zagrebački melem
I
kupujem sinu biciklić bez pedala.
u praznom dućanu
kao bez pratnje na porodu
stojim posve sama među nanizanim kotačima
odlučna da ću naći
plavu guralicu.
biram dugo.
biram splav za sina koji bi plovio betonom.
biram jedrenjak koji će ga zaokupiti.
sa sigurne udaljenosti
otkidat će se od mene i od svega što se mora.
zato biram dugo.
onda mi je sinulo da
osim zemljom
moj sin treba ovladati i nebom.
kacige i štitnici dobro će doći ali ne kupujem ništa.
krv mora van.
oko mene krugovi.
II
moj sin vozi bicikl po pješačkom prstenu zagrebačkog rotora.
moj pogled čvrst kao vezivno tkivo.
riječ upozorenja kao vezani tekst.
okus slobode položila sam mu na jezik.
i dignula glavu da opravdam povjerenje.
a onda sam izašla iz vidnog polja djeteta
zažmirila bez otpora
i stala u udaljenost.
tu imam tijelo.
gledam kako ga oblaci vuku za ruku.
nebo je proštepano tragovima aviona.
zrak rešetkast da ptice mogu disati.
rastvorim sve što imam.
izvadim aparat.
ne bi ovo stalo u objektiv:
ni kasne bobe grožđa koje mu vire kroz osmijeh
ni crveno koljeno preko sitnih kamenčića
ni obli kotačić u oblom rotoru
kojim sam maskirala vlastite oštrice.
izvadim melem
i poljubim ranu.
učini mi se
lako je širiti evanđelje.
artritis
četrdesete su emocionalno promiskuitetne godine
da se konkretnije izrazim
osim bolova
oko lopatica i bokova
legitimno se daješ prvom tko te primijeti
i svakom sljedećem po istoj proceduri
i kao da to nije dovoljno
shvatiš uz sve to i da si konfliktan
da nemaš živaca za velike ljubavi
i da se treba sasvim do kraja potrošiti
treba se izlizati
da ti mogu reći
dosadan si ko proljev
ajd više u kurac
ne da mi se ovo više
ni ti ni mi ni ja
i možda da te čujem kako po noći hrčeš ili ostavljaš za sobom dlake u kadi
možda to napokon više ne bih zvala ljubav
naročito ne velika
zato možda da ipak ostanemo daleki
mislila sam da bih te mogla voljeti dok si blizu
to možda ipak nije blizu istine
ja znam voljeti one koji nisu tu
više nedostupni nego ovdje
da ne moram gledati što nam nedostaje
i gdje smo to tako nepopravljivo razdrapani
i vjerojatno mi se ne bi dalo sjediti za singericom
i krpati i sebe i tebe i druge
naročito ne druge
zato me voli izdaleka
ne moram znati da ti je hladno
dok me nema
ipak
ako me misliš nagovarati
neka to bude za zalaska sunca
uhvati me za prste koji se svijaju i pucaju
prije nego mi dijagnosticiraju uznapredovali artritis
slat ćemo se u rodna mjesta
i biti van bontona
umjereni
svakodnevni
racionalni
opipaj me
za cvijeće ćemo lako
pucanje brane (bekimu sejranoviću)
dječaci ne bi trebali umirati u četrdeset i osmoj godini
iako na savi za sve njih ima mjesta
neki su primorani krenuti na kopno
s naramkom glasnih pluća u sumrak
i predugim crnim trepavicama oko zjenice
sve što im je ostalo za reći na glas
umotat će potiho u tanku maramu
i ostaviti uz nasip za rođendanski poklon
nekom drugom dječaku koji se ne boji struje
nekoj drugoj ribi koja se ne boji zraka
takvi dječaci neće zažmiriti
i nastavit će nizati atome oko sunca
iza zastora netko će ih preuzeti
skinut će cipele
zagrabit će dlanom vodu
maramu sam uhvatila na samoj granici
nosila ju je na leđima plava sava opuštena na toplom vlažnom vjetru
odmotala sam čvorić
vjetar me maramom pomilovao po licu
kao majka
u zrak je poletjelo sve što je ostalo za reći
kao majka
ptice su skakale po zaštitnoj ogradi mosta
kao majka
ja sam plakala kroz velike magareće trepavice
