24/09/2021
Pretraga
Vernes na štajgi (Ivana Šojat, Štajga ili put u maglu, Zagreb, Fraktura, 2021., 235 str.)

Vernes na štajgi (Ivana Šojat, Štajga ili put u maglu, Zagreb, Fraktura, 2021., 235 str.)

Uvodna bilješka o nagrađivanoj i prolifičnoj Ivani Šojat (Osijek, 1971.), vjerujem, nije potrebna. Autorica, kako u neozbiljno sročenoj biobibliografskoj bilješci ovdje analizirane knjige stoji, šest romana, pet zbirki poezije, tri zbirke kratkih priča, zbirke eseja i dviju slikovnica za djecu (te kazališna suradnica, vrlo ću nespretno dodati) književnu je 2021. godinu otpočela romanom Štajga ili put u maglu, knjigom čije je objavljivanje poduprto od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Rukopisom za koji je autorica, ukoliko sam precizno upratio, dobila šestomjesečnu književnu stipendiju (potporu, kako vam drago!). Djelom, koliko sam shvatio, koje je proizašlo iz primarno sročenoga dramskog teksta za potrebe vinkovačkoga kazališta Joze Ivakića. A koji je, ptičica mi je došapnula, zbog pregršt neoprostivih slabosti prekrajati (čitaj: spašavati) morao redatelj predstave, sisački glumac Jasmin Novljaković s čijom sam iznimnom profesionalnošću i predanošću, spletom ranijih okolnosti, itekako upoznat. Samu predstavu nisam pogledao (naime, nisam naročiti ljubitelj teatra, mea culpa!), ali ukoliko je roman o kojem ovdje pišem makar ovlaš na tragu dramskoga teksta koji je potom morao biti prekrajan (čitaj: spašavan), prilično sam siguran da je Novljaković (ili tko već) morao ubiti se od posla kako bi spasio ono što se spasiti može. Roman koji o samoj štajgi, kako se već u Vinkovcima kolokvijalno naziva tamošnji željeznički kolodvor, malo što otkriva. Drugim riječima, na malo je mjesta iz pročitanoga moguće registrirati po čemu bi to bio upravo vinkovački željeznički kolodvor, a ne kolodvor u, recimo, Slavonskom Brodu, Okučanima ili Novskoj.

Gustoću nanosa općih mjesta autorica nastoji kompenzirati povremenim faktografskim isječcima poput prometnih brojki iz zlatnih željezničarskih vinkovačkih vremena (spominju se pusti milijuni putnika godišnje) katkad umetnuti bez ikakve fabularne logike (doduše, fabularnu je logiku izlišno spominjati s obzirom da je sama fabula romana već po sebi lišena gotovo ikakve konzistentnosti), a katkad i kroz dijalog protagonista Andrije, šefa kolodvora, arhetipske pijandure (jer čim si zaposlenik željeznice, odmah si i pijanac) i arhivara Landeke (lika koji neupitno odgovara stvarnoj osobi). No, čak i u tim trenucima događaju se propusti koji se boljem poznavatelju vinkovačke prošlosti i sadašnjosti čine smiješnima. Tako se, kroz razgovor između Andrije i supruge mu Kate (str. 204, 211.), razrađuju, primjerice, teorije o smrti Ivice Čuljka, punk-božanstva Satana Panonskog (1992.) u Aninoj ulici koja je, ilustrirat ću neupućenima, na ne više od pet minuta laganoga hoda od strogoga centra grada. Jedna od teorija iznesenih u romanu (za koju osobno nisam čuo) jest da je Satan stradao od metka zalutaloga iz Mirkovaca. Vjerojatnost da se takvo što dogodi, a to donekle obrazlaže zašto za tu teoriju osobno nisam čuo, zbog silnih je barijera i udaljenosti gotovo ravna nuli: naime, Mirkovci se danas vode kao predgrađe Vinkovaca, pri čemu govorimo praktički o drugom mjestu poprilično udaljenom od Anine ulice i mjesta gdje je, u korist mita, ugašen život slavnoga Cerićanca (Cerić je selo pokraj Vinkovaca koje danas pripada Općini Nuštar, nap. a.).

