolazi čovjeku, a ovdje bi čovjek sudbinski mogao nabasati na pticu koja obitava ’’Tamo, pokraj vrba napuštenih koloseka / gde je svet čovekov vazda mrtav’’. U svakom slučaju, kod oba pjesnika radi se o zlogukom biću, simbolu nečeg mističnog i pogubnog.
’’Namerniče, uzmeš li otpalo pero od
njega,
zaključaće se tvoja stopa i samo ćeš
znati put od ništavila do ništavila.’’
Pročitana naglas, lirski izrečena opomena zvuči veoma prijeteće, snažno poput kletve.
Sećanje iz zmijskog života izlaže sliku drevnog hrama, a ’’Taj hram se ne vidi za dana / samo se u noći otvara u trouglu od / stabala.’’. Zato je i sam naslov deskriptivan: logično je da takvom nepristupačnom mjestu nesmetano mogu prići samo gmazovi. U skrivenom hramu više nema živih monaha. Na kraju pjesme lirik se poslužio povisivanjem.
’’A na dnu rupe klupa i
na klupi grana – rascvetana tama –
telo monaha na čijem je čelu trn
progledao.’’
Do kraja zbirke, poput četvrtinskih pauza u notnom zapisu skladbe, pojavljuju se još tri haikua. U jednom – namršten lik stabla liči na Boga. U drugom, upotrijebivši hipalagu, pjesnik okom ubire sunčevu iskru s grane, a u trećem: budući da životinje imaju izoštrenija čula od ljudi, pretpostavlja da zamišljen mačak vidi nekog nama nedohvatljivog.
Rajski cvet je utješna kontemplacija o ruži, naznaka promjene fokusa i dosadašnjeg raspoloženja.
’’Tišina cveta miluje nebo i
svetac je nosi smrtniku da
prodiše van tamnice od svoje seni.’’
Večna kuća jest opis vječnog prebivališta, takvog kakvim ga pjesnik zamišlja. Ushićenost koju zapažam u nizanju hiperbola, očit mi je dokaz da se ovog umjetnika nipošto ne smije ishitreno okarakterizirati kao darkera, gotičara.
’’Svaki cvet plam je sam i krzna leoparda
sjajnija su od zvezda. Šare na zverima
upile su svu svetlost kosmosa.
U mojoj večnoj kući noći nema.’’
Nazvavši ovozemaljski dom ’’smrtnom kućom’’, Antonijević je iskovao jedan originalni disfemizam.
’’Stojim na prozoru svoje smrtne kuće.
Žuti oblak sve mi je bliži.
Prsti vetra mi dodiruju obraze.
Selidba može da počne.’’
Ovi stihovi emitiraju duboku vjeru, to je obrat za kraj. Smrt se prihvaća se s radošću, sve ono zastrašujuće, mračno i tjeskobno o čemu je pjesnik dosad razmišljao i pjevao, ona poništava i nosi dušu u prostor mira, u vječnost. Njen glasnik je vjetar.
Oslobodivši se straha (od smrti), čovjek može prkositi svemu, ispoljavati i upražnjavati svoju radoznalost, hrabro prigrliti sve objave života, pogledati što je Iza plamenih vrata.
’’Ka staroj brvnari
u noć ofarbanoj kreni.’’
’’U zenici zverinjeg oka
zapleši sa plamenovima.’’
A kad netko od nas uspije doseći slobodu, tada mu svaka zora postaje Zora viđena okom anđela. Ništa više nije ružno ni strašno.
’’Duša jutra porađa boje,
krš u zapuštenim dvorištima
dodirnut suncem poprima koralni sjaj.’’
Smrt nije kraj, samo dolazi do transfera energije, preoblikovanja života. Susjed se na vlastitoj sahrani preobražava u štiglića i cvrkuće s krova, a
’’Na kapijama nagnuti starci pogledom
broje prve vlati trave na mekanoj zemlji
pod koju će uskoro leći
a potom brzo ustati da
nadrastu drveće, kuće,
decu, ptice, planetu…’’
Ovakav optimistični, skoro pa euforični finale, ne dopušta mi da se složim s recenzentom knjige Dušanom Stojkovićem, koji je Antonijevića nazvao ’’pesimističkim pesnikom’’. Poeta veoma često pada u mračna raspoloženja (jer je, kao što sam već iščitao iz njegovih stihova, otkupitelj noći, grijeha, tame), bori se sa Zvijeri u sebi i u drugima, ali ipak čvrsto vjeruje u konačni spas. Na kraju puta; kad ispuni svoju zadaću i pokuša nam dočarati, prikazati nešto nama nevidljivo i nedokučivo, naslikati pozadinu našeg realiteta, pojasniti nam uzroke naše podvojenosti; čeka ga počinak u vječnom miru i sjaju. Usamljen je, izmučen iskušenjima i sumnjama u svom (i našem) strašnom i divnom svijetu, ali svoju vjeru uvijek uspijeva obnoviti. Prema mom mišljenju, Antonijević, osim povremenih izleta u socijalnu tematiku, samosvojno stvara duhovnu poeziju. Nije to lirika na kakvu smo navikli kod pjesnika izrazito kršćanske, islamske ili budističke religiozne orijentacije, ali je baš zato bogatija i slobodnija, nesputana bilo kakvim dogmama koje bi bile u njenoj podlozi. Ukoliko bismo Zorana nazvali demonologom ili angelolologom, mislim da ne bismo konceptualno definirali njegovu poetiku jer ona teče mnogo širim koritom. Pjesnik je u svoje pjesme inkorporirao snohvatice, različita vjerovanja i natprirodna bića, neprestano se nadahnjuje opservacijom prirodnih pojava i mijena, flore i faune, pa mislim da se ne bih o njega ogriješio kad bih takav izričaj nazvao poetskim panteizmom.
Antonijević dobro zna da se strahova možemo riješiti jedino tako da se otvoreno suočimo s onim čega se bojimo.. Pokušavajući nam stihovima predočiti svijet anđela i demona (onaj kojim su nas plašili preci, crkva i horror filmovi, onaj koji koegzistira s našom zbiljom, a najvjerojatnije postoji samo u našoj uobrazilji), poeta djeluje blagotvorno i uvjerava nas da i taj svijet može biti prihvatljiv i fascinantan. U tom kontekstu, unatoč bojazni da bi nekome to moglo izgledati pretenciozno i bombastično, moram zaključiti kako Zoku Antonijevića doživljavam kao suvremenog apostola.
