morske datule
žene žive u zaključanim tijelima
u početku im je to dano u amanet
i potrebno je puno da nauče kroz dodir da su tijela pomična
pamučna
i nimalo mučna
meso žene u školjci na jastučastom dnu mora
dostupno je onima koji nježno podupiru vjetar
i koji prstima odašilju
na momente tragično
jasnu odlučnost da žele baš prstace
pa blagim pritiskom kvake prema dolje
otvaraju vrata podmazana povjerenjem
prijeđu pragove
razdvoje vodu
i uvjere ženu u orgazam cjeline
žene se tada otvaraju same
uranjaju u ekstazu kao u efekt placeba
sloboda pokreta šiklja im kroz ruke
a tijelo se iz školjke rasprsne u zraku
no na prvi zvuk mreže ili noža
uvuku se u vlastitu krivinu vrata
žene željne životnoga žara
žustro se tad bace na sebe
same
pavlovljev refleks
ovdje bi možda trebalo dodati
da nisam čvrsto vjerovala u tijelo
i da je znalo biti bolno kao zarezivanje bubnjića
i bila je to doista čista ucjena.
a tren kad sam preko štafelaja prebacila košulju
misleći kako je dovoljno svući tijelo
da bi iz unutrašnjosti moglo grunuti
bio je neprecizan kao bilo koja prognoza
i bilo je jasno da neće niti sijevnuti.
i bilo je poslije i više nego jasno
da za živjeti treba ozbiljan potencijal boli
i da nisu svi rasjedi u nama aktivni.
treba se naučiti na slinu kad zazvoni.
može li se oblizati područje boli?
kad se oko podne oglasilo zvono pas je zalajao izluđen tekućinom.
otvorila sam bez žurbe.
otvorila sam bez odjeće.
to me je u konačnici i učinilo pticom.
to sam sama htjela.
to se činilo razorno.
sad gledam puna kljuna
kako izlaziš iz kupaonice
sivo perje iz rasparanog jastuka
leti prema meni u zaglušujuću tišinu.
bijeli pamuk umiruje urlik.
s malom zadrškom uživam u trenutku.
postoji zvuk, ali ne dopire do mene
kao da je stvarnost naknadno dodana.
azil(anti)
I
ljudi koji udomljuju napuštene životinje udomljuju neke pradavne sebe.
umnogome to je pitanje poravnanja
kojim će utezi stvoriti balans na vagi
i spustiti napokon brigu sa sebe doima se nužnim
kao mjesec usred noći.
zato kad se hitro odmaknu od psihe
i žutog portreta u krugu ogledala
potpuno se sjedine s tuđim odrezanim uhom
i kimnu kad vide rastrganu prednju šapu.
II
prvi sam put vidjela kuju da plače kad su joj oduzeli jedino štene.
psi su skakali po šupljoj ogradi.
ona je ležala kao kamen temeljac.
štene treba biti udomljeno
štene maše repom
štene sanja kosti
ali što to znači majci koja će izgubiti dijete
i samo leži i liže postojani miris tijela.
vidjela sam cijeli njen život kao svoj.
je li spas tamo gdje nikog nema?
jedan povodac i jedna probna šetnja.
trake od gaze kao taktilne staze.
III
prvi mlaz vode zagrijat će tijelo i dlaka će se s ručnika spustiti mekša
ali četiri šape na pločicama u boji još uvijek nisu sigurne u čvrst korak.
bol je u tihim bojama sapunice.
barem prvi dan.
IV
novi psi ne vole stare mačke.
stare mačke inzistiraju na prvenstvu.
poslije im jašu na širokim leđima
i prelaze pustinju između dvije zdjelice.
V
žena: guram bebu u kolicima. do mene spašen pas.
pas: žena je spašena. pasja vrućina. lajnu udesno. okrećem je prema hladu.
VI
nekoliko godina kasnije:
epicentar je bio usred oceana, jačine osam šest.
u psu.
odrezao mi se predosjećaj za protjecanje vremena.
voda usred sobe pojela je namještaj.
kad se voda povukla sve se vratilo na mjesto
a kuja je za sobom vukla dvije sobe
podove, zidove, biljke i frižider
i zelenu zdjelicu s razgnječenim keksima.
na čas mi se učinilo da je sve u redu ali zrak je bio gust kao crna mačka.
oči u oči
žena i pas
i između njih lajna puna riba.
odakle tanki korijeni pod pločicama?
VII
kuja laje sporo.
čuje li sama sebe dok leži?
nemoć kao miris lijeka u mokraći,
ljubav kao miris mlijeka na bradavicama.
i kuja sa šapom kroz vrata za mačke
baš kako ih je zamislio sir isaac newton.
VIII
zbog silnog podrhtavanja u kujinim plućima
torpedo je prošao ravno kroz srce.
pitam tiho gdje ti je lajna?
pitam gdje ti je pupčana vrpca?
srce se u kuji hermetički zatvorilo.
pogled joj mračan.
zjenice suhe.
ukiselila sam se od straha a onda zaplakala
i zapišala teren od straha da će snijeg.
IX
godina dana nije malo.
ovo su naše posljednje žrtve:
mačke koje jedu krijesnice u mraku i sitne ptice nagurane u cvijeće.
X
u tami se dugo može stajati.
da izravnam račune naučila sam napamet da je voda tlo a tlo da je zrak
i da je između dva velika svijeta
samo aluminijska folija horizonta.
kad sunce siđe ostane rupa na čelu neba
i već godinama nema pravog snijega.
s tim sam se pomirila pa umjesto na mjesec
bacam šake soli ispred ulaznih vrata.
talog soli uvijek je hrskav.
to će zadržati morske pse.
male ptice uvezene iz drveća
na neočekivanom mjestu grade prva gnijezda.
XI
postoji toliko stvari koje treba voljeti:
celofan jutra
vlažne čamce na rijeci
posudice s tajnama koje čuvamo kao puder
sitne pomake
psa koji se smije
mačku u toploj tegli za cvijeće
i taj odnos dubine i visine u danu
pogled kroz dalekozor za obrnutu perspektivu
i vjetar koji pušta korijenje u kosi
čim novo sjeme uđe u priču.
da ne nabrajam dalje.
kako je moguće tako zavesti svijet jednim suputnikom uz desnu nogu
kako izvesti taj čarobni trik
a da zec ostane u šeširu?
jer ne znam.
jer jesam.
birala sam da se rodim baš na ovom mjestu
kako bih iz kaveza izbavila kuju
i sve što smo okusile okom i nepcem
učinilo nas je blago i toplo jednostavnijima.
na jedini način.
na dobar način.
kroz njušku.
XII
zima je gotova.
izvadila sam lajnu.
sunce puno peludi.
žuta stopala.