Uvodno sam prepričavanje fabule preskočio upravo stoga što je fabula, kao što sam prethodno spomenuo, manje-više posve nekonzistentna (k tome i djelomično alinearna). Tek ukratko, spomenuti protagonist Andrija, šef kolodvora u Vinkovcima, živi sa suprugom Katom, profesoricom hrvatskoga jezika koja, čini se, u jednom trenutku (str. 146, 147) postaje učiteljica razredne nastave (nisam siguran je li taj trenutak moguće drukčije interpretirati, čak ni meni, opuštenom kroničaru suvremene poezije). Kroz manje-više čitav roman pratimo njegovo lamentiranje o prošlosti i sadašnjosti, odnosu s Hrvojem i Krunom (sinovima koji su otišli od kuće, jedan studirati, drugi u pečalbu), o odnosu s roditeljima (svojim i Katinim), pijanim druženjima (a kakvim drugačije) s radnim kolegom Matom (koji će posve očekivano skončati pod kotačima vlaka, ne mogavši podnijeti činjenicu da mu je sin Krešo otišao raditi u Njemačku), odnosu s psom Hektorom (lutalicom koju je prisvojio), o ratu i poraću te o onima koje možemo kategorizirati kao „mi“ i onima koje možemo kategorizirati kao „oni“. Ostaje nejasno, međutim, tko su to „mi“, a tko „oni“. Lamentiranje, naime, ide u smjeru sintagme „zajebali su nas!“ koja, valja ipak naglasiti, ne odražava Andrijin prijezir prema nepotizmu kao okidaču odlaska mladih po sebi (što je dakako neupitno), već kao prema fenomenu u kojem taj isti Andrija više nije u prilici sudjelovati. Naš protagonist, eto, ne vidim problem u tome što je njega u željezničarske vode „ubacio“ njegov otac, kao što je i njegova oca u iste „ubacio“ njegov djed. Problem je što on nije u mogućnosti prema istom principu zaposliti svoju djecu i zaposliti Krešu, Matinoga sina, zbog čega se ovaj naposljetku, gle ludosti!, samoubije. Ne možemo ne zaključiti, iz navedenoga, da ni Andrija ni Mato s nepotizmom ne bi imali ikakvih problema da je obiteljski slijed zapošljavanja na željeznici uspješno nastavljen. Tek usput, ideja da šef kolodvora nije u stanju „ubaciti“ svoje dijete, pošteno govoreći, čini mi se djetinjasto neozbiljna.

Kada smo već kod „mi“ i „oni“, mogao bih si dopustiti digresiju pa se zapitati: gdje je tu autorica? Spada li ona među one „koji su zajebali“ ili one „koji su zajebani“? Tijek misli, u kontekstu javnih istupa gospođe Šojat, čini mi se nekonzistentan barem onoliko koliko je i fabula ovoga nazovi-romana. Kada smo kod „mi“ i „oni“, kada smo dakle kod asocijacija na gubitnike i dobitnike poraća (birajte redoslijed), ne mogu se ne prisjetiti, ilustracije radi, autoričina teksta Kako smo kušali kiselo grožde i to zaslužili iz 2016. (objavljen u notornom Hrvatskom tjedniku te na portalu, trebam li išta dodati, Hrvatskoga kulturnog vijeća), eklatantnoga primjera poratnoga huškanja i refleksije mentaliteta čopora (o čemu je potom izvrsno pisao Viktor Ivančić). Ne čini li se dakle ova romaneskna jadikovka tek jednim od autoričinih konvertitskih momenata koji su, zar baš posve slučajno?, uslijedili nakon izbornoga poraza u utrci za gradonačelničku fotelju Osijeka 2017. (u svojstvu tada kandidatkinje HDZ-a od kojega se nešto poslije, eto, začudno otrgla). Tim više nisam začuđen što „mi“ i „oni“ u romanu nisu precizirane kategorije. Jer da jesu, tko zna?, možda bi protagonist Andrija, posve nehajno, vlastitu kreatoricu, nakon tko zna koje rakije (i bureka, i jogurta, i osjećaja mučnine) svrstao u kategoriju „oni“, govoreći o kolegi (doskora samoubojici) Mati na str. 105/106, citiram: Jednom ću mu naposljetku ipak morati objasniti koliko je teško, koliko je ponižavajuće jednom bezličnom, uvijek stranački uhljebljenom apartčiku objašnjavati da je tvoje dijete plod triju generacija željezničara, da ti dijete nije ni mentalno ograničeno, ni lijeno, ni bezobrazno, ni nakazno, nego samo želi raditi, pošteno zaraditi, a ne u dvadeset i nekoj roditelje moliti za džeparac.

