izbor iz neobjavljenih pjesama
MORSKI ZMAJ
Lakiram nokte dok se svijet ponovo slaže.
Od košnica bobica poleta ptičjeg podmlatka
od stavaka glazbene gozbe
zebrastih pruga preko savane
snijega od trešnjevih latica.
Moji su nokti dovoljni
odvjetak ljusaka
nekadašnje hrptenice godzile. I dud s kukcima
pada u travu neposječen unatrag.
I poruke
ljubavne poruke
zatisnute su mu za uši. Ovo su živični zidovi
plača od smijeha
škakljive staze za stopala u plesnom kasu
duplje u koje se može
zaglèdati u radna carstva
mrava i divljih
osa kroz dirigentska krilca bumbara
koji je ponio zlatnu podmetnuvši leđa.
Vrijeme otkucava
ritam. Maline slušaju
i od tog rastu
kao djeca po tipkama šećernog
hihotanja u pijesku
ispod vode, leđni
brid blistajne
krljušti roda
mojih noktiju.
TUGA I RADOST
Destilati tuga i radost
srašteni pritiskom ispod čepa u grlu
mjehuričali su kao šampanjac pri krajevima
živčanih vlakanaca;
poznavali su se dobro ali u amalgamu
nisu toliko uživali jedna u drugoj
ni vlastitosti; tuga je recimo voljela
nositi duuge rukavice i (sad smijat ćete se) masku s kljunom, a radost
malo skuplji badić (iz bennettona naprimjer), otvorene sandale rimljanke, a pristajala je
čak i na aparatić za zube; ona je bila djevojčurak dječačkog stasa i pjevušila arije
iz Madlenianuma, dok je tuga utišavala svaku glazbu i iz nje vadila riječi.
da ne duljim, upoznale su istu osobu… zaljubile se u nju. a kako su
ipak bile sestre živjele su
od razlike i ova stopljenost
u grlu pod šampanjskim čepom te osobe ih je
jako
testirala.
svaka je od njih
mogla ispaliti
u vonj ili otrov
prva
i povući drugu
za sobom.
BAŠ
otvaram prozor na hladno
i tiho ipak s ptičjim glasom čija me
zamrlost zabrinula noću
po buđenju nakon reliktnog
sna o okretanju leđa.
humorni prilog moje podsvijesti
iz odnosa sa mnom – tvoja neljubav
bauk je djetinjaste jezgre sanjačice
strašniji
od vuka od zmaja upravo baš
čelična kao stisak obruča oko srca
koji otpadaju vjernom Hansu
na kraju priče.
znanstveno je
nadasve fascinantno
kako končići kako vlakna spone
zalaze među korijenje. i kad zemlja doživljava
išta kozmičko – zatežu – daju osjetiti
zadnji živac u mrtvom zubu
vremena.
NEMANIFEST
znam kolika rijeka možemo
kolika udvojena kotrljava sila biti.
i imam pouzdan osjećaj da, čak i trpkošću
to hrani
bujanje
u pokrajnjem vrtu, prašumin podanak. dan
i noć budu prošiveni. kao nerazrezan želudac, žut
plod.
teško je izraziti to sve (znam) jer ne pomaže;
nije nikad; predstavljalo
dokaz kao jasna karta izvučena iz špila
otvorena na stolu.
no našom rijekom također sanjaju nemani.
njihova posve prozirna kvantna tjelešca i u njima
jednako čestice svetkovina i imuniteta
ŽENE NABUJALIH KOSA S CVIJEĆEM U NOVČANIKU
žene nabujalih kosa s cvijećem u novčaniku odskaču jutrom do tržnice. Sretne
naiđu na rijetka vrata s prodajom sitnog cvijeća i zemlje, pa punih
ruku, suosjećajno samo prebace
pogled preko reda čekača i već su dalje, kroz park
uberu dvije-tri šibe s probitkom pupa; njima dom danas vjerojatno
nije pospremljen posve, njima gotovo sigurno ne radi
pećnica, žene nabujalih kosa smiješkom lagáno izguraju
sjetno sjećanje na frizerke i druge izdatke minulog doba; sad su
nouveaux-riches te žene s tim kosama i cvijećem nabujalim u novčaniku.
i kada spuste sve knjige s bijelih drvenih polica
u ekstazu rastvaranja prašine, netko od
njihove djece zaškilji na te hrpe slasno: ‘Kakva će to jednog dana
lijepa vatrica biti…!’
životopis i fotografija preuzeti sa stranice https://hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/clanstvo/clan/vera-vujovic
