MORA DA IMA NEŠTO U TOJ VODI
Mora da ima nešto u toj vodi jer svaki put kada izađem iz nje
pun sam modrica. I te modrice nisu zelene poput Kupe, već su poput leđa koja sunčaš na Mjesecu. Smisao te vode očito je kontrirati stanju mom: ohladiti me kada sam vruć, umiriti kada sam nervozan, ugasiti žeđ kada sam žedan …
Uvijek sam se pitao koliko je duboko duboko. I kada sam pokušavao zaroniti do dna rijeke, dna nije bilo. Nikad nisam dolazio na obalu zadivljen ušćem, dolazio sam tražiti odgovor zašto se neki nikad nisu kupali u njoj.
Zašto je stric koji je obožavao Kupi pronađen u njoj
Zašto je vir progutao dijete s kraja ulice
Zašto me obrazi bole kada se smijem
Zašto me oči ne bole kada plačem
Zašto ova rijeka nanosi bol
Zašto je sve palo u tu rijeku, a ništa nije palo iz nje
MI JOŠ UVIJEK ŽIVIMO NA ISTOJ ADRESI
Mi još uvijek živimo na istoj adresi
I nismo zadavili dom.
Gađali smo strelicama nebo
Banija nije Babilon.
Još uvijek vozim se kroz isti grad
I u nekoj boljoj stvarnosti tu nikada nije bio rat.
U zgužvanim potrebama osjetim parfem ulica Eau de Lipa,
Ispod moje kuće još uvijek teče slap
Kod nasipa.
Nije krvava svaka fasada, nije sestra izgubila brata, Kupa nije crvena, stoka nije pomrla.
Sve se to odvija tamo negdje
gdje svemirski povjetarac povjetarcu puše bolje prilike života.
Ovaj grad treba majku, treba glas.
SVADBA
Pucalo se iz pištolja,
Vikali su pazi da ne upucaš dron,
Mlada je gacala po blatu,
Babe su vikale – snima nas avion.
Hrana je bila na stolu,
Cijelu večer ustali nisu,
Mladu je uhvatio znoj jer ipak,
Snima sve dron.
Plesa nije bilo, plesao je dron po zraku sale, sa samim sobom.
Kum je popio i tražio za ples,
Dron se ponudio i tako je završila večer. Ljubomorna kuma otela pištolj te da će na dron. Dalje ne znamo, nadvladao je nagon.
Snimke nemamo.
PRAŠINA
Oko mene prašina, svuda,
Rijetko pokupljena prašina.
Trebalo bi pokupiti prašinu, ovu u kutu,
Skupljam je kao kutije šibica.
Mislim da će nestati,
Da će je netko drugi pomesti.
Tko će pokupiti tvoju prašinu?
PUNIM SE U AUTOBUSU
Sjedim u autobusu otvorenog prozora,
A perut sa staričine kose
Leti mi u lice.
U tom istom autobusu
Sjedi jedan uspuhani mamlaz i grize nokte,
Nervira me to!
Podalje od sebe
Promatram čisto lice koje jedva diše,
Mobitel joj oduzima dah.
Primijeti me, pogledaj u mene,
Ne u mobilni uređaj!
KUĆE NA BANOVINI
U znoju ceste stare,
Drvene kuće u kojima žive gatare,
Trula šljiva laže i trune uz svinje gladne.
Džukela na lancu laje,
Pobjeći želi odavde.
Tu dugo nije kročio ban,
I svakom kraju dođe kraj.
Praznina je i u crvu koji jede,
Čini se da se snažno vezao uz zarazne grede.
Prolijevala se krv uvijek ovdje, žrtva zemljopisa,
Kuće prazne.
Ne čekajući odgovor, ulazim u sobe porazne.
O KIPARSTVU
U izgorenom stanu Mile Wood
Pronašao sam kilu brašna,
Pokušao sam zamijesiti pravi pravcati domaći kruh.
Onaj koji se trusi ko lud i nakon što ga pojedeš boli te trbuh.
Ispalo je loše iako sam radio po receptu.
Nisam tražio nad kruhom pogaču, već samo remek djelo.
BUDUĆA NOSTALGIJA
Stajao sam iza garaže,
Čuo sam motor automobila,
Laju koraci na me, približavaju se.
Stajao sam pješke,
Čuo sam pse u daljini,
Krenuo sam, dalje.
Ispred samoposluge, dva starca, pijanca,
Piju pivo – raspravljaju o prošlim ženama.
Ispustili su iz sebe vodu van,
Na vrata ulazna.
Auto mokri ulje, psi daljine, starci pivo, pivo žene …
Ja buduću nostalgiju.
PRKOS
U trenutku kada budem kročio u muzej, oslijepit ću.
Budem li se uputio na operu, oglušit ću.
Ako dobijem mirisan cvijet, neću ga ponjušiti.
Stave li najukusnije jelo na svijetu pred mene, neću ga ni liznuti.
Opipati najmekšu svilu, neću ju ni prstom taknuti.
Trebat će im vremena da me nagovore i neće im uspjeti.
MOJA RUKA NIJE KUCALA
Čuo sam kucanje po vratima.
Upitao sam, tko je?
Nisam dobio odgovor.
Pogledao sam kroz ključanicu,
Nikog nije bilo.
Ali otvorio sam jer sam čuo.
Dobar dan, oprostite ako smetam imate li, mislio sam da će tražiti novce ili hrane,
tablete za smirenje?
Samo malo, mislim da imam,
Pogledat ću.
