foto: Kristijan Smok
Donosimo reportažu Vida Barića “Tajna podravskog dobročinitelja” iz nadolazeće zbirke reportaža objavljenih u Jutarnjem listu 2018. – 2021. „Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče“ (Shura publikacije 2021.)
TAJNA PODRAVSKOG DOBROČINITELJA
Na Badnjak 2017. godine jedan se čovjek, preodjeven u Djeda Mraza, odvezao automobilom u općinu Drnje, sjeveroistočno od grada Koprivnice. U prohladnoj prosinačkoj noći čovjek s bradom pohodio je naselja Drnje, Torčec i Botovo. Sutradan, čitava je drnjanska Podravina brujala o nesvakidašnjem posjetu. Djed Mraz se – ako je vjerovati ljudima – zaustavljao ispred domaćinstava i radio ono što Djedovi Mrazovi već rade: donosio je poklone. I ne bi tu ništa, dakako, bilo neobično – jer Božić je, oprostit ćete mi na floskuli, vrijeme darivanja – da Djed Mraz ljudima nije ostavljao torbe.
Točnije, gomilu torbi, od kojih je svaka bila napunjena novcem. Svežnjevi novčanica bili su uredno posloženi, onako kako se viđa u filmovima, a Djedica je uvjereno i bez imalo razmišljanja dijelio kako je i kome stigao. Počeli su raditi telefoni; lokalni ljudi u nevjerici su si dojavljivali posjet kakav baš nitko nije mogao očekivati, a dok su optuživali jedni druge za laži, halucinacije, Djedica je neumorno kucao na vrata, ulazio bez pozdrava te ostavljao ljudima novac. Ciljao je, kažu, najsiromašnije kuće u kraju, a nije se libio ostavljati i duplo. Osim novca koji je dijelio starijim članovima obitelji, Djed Mraz je najmlađe častio i igračkama te raznim drugim poklonima jer znao je, taj dobri čovjek, da djeci ne znače mnogo svežnjevi novčanica. Odvezao se zatim kući, lakši za nekoliko stotina tisuća kuna, neki kažu i milijuna, te zaspao s osmijehom na licu. Nesumnjivo, bila je to jedna od luđih večeri u njegovu životu.
Ova iznimna, nevjerojatna podravska priča, kao i svaka takve sorte, ima nekoliko svojih verzija. One ovise o pripovjedaču i njegovoj umješnosti u pričanju priča, kao i o, istinu govoreći, njegovoj mašti pa ih treba uzimati s dozom rezerve, onako kako se ludo nevjerojatne priče već i uzimaju. Prema jednoj drugoj takvoj verziji, ispripovijedanoj i potvrđenoj od jednog lokalnog dostavljača hrane, koji se pokazao kao izniman pripovjedački talenat, misteriozni je čovjek u otprilike isto, božićno vrijeme šetao Koprivnicom s noge na nogu, gledajući svoja posla, kada ga je zaustavila jedna uboga starica te ga upitala za novac. Prosila je kunu, možda i pet, međutim on joj je – prema priči – odlučio dati tisuću. Ugledavši lice te žene nakon što je primila njegov novac, u njemu se nešto pomaknulo i otada je, kažu, počeo dijeliti novac, i to svima za koje je smatrao da im je potreban. Govori se kako su ljudi tim poklonjenim novcem izgradili kuće, poslali djecu na fakultete, pokupovali zemlju. Neki su, kažu dalje ljudi, uludo potrošili sredstva, opijajući se alkoholom, kockajući i trošeći neodgovorno, onako kako se jedino poklonjeni novac i može trošiti.
Tragom te lude priče prvo odlazim na gradsku tržnicu, jer tu su informacije. Koprivnica ima klasičan plac srednjoeuropskog tipa koji se sastoji od poveće poluotvorene hale s visokim, montažnim krovom i pozadinskog prostora gdje se može nabaviti jeftinog tekstila i raznih drugih đinđi. Tu je i nekoliko restorana s riječnom ribom i ćevapima, a na rubnom dijelu tržnice su mesnice, ribarnice, pekarnice, mliječni proizvodi… Vruće je i atmosfera u gradu je čudna. Teško je reći što se točno događa, ali nešto je u tijeku i ima veze s čovjekom s novcem. Dan ide sporo i spokojno, sve je istovremeno uspavano i inertno, naoko obično, ali na drugi pogled… nekako bizarno. Narod kao da iščekuje kakav rasplet. Osjećam kako nad čitavim gradom leži nekakav misterij, neka priča koja svojom težinom pritišće ove ljude.
– Nemam pojma o čemu govorite – odgovara mi prodavač na jednom od stolova koprivničke tržnice. Međutim, vidim da ne govori istinu. Način na koji je pomaknuo usnice kada sam ga upitao za čovjeka s novcem odaje mi kako mu je posve jasno o čemu govorim. Otišle su u blagi smiješak, koji je brzo neutralizirao isforsirano uozbiljenim licem. Kupujem mjericu njegova ribiza, a uzimam i maline. Omekšat ću ovog tipa.
