Razgovor s Vidom Jerajem – pjesnikom, novinarom, književnikom, glazbenikom…
U specifičnoj atmosferi izvanrednih mjera ograničenog kretanja zbog korone odlučili smo se (tko to “mi” nije baš jasno) na razgovor s jednim od vibrantnijih g-lokalnih pisaca, glazbenika i kulturnih radnika (sada bi još trebao dodati zemljopisne odrednice tipa od – do, ali to bi bilo fucking jeftino). Vid Jeraj je tijekom pandemije ostao (ili možda zaglavio, ni to nije jasno) u Beču, gdje ionako tavori zadnjih nekoliko godina. U razgovoru koji slijedi podijelio je s nama (opet “mi”, a gdje sam tu “ja”, majku mu!) svoje refleksije na odnos poezije i sporta, tehnologije i folklora, na događanja u književnom polju, kao i uvid u svoje radijske projekte.
Vid Jeraj trenutno živi i radi u glavnom gradu Austrije. Tamo vodi glazbenu emisiju na Radiju Orange (link na sajt – https://o94.at/programm/sendereihen/glazba-protiv-vetrenja-a/) hrvatskim portalima i periodici s vremena na vrijeme šalje svoje tekstove o glazbi koju mu se čini dovoljno dobra ili intervjuira zanimljive glazbenike koje slušaju i prate oni senzibilnijeg glazbenog ukusa. Dok je živio u Zagrebu, pokretao je brojna pjesničko-glazbena druženja što u Hrvatskoj, što u Sloveniji, a bogami i šire. Siva poetska književna eminencija – nikad u centru pažnje, uvijek s pažljivo naćuljenim ušima prema onome što zdravoseljački zovemo alternativa i underground (zamislite pod tim pojmovima što god hoćete). Vid Jeraj jeste i jedno i drugo. A i treće…
S kojom si idejom napustio Zagreb? Nakon prijeđenog puta u pečalbi kakva su tvoja iskustva, životna i umjetničko-kreativna?
Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim – da li sam napustio Zagreb je otvoreno pitanje. Zapravo, možda sam i bio malo povodljiv, ponajviše mi je falilo nadoknaditi neke formativne godine i stoga sam se priključio seobi naroda kad su predsobljem Balkana isto učinili Sirijci i Afganistanci koji će mi u novoj sredini postati novi znanci. Ne bi vjerovao, ali „selam alejkum“ mi je prvih godinu dana i bila nova poštapalica! Veći dio mene je odredio Zagreb, sinkronija skateboarda i simfonija jazza, kao i dobre vile s Jabukovca i Savskog nasipa, suputnice većine mojih snova. Jedna od bitnijih stvari u biocenozi mojeg života je klupska scena noću i dobra knjižnica danju, a kako s tom opsesijom izići na kraj, odlučio sam se za Beč, koji je u svojoj osnovi nemesis Zagreba…
Uoči odlaska u Beč radio si u Zagrebu i u regiji programe koji okupljaju alternativne umjetnike, u prvom redu glazbenike i pjesnike? Koja je razlika raditi programe u alternativnoj kulturnoj sferi i službenoj, onoj koju podupire Ministarstvo kulture (ili je obilnije potpomognuto sredstvima za kulturu Europske unije)?
Da ovo odmah demistificiramo, bečka je klupska scena u stalnom prijeporu između skvotiranja i gentrifikacije, a ono što je čini zanimljivom su strogi općinski zakoni koji su, primjerice, priveli Airbnb na legalizaciju čime je spriječeno divljanje tržišta najma stanova, o čemu sam radio reportažu za Okto TV još u ljeto 2017… Dakle, Beč je za razliku od mnogih odabrao prolongirati svoju socijalnu prošlost i na njoj graditi identitet, a liberale ne uzimati zdravo za gotovo. Koliko je u tome imao pravo, možda govori i podatak da je krajem ožujka proglašena smrt neoliberalizma, odnosno fame o državi maćehi – ispada da je tržište koje je bilo svakom loncu poklopac, jedan te isti sotona nasmiješenog lica.
Kao vrstan novinar s područja kulture s mnogim tekstovima objavljenim po portalima i u tiskanoj periodici nemilosrdno si inzistirao na pomaku i originalnosti kao glavnoj značajki onoga što bi mogli zvati “dobra kreativa”. Kako bi ocijenio stanje u sferi novinarstva u kojoj djeluješ?