Korištenje poredbe u romanu zaslužuje, našalit ću se, zaseban tekst. No, da ne bih suviše oduljio s ovim prikazom, tek ću ukazati na kritiku Davora Ivankovca naslovljenu Skica za roman u kojoj je naveden niz zadivljujuće, katkad i preko granice grotesknoga tendencioznih poredbi, a uz dodatak da neke od „blistavijih“ primjera poredbe možete pronaći na stranicama 31, 41, 68, 89, 91, 92, 139, 170, 171, 182, 184, 193, 203, 210, 225 (toga je još, ali tko bi sve naveo). Radije ću se zadržati na neshvatljivim faktografskim propustima koje je, čak i uz minimum guglanja, moguće utvrditi (ne morate, prema tome, biti vinkovačko dijete i lokati brlju na drugom ili trećem peronu, a sve nakon žvakanja bureka i gutanja jogurta, kako to već Andrija ustaljeno čini). Jedna je od istih (str. 198) Andrijina reminiscencija na vinkovačku glazbenu scenu i Dom omladine osamdesetih, u sklopu čega se u istoj, valjda zbog nadolazećega delirium tremensa (jer Andrija pije kao smuk, a ja odbijam povjerovati da je autorica mogla dopustiti si baš toliko kardinalnu pogrešku), najednom našla Septica, bend nastao 2003. Čak ne niti devedesetih, već dekadu potom, kada su već stasale generacije (kojoj i moja čitateljska netalentiranost pripada) kojima je pogo u Domu omladine dalek i stran. Jednako karikaturalno djeluje, očito zbog nepoznavanja građe, posezanje za navijačkom mitologijom, sve uz iznova neshvatljivi informacijski propust (što je, također uz minimum guglanja, vrlo lako bilo moguće izbjeći). Tako na stranici 138 slijedi, kroz prizmu Andrijine struje svijesti, prepričavanje isječka iz emisije Dosije navijači (u produkciji, pišem prema sjećanju, RTS-a, tamo negdje tijekom prve dekade ovoga stoljeća), onoga isječka koji o Vinkovcima govori kao o navijačkom Staljingradu, a sve iz potrebe da se svjedok-navijač, da mi oprostite na izrazu, kurči svojom hrabrošću prepričavajući vinkovački pakao popraćen penzionerima koji po parkovima vade pištolje. Uglavnom, na stranu „prepisivanje“ navijačkih fantazija, iz samoga se teksta lako može zaključiti da su vinkovački navijači pod nazivom Ultrasi počeli djelovati još u prijeratno doba, mada je taj naziv prevladao tek 1992. godine.