– Vidio si park? – postao je razgovorljiviji.
– Zato sam tu – odgovaram, nudeći ga njegovim voćem.
Nepoznati je donator gradu Koprivnici u ovoj godini podario novi dječji park vrijedan oko 300 000 kuna. Park se nalazi u naselju Lenišće, lijepo je uređen i sastoji se od novih osam igrala, golova za nogomet i stola za stolni tenis. U gradu je ta donacija, naravno, izazvala veliku pozornost, a mještani su donatora brzo povezali s legendom o čovjeku koji je oko Božića išao uokolo i dijelio velike količine novca. Po svoj prilici, reći će mnogi, radi se o istom čovjeku koji je odlučio uljepšati djeci boravak na otvorenom, i to upravo u kvartu gdje je i sam odrastao.
Odlazim dalje, jer iz ovog prodavača ne mogu više iščupati.
– Znaš kako kažu: malo love – malo problema, puno love – puno problema! – govori mi trojac za drugim stolom koprivničkog placa. Ne skrivaju kako su čuli za čovjeka s novcem, a govore mi kako je jednoj romskoj obitelji iz kraja tamo iza Nove godine kupio kuću i automobil. Prema njihovim riječima, neke druge obitelji, koje igrom slučaja nisu dobile novac, uskoro su dobročinitelja počele opsjedati. Navodno je nastala i takva kavga među tim obiteljima da je morala intervenirati i policija, koja je u to vrijeme primala i kaznene prijave za pokušaje iznuda. Dobročinitelj je time, pričaju ljudi, ostao nemalo zatečen. Nije htio izazvati takvu atmosferu, štoviše, ovo ga je toliko povrijedilo da se povukao u izolaciju te ga nitko više nije vidio. Neki govore kako je u Panami kupio imanje i nekoliko hektara zemlje te da trenutno tamo živi. Drugi pak tvrde kako je ovdje, u gradu, zatvoren u kući iz koje nikada ne izlazi. Treći su uvjereni kako je odselio u neke druge, pristojnije krajeve gdje sada dijeli novac ljudima koji se oko njega neće potući.
Upravo kao što postoji nekoliko verzija priče o tome kako je podravski bogataš započeo dijeliti svoj novac, tako postoji i nekoliko verzija o načinu na koji se obogatio. Dok su jedni skloni povjerovati kako je prije nekoliko godina napravio softversku aplikaciju koju je prodao informatičkim divovima i tako se obogatio preko noći, drugi govore kako je prije više od desetljeća počeo igrati online poker na nekom opskurnom servisu koji se služio bitcoinima, mnogo prije negoli su oni dobili na vrijednosti kakvu su imali upravo krajem prošle godine. Tada su to bili samo bezvrijedni internetski novci, za koje nitko nije smatrao kako će se prometnuti u mainstream, a kojima se u toj inačici online pokera koristilo u svrhu igre. Naime, oni koji nisu htjeli kockati pravim novcem igrajući tu kartašku igru na mreži, hrlili su na taj servis gdje su opušteno gubili i zarađivali bitcoine, čija se vrijednost u ono vrijeme mjerila u centima. Prema pričama, čovjek je bio umješan u kartama te je skupio popriličan broj tih bitcoina igrajući se na tom servisu, da bi njihova vrijednost za desetak godina porasla za sedam tisuća posto te tako toj osobi priuštila nevjerojatnu zaradu, u rangu velikih nogometnih transfera između kapitalnih svjetskih klubova.
Šećući dalje gradom napokon srećem i Rome, u jednom parku malo izvan samoga centra. Sjede u hladu na klupici i doimaju se razgovorljivima. Prilazim bez oklijevanja. Informacije ovdje plaćam cigaretama, koje sam unaprijed pribavio specijalno za ovu priliku.
– Mi nismo dobili, ali znamo neke koji jesu – govore mi Nenad, Ljiljan i Miro uglas pa posegnu za cigaretama. Ispred njih su nekakva stara kolica kojima razvoze staru kramu i željezo. Kud, nemam pojma.
– Onima kojima je on pomogao, zapravo je odmogao – nastave mi prepričavati božićne epizode podravskog dobročinitelja. Ne spominju, doduše, kostim Djeda Mraza. Tu shvaćam kako je taj dio vjerojatno ipak samo legenda, dodatak na priču koji je neki nepoznati pripovjedač, radi atmosfere izlaganja priče i njene živosti, izložio kao istinu ne bi li dodatno zabavio one kojima pripovijeda te tako pribavio njihovu pozornost.
– Bar da su ti ljudi korisno uložili, znaš… Ali oni su kupovali aute, motore i alkohol. Ja ti kažem, drugi dan nakon što je taj čovjek došao u Drnje i dijelio novac, više nije bilo alkohola ni u jednom dućanu, sve prazno! – prepričava Nenad.
– Pa dobro, jeste li vidjeli kako izgleda taj tip? – upitam.
