Nakladnik: Hrvatsko književno društvo Biblioteka: Književno pero / 2020.
Pjesnička oda životu
Pjesnička oda životu je uistinu plemeniti iskaz pjesnika Ivana Španjića koji je u svojoj novoj zbirci „Umrijet ću kao što pjesnici umiru“ zagrebao u najdublje misaone pore života, prelijevajući misli u uzburkane bujice i ponornice dajući tako svome stihu kristalnu bistrinu riječi.
Takvo intimno nadiranje unutrašnjih poriva je osluškivanje pjesničkog zova i zavičajnih otkucaja, što se podudaraju nitima fizičkih i duhovnih promišljanja prvenstveno postojanja i opstanka čovjeka.
Pjesnička protuteža uvijek postoji kao smjernica rasta prema svjetlosti, prema dubini kristalne kocke vedrine.
Taj pjesnički senzibilitet nisu uzaludna snatrenja, već mali životni kristali i tkiva koja kristaliziraju istinsko promišljanje doživljenoga. Ivan Španjić uistinu živi pjesmu, potpuna predanost i istinsko prožimanje u puninu života nastaje kada poezija postane središte njegovog svijeta.
Cjelovitost ove zbirke je univerzalna ljepota davanja i primanja. Ona dođe kao plod jedinstvenog talenta i duhovne dimenzije.
Duša prvo pjeva, a onda piše… dovodeći pjesmu u najljepši oblik i formu. Tako ispjevani osjećaji u Španjićevom pjesničkom rukovetu odišu tradicionalno i romansijerski.
Pjesnik kao trubadur iz svog pjesničkog domicila šalje glas unutarnje slobode otkrivajući produhovljene zanose uzvišene ritmičnosti i melodioznosti stiha.
Riječju stvara jaku unutarnju glazbu, snažne doživljaje i kod samog čitatelja.
Snažno sazvučje riječi, točna podudarnost slogova u sonetnom vijencu daje Španjićevoj poeziji ustreptalu jedinstvenu produhovljenost, u kojem ponekad glasno, a ponekad tiho pjeva o osjećajima koji su usko rasli i rađali se na poljima pjesnikove nutrine.
Zbirka pjesama „Umrijet ću kao što pjesnici umiru“ odiše poetskom zrelošću i nadahnućem talentiranog pjesnika Ivana Španjića i na dobrom je putu promišljanja kako dobra poezija izrasta iz inspirativnog nagnuća, zova muza i urođene plodnosti pjesnika.
Ivanova pjesnička oda životu je istinska esencija i darivanje kroz pjesmu.
Nepromijenjenost svojih svjetonazora pjesnik ostavlja kao oporuku svijetu ukazujući na odnos stvari u životu, u prirodi i poeziji. Duboko uronjen u sebe i svijet snažno luči svjetlosni tračak mudrosti i istine.
Sve treba biti povezano i ujedinjeno nitima kako bi moglo postojati i izvorno zaživjeti, živjeti i opstati. Tako i Ivanove pjesme u okrilju leksičkog bogatstva egzistiraju i kao samostalne jedinke i kao cjelina, nagovještavajući svijetu postojanje i vremensko trajanje.