Ne mogu ne spomenuti, tako „kolodvorski“ očekivan, pokušaj duhovitosti (str. 145) spomenom Selme i (ne)naginjanja kroz prozor. Ili neke posve očite pravopisno-gramatičke greške (izdvajam primjere na stranicama 46, 113, 121, 124, 125). Zatim deskripciju toliko banalnu i stereotipnu (str. 82) da mi je, naoko bez razloga, zazvonio Andrija Čordaš onih tamburaša koji sebe vole nazivati najboljima: Steže me oko srca, želudac mi se grči dok se pokušavam sjetiti trenutka kad smo svi kolektivno zaboravili na taj čikl kojim sam kao mrežom nekoć sakupljao uspomene. I kao da uplovljavam u debelu hladovinu koja iznad vode uvijek kao da diše i teče, miriše na sve iz čega je izrasla. I čujem, u ušima mi doista ječe rika jelena i roktanje divljih svinja, praćakanje vode iz koje se izvijaju glatka tijela srebrnih riba, vonja jesen, prigiba se u mladu zimu, u mraz i inje. Ili logičko briljiranje (str. 98), izlizano njanjkanje o školi (str. 100), komentar dvaju savezničkih bombardiranja Vinkovaca u Drugom svjetskom ratu (str. 111, 158) iz kojega bi se dalo zaključiti da su Vinkovci u tom razdoblju bili srijemski Coventry ili Dresden (bombardiranja su postojala, no ona nisu bila ni približno tako fatalna kakvima ih se u romanu prikazuje). A nadasve plač, cmizdrenje koje bukvalno ne prestaje i već oko pedesete stranice ostavlja dojam da su likovi romana naprasno preuzeti iz kakve meksičke telenovele.

Jadni vinkovački željezničari. Jedu burek i piju jogurt (i to ne kod pokojnoga buregdžije Zdravka, već na štajgi, što u stvarnosti teško da bi kome palo na pamet), piju otprilike i kada spavaju, a sve to vrijeme, jer nisu uspjeli svoju djecu „ugurati“ u svoje redove, plaču kao kakve cvilidrete ili stvar rješavaju suicidom (uz popratne pojave poput halucinacija koje su prerasle u mit o djevojci u vjenčanici na pruzi kod Šida). Da se razumijemo, ne mislim da su vinkovački željezničari doista onakvi kakvima su prikazani u romanu u kojem, o duhu štajge i napose njenim legendama, ne otkrivamo gotovo ništa. Dva poetska fragmenta (nadam se da ih smijem kvalificirati kao poetske), preludij i petnaest odlomaka štajgu, osim takoreći naslovno, nisu izlučili iz konteksta općenitosti. Doduše, možda je to taj put u maglu, put u nerazlikovanje kojim bi kročiti mogao stanoviti Vernes, jamačno stvarni autor romana Dvadeset tisuća milja pod morem (ekranizirani se Vernes spominje na stranici 121), kojem je, pretpostavljam, Jules Verne, književna verzija Thomasa Edisona, ukrao autorska prava i tako ga poslao u smjeru Matine sudbine koja na stranici 221 postaje bjelodana (o čemu sam već pisao). I možda postoji razlog za nadu, ukoliko je vjerovati (ne samo) redateljskim sposobnostima Jasmina Novljakovića, da je sama predstava vinkovačku publiku barem podsjetila na ono što štajga jest i što je bila.

Time se nužno vraćam na u romanu ponavljanu podjelu na „mi“ i „oni“. Jesu li naručitelji dramskoga teksta „mi“ ili ipak „oni“? Ako su ipak oni, može li autorica biti svrstana pod „mi“? Što bi na to rekao njezin nacvrcani lik Andrija, šef kolodvora u Vinkovcima koji nije kadar zaposliti na tom istom kolodvoru svoju djecu i Matinoga sina? I ne naziremo li u toj dijareji patetike koja kulminira Matinim suicidom upravo refleks taktički potisnutoga zadriglog nacionalizma? Jer kako drugačije protumačiti spomenuto literarno samoubojstvo? Matin je sin otišao tamo gdje mu je bolje: ne bi li roditelj, svim aspektima usprkos, naposljetku zbog toga trebao biti zadovoljan? Čak i ako nije, ne bi li trebao, kako ne bi dodatno otežavao svom odbjeglom potomku, odbiti svaku pomisao na samoubojstvo? O svemu ću tome razmišljati pijuckajući kavu iz aparata na štajgi na kojoj sam odrastao, ovaj put u nadi da ću ugledati zagonetnoga Vernesa. Kada već Bareta ili Satana ne mogu.

Written by
Franjo Nagulov

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt