05/07/2020
Pretraga
Veselin Gatalo: Težak kamen tenelija

Veselin Gatalo: Težak kamen tenelija

Iz neobjavljene zbirke „Knjiga nestanka“

Dorat pod Hajrudinom je ustrajno tapkao tri aršina širokom cestom za Malu  Konju i Sarajvo. Mlad i odmoran, dorat kao da nije osjećao čovjekovu težinu, kao ni težinu dukata u bisagama, dukata koje je Hajrudin krišom iz čekmedže izvadio dok je konja opremao. Nije konj mogao osjetiti težinu koja je, velika ko kamen Mosta, pritiskala prsa neimarova i ustavljala mu dah i srčane damare.

Sultanova se ne poriče. A Sultan je rekao, pred sultanijom i svekolikom ulemom i prvacima stambolskim: «Ako ti most opet padne, krmče, pade glava u tebe». Dakle, neće mu katun ferman na biranome papiru i zlatnom srmom izvezenom tuljcu i svilen gajtan poslati da se sam objesi, no će mu u Stambolu glavu sabljom na panju odsjeći ako Most ovaj put ne ostane uzgor. Pred materom i braćom će ga sasjeći ko kakvog Vlaha i Kaurina, pred onima kojima je cijeli život dika i uzdanica najveća bio.

Gusta griva životinje pod njim talasala se pri svakom udaru jednoga od prednjih konjskih kopita. Odnekud se čuo cvrčak, stvaran a nevidljiv, baš kao prijetnja što se nadnosila nad velikim graditeljem Hajrudinom, čovjekom što je toliko puta prevario moćne vode, a sad svoj usud teški prevariti nikako ne može. Teško je vodu prevariti i svakome dati priliku da je pređe, jakom i nejakom, gaziji i katelinu, hrsuzu i veziru, trgovcu i seljaku, Turčinu i Kaurinu jednako. Kažu, još je teže vodu naćerat da radi za te, zauzdat je i ukrotit ko ovog dorata što ustrajno aršine ceste grabi. Još je ponajteže, činilo se neimaru, život svoj u Sultanovoj službi sačuvat. Težak je kamen tenelija, težak. Teško ga nač, iskopat i donijet. Teško ga u luk ćemerit i slagat, teško ga melta od gašenoga klaka i zemlje drži. Ma da mu je samo bilo nać oni kamen što se melje i sa pijeskom miješa, oni što ga iz Misira donose, lakše bi bilo od njega most napraviti. On drži kamen ko i sam kamen.

Jarebica prhnu iz kupine i skrenu mu misli na prašnjav put.

E, da je. Da mu je krila pa odletit u kakvu zemlju đe ga Sultanova ruka ne može stić. A take zemlje na dunjaluku nema. Đe nema vlast, ima Sultan plaćenike i uhode. Nema đe ga janjičarska ili anadolska sablja neće stić i za glavu skratit.

Ako Most ostane, ostat će ne Allahovom voljom, već Allahu za inat. Rekli su mu svi da luk neće ostat, da nikad kule nisu mogle mosta uzgor držat. Ma, i Tara kula je od tenelije kamena. I ona druga. A Most šupalj, lahak, može čovjek kroz njega proć. Ma, i Most je od teška kamena, od tenelije. Kad skele skinu, malo će se uget, pola pedlja ili još manje, kamenje će se priljubit i stisnut, a Most uzgor ostat. Tako je sebi neimar govorio. Sebi govorio i sebe tješio.

Ali, vjerovao nije. Kamen mu težak sa srca nije silazio, činilo mu se da cvrčak na kamenu sjedi i po sazu pjesmu prebira njemu za rahmet duše. Borovina što je kraj nje prolazio zamirisa na drvo od koga u Stambolu tabute prave. Zelenilo se borovlje ko svila na tabutu što će ga pod njom do mezara nositi i s njim ukopati.