– Taj čovjek uvijek nosi kapuljaču – odgovara Ljiljan, hineći kretnju kojom čovjek navlači kapuljaču na glavu. Uto prilazi i jedna žena, Romkinja, glave prekrivene šarenom maramom.
– Ja sam vidjela novac kod jedne obitelji koja ga je dobila! Držali su ga u škrinjama, uz meso. Ja nisam dobila ništa, ali morala sam na policiju. Bila sam u postaji jer su i mene optužili da sam dobila novac, zapravo da sam ga uzela od neke obitelji, a nisam! Puno naših obitelji se međusobno posvađalo zbog tog novca, znaš – govori žena dok se oko nas skuplja još ljudi. Prilaze razni mještani i dobacuju. Svi su, očito, upućeni u priču, na ovaj ili onaj način. Ulijeću s raznim detaljima, inačicama priče, koje su počesto i proturječne pa ne znam više kome vjerovati. Jedni tvrde kako su vidjeli čovjeka i kako živi iza ugla, a drugi su pak uvjereni da on uopće nije iz Koprivnice. Neosporno je, međutim, da je taj čovjek krajem prošle godine podijelio mnogo novca, što se u društvenoj formaciji okolice manifestiralo na razne načine – od dobrih ulaganja tog poklonjenog novca pa sve do međusobnih kavgi i iznuda. Ono što je također neosporno jest da je taj čovjek u posljednjih nekoliko mjeseci ispario iz grada.
Odlazim u Gradsko poglavarstvo, tu će me primiti i kazati mi nešto o donaciji za onaj dječji park. Mladi gradonačelnik Mišel Jakšić je tip na mjestu, ali ni riječi iz njega o misterioznom donatoru. Spominje mi druge razne inicijative. U Koprivnici se gradi, kaže, potrošit će se 45 milijuna kuna na razne projekte. Riječ je o nekakvoj novoj cesti, coworking prostoru, energetskoj obnovi škole, novim doktorskim studijima, i tako dalje, i tako dalje… Daleko od onoga što me zanima pa uskoro odlazim odande. Ranije sam dobio informaciju o tome u kojem je kafiću dobročinitelj pio kavu, u rijetkim trenucima kada bi uopće izlazio. Odlazim tamo.
– Točno, tu se skuplja ta kripto ekipa, ali sada nema nikoga, probaj navečer – govori mi čovjek za šankom kafića pa nastavlja o tome kako se tu obogatilo još pronicljivih ljudi, koji su ušli u te bitcoin priče davno prije svih. I on ima specifičan izraz lica, izraz koji mi govori kako zna mnogo o dobročinitelju, ali ne želi podijeliti. Uspijevam iz njega ipak nešto izvući pa sada saznajem kako se možda radi i o dva partnera koji su na ovaj način dijelili novac, a ne o jednom čovjeku. Ni on ne spominje kostim Djeda Mraza. Taj dio me rastužio. Obraćam se zatim šankerici.
– Ja ne znam ništa. Osim toga, to je stara vijest – odgovara mi uz taj sličan izraz lica koji sam vidio toliko puta u tom danu i koji me na podravskoj vrućini već počeo blago izluđivati.
– Inače su šankeri dobro informirani – dobacim. – A brdo love je, oprostite, uvijek vijest..
Otišao sam iz kafića kada sam shvatio da ni ondje neću mnogo više saznati. U razgovoru s nekim lokalnim novinarima saznajem kako se radi o briljantnom umu, kako je čovjek stvarno rođeni Koprivničanec i kako je, kako to već biva s briljantnim umovima, pomalo socijalno neprilagođen.
Ovdje priče staju, lokalna štampa nije duboko kopala po temi iz razloga koje nisu htjeli dodatno pojašnjavati. Ipak, točno je kako čovjeka ovdje više nema. Pritisak stanovništva je nakon dobročiniteljske akcije i dijeljenja novca bio prevelik i tip je jednostavno nestao.
Sudbina anonimnog donatora dječjeg parka i navodnog kripto-bogataša, koji je za Božić uveseljavao potrebite i manje potrebite u okolici Koprivnice, tako je postala nešto o čemu se u tom gradu nerado govori. Pa ipak, iz onoga što sam uspio saznati, evidentno je kako ljudi ovdje nisu bili spremni za takav tip dobročinstva. Pitanje je i gdje bi ljudi uopće na takvo što bili spremni. Čini se kako je od svega taj dobri čovjek, za kojega neki tvrde kako je hipersenzibilan, jednostavno pregorio. Njegovi putevi dalje su nepoznati i misteriozni, a iza njega je u ovom kraju ostalo nekoliko izgrađenih kuća, mnogo motora i automobila te poneka prazna polica s alkoholom.
I ova fenomenalna, nevjerojatna priča koja uključuje kostim Djeda Mraza, torbe s gomilom love i jedan dječji park, izgrađen po svoj prilici na livadi na kojoj je ovaj podravski dobročinitelj i sam odrastao.
(objavljeno u Nedjeljnom Jutarnjem, 10. juna 2018.)