i žalila se sebi samoj što nisam dječak
što u majici na pruge nisam rat preživjela nego sam se krila po golom kamenjaru
zmija između dvije stijene
žena na dvije stolice
velika kao komadić kruha ugušen u ulju od zrelih maslina
skočila sam u kvadratić plave rijeke
i koljenima kroz vodu hvatala naranče
kasnije sam krvarila narančastom tintom
i bila flomaster za tuđi zalaz sunca
maramu sam pri izlasku omotala kao suknju
oko mokrog struka svezala sam čvorić
sava je tekla uz meridijan ženske noge
u nultu točku dječaka koji ljetne dane provode u kući
blagost miluje nizvodno
dječaci izmireni s malim karcinomom leže kao mačke na sunčanim pjegama
kad prstom dodirnu tanku crtu razdvajanja
polako se razgrađuju u miris mlade koprive
odvezala sam maramu
klečim kao da se radi o životu ili smrti
u tkaninu umatam ono što mi je preostalo
za rođendanski poklon jednom plavookom dječaku
dlanom sam prešla preko sunca
dlanom sam prešla preko koprive
navečer je ptica utrčala kroz prozor i srušila krilom vazu punu vode
voda je zalila ruže na kragni
ja sam legla u malu lokvu tišine
i utonula u san koji će me zaokružiti
koloidno srebro
djeca nemaju godine
usanjana i meka u tinkturi od koprive
podsjećaju na to kako čovjek malo treba
sitnu ludost
čašu vode
i možda još malo vremena u djetinjstvu
i kad već spominjem vodu u čaši
ima li između djeteta i majke išta vezivnije od tihe tekućine
koja će od početka do samoga kraja vlažiti tabane
navodnjavati tijelo
ništa me nije probudilo kao voda
kao znak da je vrijeme da krenem prema autu
da uzmem torbu pripremljenu unaprijed
da preselim medvjedića pred malu rađaonu
s trbuhom kao da nije moj broj
legla sam na stol i pete ubola u stremen
i bez uzda sam znala u kojem ću smjeru
i kako me tamo čeka novo tijelo
nezadrživo je teklo kao nakon kiše
ja sam jahala na drugi kraj grada samo da mu kupim sladoled na štapiću
putem sam u pore sadila lukovice
i čekala da me dozovu
da kažu stisnite jače
tijesno mi je bilo dok sam rađala dijete
istisnula sam se iz sebe kao kalodont iz tubice
pomislila sam gospode bože
ovo bi moglo čovjeka oslijepiti
izgovorila sam gospode bože
ovo nisu moje ruke
ne znam koliko je vremena prošlo
voda ne zna gledati na sat
kroz tanak celofan preko uha sam čula da muški glas traži škare
tražila sam vode
tražila sam zraka
kiša iz mene pomiješala je boje
iz mene su i dalje tekle tempere
ali uspjela sam kroz crnu klavirsku tipku
istisnuti malešno muško tijelo
iz pora su virile cvjetne glavice
iz tjemena peteljke i na uhu listić
mogao je stati u stalak za kistove
voda mu je s očiju razmaknula trepavice
prije pucanja pupčane vrpce
rekla sam mu na uho
tu je mama
apsorbirala sam dijete kao koloidno srebro
dlan ispod leđa dovoljan mu je za splav
živi i diše na mojoj vodi
stavljam mu obloge na sitnu kvržicu
moja majka čeka telefonski poziv
i od nervoze peče vanilin kiflice
zaobljena tijela od slatkog tijesta
tanja su od konca kojim su me zašili
uz mene diše plišani medvjedić
soba s prozorom
izbistren mrak
kroz vodu teku sati i mjeseci
pljusak ispred prozora
ispred stakla dječak
djeca moje djece
dakle što se tiče kuće
do sumraka je otišlo 20 000 ptica
velik je trebao za ovo napor da se izgnijezdi cijela vojska kljunova
a da se ništa iz epicentra noći ne rascvjeta u veliko prazno sunce
jutro je šutjelo do podneva
pritvorila sam prozor sa suprotne strane
na puni želudac pojela sam nebo
oči žućkasto-bijele, bez klorofila.