Dosta je sevapa u životu napravio, nema većega sevapa nego most napravit i česmu sagradit. U džennet će, ko i svi pravovjerni. Nije dragi Allah Sultan, oprostit će mu što nije Sultanu volju ispunio i glavu za nj na panj stavio. Velik je Allah, oprostit će robu svome što se nije htio za volju silnikovu os ovoga svijeta rastati.

Saktit će se u kakav kaurski vilajet, živjet će ko Kaurin neđe, nosit kaursko odijelo, ma će svaki dan, ko i vazda, pet namaza klanjat i ramazan postit. Velik je Allah, sve vidi i sve zna. Džennet mu je izvjestan, uživat će na ahiretu ko i svaki dobar musliman, izvjesno je to ko što je izvjestan idući korak ovog dorata što t i odmoran aršine srmali kopitama grabi…

Konj iznenada okrenu glavu. Pogleda i graditelj. Kraj ceste je stajao čovjek, gologlav, s fesom u ruci. Nije se moglo jasno vidjeti je li Vlah ili Turčin, na njemu opanci, čakšire i duga košulja. Opanci progledali, prst iz nji viri. Košulja krpljena po sto puta. Graditelj na čovjekovu fesu vidje da je Kaurin, Vlah. Neobrijano lice i žbunovita kosa su ga činili sličnim makiji i borovini ispred koje je stajao.

Neimar, ni sam ne znajući zašto, okrenu konja prema nesretniku koji pade ničice i dodirnu čelom borove iglice na tlu pored bjeline makadama.

– Ustani, Kaurine, ne boj se – reče prilika iznad konjskih kopita koje je nesretni Simeun jedina vidio. Čovjek koga se nije usudio pogledati, govorio je loše, kanda je iz Turske.

Simeun ustade, ali nije podigao glavu. Pred nosom mu se pojavi ruka sa zlatnim dukatom. Simo brzo uze dukat i strpa ga u njedra, kao da se boji da će se ruka predomisliti. Potom vidje konjski rep kako se udaljava ka šumarku s druge strane ceste, i kako bogato odjeven čovjek silazi s konja, podavija noge i sjeda u slab hlad, na sparušenu ljetnu travu.

Cestom projuri telal, šibajući bijesno konja, Simo zaždi za kupinu, čučnu i prekrsti se. Iza brzog jahaća je stajao oblak prašine s makadama, kao jutarnja izmaglica.

Neimar onako sjedeći, skide turban i prođe prstima kroz prerano osjedjelu kosu. Nije smio ponijeti više od hiljadu dukata, ne bi stali u bisage. Dukata manje ili više, ne znači ništa čovjeku osuđenom na smrt. Diže se na koljena i dohvati asuru, da je prostre pustećiju za džuma namaz, petak je bio i skoro podne. Baš kad je ocjenjivao gdje je istok, dojuri konjanik i sjaha pred njim.

– Jedva te stigoh, svijetli efendija – reče mladić.

– Šta je, moj Hazime. Jel’ te neko ćera?

– Uzgor je, dobri moj efendija.

– Šta je uzgor, hrsuze?

– Most. Most je uzgor, šućur Allahu, Most!

– Je li ulego?

– Jes… Antun Dubrovčanin kaže pola pedlja, Ismail Čerkez da je šes’ palaca. Uzgor osto, tvrd ko kamen, lijep ko džennet. Ko da su dvije pole mlada mjeseca nalegle jedan na drugi, ko da je… Stoji ko što ti reče, o efendija. Majstor si da takog nema, dobri moj efendija.

Neimar nije mijenjao izraz lica dok je iz bisaga vadio pergament, mastionicu i guščje pero. I kad je na hasuri počeo pisati, imao je isto lice. Simeunu, koji je sve to iz šumarka gledao, ništa ne bi jasno.

– Oni Firaun, Nerzukbeg, slabo čita, ma ću ti ja reć šta je posrijedi – rekao je momku Hajrudin dok je pisao. – Ovde piše da se iz moje lične čekmeđe svakom radniku muslimanu da po dukat, kaurinu po pola. Dubrovčane nek Nerzuk isplati duplo, i nek im se da poputnina, dug je put pred njima, valja za Mlećiće, na novi poso. Ovde piše da ti, Hazime, nisi više rob, da možeš ić đe ti duša ište, možeš ić svojim kaurskim ćaći i materi, ako te volja. Možeš i u mene ostat za platu.

Momak izrogači oči i pade pred Hajrudinom, baš kao Simeun maločas. Sa kaldrme su se čuli jecaji mladića. Simo se u grmlju opet prekrsti, uze onaj dukat što mu ga je neznanac dao i stisnu ga da mu prsti pobijelješe.

Hajrudin uze papir.

– Hazime, imaš li šta voska da zapečatim i omuhuram?.

– Nemam, efendija, nemam. Fala ti, neka ti dragi Allah…

– Dobro, dobro. Ustaj sad, i na konja.

Neimar namaza mastilom prsten pečatnjak i utisnu svoj znak na papir, smota ga, strpa u tuljac iz bisaga i pruži mladiću koji se u međuvremenu uspeo na svog zelenka.

– Na, poteci sad! Ja idem za Sarajvo, pa ću u Stambol. Šalji odma’ pratnju, neka me stigne do Male Konje.

– Časni efendija, zar nećeš vidit…

– Haj’ ti samo, Hazime! Nek karavana odmah krene, biću ja neđe na putu, u kakvome hanu. Poteci dok te opet nisam robom načinio!

Ovaj uze tuljac sa svitkom i odjuri niz drum. Iza njega osta samo bijela prašina.

Kad se prašina iza konjanika slegla, Simeun vidje čovjeka kako sjedi na hasuri i plače. Plakao je ko Simeun oneomad kad mu je dijete umrlo od gladi i zime. Da nije i njemu dijete umrlo, da mu nije ovaj čovjek dohaberio?

Simeun iziđe iza grmlja, pređe cestu i sjede do dobrog čovjeka što mu je dukat dao, da volove kupi, da ne mora sam plug vući.

– Čo’ječe, nemoj plakat. Sve je dobro, živ insan sve popravit može. Nemoj bola’ plakat…

Tu i Simeun zarida, sjeti se svog malog Todora što je jedva krštenje dočekao i na rukama mu umro kad su mu Turci uzeli sve što je imao na račun zaostale desetine što je nije platio. Izvadi dukat iz njedara i stavi ga pred Turčina, kao da će ovaj od toga prestati plakati. Stavi ruku čovjeku na rame.

– Sikter krmče – reče Hajrudin kroz plač. – Sikter!

Ustade nesretni Simo, vrati se za svoju šikaru i nastavi plakati, tiho, kao da grca u vodi. Otkako mali Todor umrije, nije zaplakao, a imao je rašta. Imao je rašta svaki dan plakati, od svoje bijede i jada. Gledao je kako čovjek u srebrom i zlatom izvezenom čurku ustaje, vadi šaku dukata i sipa pokraj onog što ga je Simo ostavio da mu olakša jad. Pa još jednu šaku prosu na gomilicu zlata. Vidje ga Simo kako vadi neki papir, nešto piše i utiskuje svojim prstenom nešto na njega.

– Krmče i nevjero, sjeme ti se zatrlo, ako te ko pito okle ti dukati, papir mu ovaj pokaži. I više tu poganu ruku ne spuštaj na Allahovu djecu, da ti je ne bi otkinuli – rekao je Neimar grmlju pred Simeunom.

Turčin se pope na konja, teško, teško kao da mu je za vratom težak kamen, podbode konja i krenu put Konje. Nije ga briga bilo što tada, po prvi puta otkad zna za sebe, džuma namaz tog petka nije otklanjao.

Dok je Simeun kupio pare, sjeti se da je nesretni Turčin imao lice mrtvaca, da je hodao i peo se na konja teško, kao da je bio dvaput stariji nego što izgleda, kao da je upravo umro i jedva opet oživio. A lice da mu je bilo bijelo kao onaj teški kamen što dole niz Narentu od njega bijeli most hoće napravit.

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.