II
od jutra do mraka upiru u nas prstom
što su nas ptice napustile
dvadeset tisuća ptica
vrebaju nas i sklanjaju se kao da smo kužni
iz haustora na nas bacaju šake šljunka.
ptico.
III
tjednima poslije nisam prestajala kašljati
budila bih se vruća i sanjala pticu
koja mi se sama pričvrstila za rame
ruke bih okrenula dlanovima prema gore
kao kirurg prije rutinske operacije
na nepomične prste nataknula maline
ona bi ih lizala
sladila snijeg.
ponekad bi mi zaspala na prstu i srasla
danima bi ostala nepokretna i tvrda
gledala sam u ruke i mirisala koru
kao da su umočene u lak za drvenariju.
onda kao na zapovijed
onda kao naučeno
ustala bi kroz zjenicu
otpečatila kljun
usredotočena na krug bazgine bobice
zadigla bi mi grudnjak da vidim koliko je stanje ozbiljno.
IV
rak se proširio i nitko ne tumači nalaze
majka ne jede nikakvu vrstu hrane
ne može piti
povrati i lijekove
odem na kupu
gledam kako voda
teče.
nema od mene ništa osim zjenica.
nađem hlad
pričvrstim se za orah
ne pomaknem se s mjesta
pitam gdje su ptice.
izbjegavam zrak
bijelo voće na stolu.
u prorezu kiše
samo nebo
samo gnijezda.
V
ako ćemo zaključak donositi površno
igra brojeva ne može biti slučajna
geni se u čovjeku penju do istog iznosa
a kartice s bolestima raspoređuju kao perje
ljudima se ništa unaprijed ne kaže
ljudima se unaprijed obuče koža na suho
u slučaju da netko na tome mjestu zaustavi pticu
ne dajte mu da opere ruke.
tako glasi zapovijed.
sve spalite.
žena-brod
rušit će kuću.
sve je utovareno.
i mačka i krevet i upute za korištenje
u mome slučaju upute za početnike kako mirno prešutjeti more.
većina kuća je takva – iz njih se ničega nećemo sjećati.
ta će nas misao pred san umirivati
i zbog nje ćemo misliti da smo bolji ljudi.
nije ovo za svakoga.
treba snage za uhvatiti kormilo
i zabiti se svom silinom u kuću koju nitko ne želi vidjeti cijelu.
ništa ovdje više ne osjećam svojim.
ništa više ovdje ne diše mojim prsima.
vrijeme je.
kuću treba srušiti.
popela sam se zaogrnuta ničim osim sobom na namreškanu koricu bijeloga tijela
i s jarbola se odrekla i srama i krivnje
opsjednuta ili ipak nadahnuta svetim.
osjetila sam kako jedem more i kako mi se u grlu taloži sol
i kako nijedna riječ po božjoj kazni neće više znati izaći čista.
tu sam stala kako i priliči
i ispod jezika naslonila nitroglicerin
i čekala sam da tijelo prepozna sedativ i da otpusti jezik iz premreženoga grča
čekala sam da iz trbuha izbije zvučnik i da se po kući razlije glasnoća.
tijelo je donosilo odluke bez razmišljanja i prstom pokazivalo prema praznoj kući
prstom prema praznoj utrobi žene koja tek postaje nečija majka
a glas muškarca govorio je kroz zidove
ne mogu te više gledati u spavaćici
ispadaju ti grudi i mlijeko na bradavici.
prekrij se.
mirisala sam na magnet.
šutljiva uzaludnost nepomično je trajala kao pareza facialis mona lise.
rušit će kuću a ja sam se bojala da ću dok dojim izgubiti ključeve.
tijelo je žilavo.
s nepca sam sastrugala listiće zlata kako bih izgovorila ono što je ljekovito
i zabila sam noge u hladnu vodu silazeći po sidro za mene i za djecu.
navečer kad tiho legnem u krevet sanjam kako sam pretrčala more
i kako sam prvo osušila kožu na grudima s kojih su visjele ribe.
tu usred kuće koja nam se već dogodila
bacam kocku u usta vode.
od sada je sve otvoreno sreći.
gotovo istog časa stavim ruku na prsa.
majka doji bijeli zvuk kiše
upravlja brodom i vraća se u jezik.
kuća je spremna.
nema nuspojava.
oko toga se valjda možemo složiti.