U novonastalim političko-biološkim uvjetima, protupitao bih te kako to da je u izvanrednoj situaciji prepoznata odgojno-zabavna funkcija umjetnosti usmjerena na najšire narodne mase posredstvom masovnih medija, ako već desetljećima svjedočimo da je televizija tu da nas upoznaje s osebujnom profilacijom saborskih zastupnika čiji su postupci u najmanju ruku problematični, a uz to i kretanjima najnovijih proizvoda na akciji? I nije li ono što se poslovično naziva alternativa ili ‚dobra kreativa‘ ujedno i ono što ljude zapravo održava na životu, doprinoseći nastanku umjetnosti za mase? Definiraj ti meni novinarstvo u ovim uvjetima…
Može li ti netko doći na vrata, dati ti soma eura pa da slaviš nekog i pišeš o likovima za koje misliš da nemaju dovoljno kreativnih kvaliteta? Jesi li ikada poželio okušati se, recimo, kao politički komentator?
Politika je kod nas perverzija i satira, ona me zanima kao niz stilskih figura koje podupiru dobru priču. Dok se iznad politike u normalnim društvima nalazi kapitalizam čiji je parnjak shizofrenija, u nas se nalazi crkva, odnosno katolicizam, čiji je parnjak psihijatrija. Pisati ovako iz glave, kao Dežulović i Lucić, reagirati, vratimo li se tržištu, zaključimo kaubojski, ono je premalo za jednog od nas. Naš najbolji politički komentator sa strane alternative je Damir Avdić.
Može li se živjeti od kulture, ako da, misliš li da za to postoji neki recept?
Sigurno da se može, ali prevladava stav da su umjetnici skloniji životarenju nego li životu. Ne zaboravimo da su Kierkegaardovom društvu potrebniji oficiri, dimnjačari i sluškinje nego li umjetnici.
U okviru nezavisnog Radija Orange, već četvrtu sezonu predstavljaš redovit glazbeni pregled dešavanja s makro-regionalne scene, emisijom “Glazba protiv v(j)etrenjača”, prateći odjek modela Balkana kao globalne metafore… Pristup afirmiranja određenih autora podsjeća na radijsko-glazbeni aktivizam Dražena Vrdoljaka. Misliš li da je o (dobroj) glazbi potrebno govoriti, pomoći je verbalno ili glazba može govoriti isključivo sama za sebe i nisu joj potrebni konferansjei i tumači?
Poslušajte arhivu emisije, a ako sam eventualno uspio filtrirati masovne medije, to je sve što je u mojoj moći. Da probam pomoći slušateljima, rekao bih da pokušavamo malo usporiti tempo klupskih kultura s nekom društveno-humanističkom prtljagom malo raspetljati trendovske fenomene. Nisam pametan, ali set-listu na kojoj se sudaraju Mimika i Stravinski i karipski jazz i brazilski downtempo ne bi svakom palo na pamet i čovjek treba potencirati ono po čemu je specifican, jer osim što sam urednik imam nekog iskustva kao DJ i glazbenik i mislim da je format zanimljiv, koliko i poučan…
Tvoja jedina izdana knjiga do ovog trena je prozni komad, roman “Krvna slika”. Unatoč tome što te ljudi uglavnom znaju kao pjesnika nisi do sada izdao niti jednu svoju zbirku pjesama? Misliš li da je “zbirka pjesama” na neki način premašena kategorija, ili, ima li možda pjesništvo neku vrijednost samo u živom nastupu, a na papiru je samo mrtvo slovo?
Energija koju sam utrošio na produkciju u književnom polju mi je pojela nešto vremena, ali isto tako je zanimljivo da poeziju najlakše pišem nakon trčanja. Većinu sam pjesama skovao u motoričkom loopu, očito je da se tada najlakše mogu fokusirati na lirski flow. Moje tijelo sudjeluje u buđenju mog lirskog zanosa i znojenja, što je tu onda višak, stihovi ili znoj? Što se knjige tiče, zapravo imam dosta eseja i intervjua, moje forte je i kritika, a tu je i problem s kukom, radi kojeg se ne mogu toliko baviti sportom kao nekad…
Pripadaš krugovima slam-poezije u regiji. Jel ti to iskustvo prevaziđena faza i jel ti je slam ostao, na neki način teret, kao nekim drugim njenim vinovnicima?
Nas smo se dvojica upoznali na obroncima Močvare, ako se ne varam? Tu sam vodio koncertnu seriju, a pored toga i naslijedio jednu specifičnu atmosferu od redatelja Marija Kovača, on je te raznovrsne fermentacije s kojima koketira slam-poezija, kao općepoznati međunarodni format, artikulirao pridavši joj pirandellovsku notu. Ja sam kao producent naslijedio od Marija trupu likova i freakova kao sto su Dino, Majsec, Django, Pokojnik, s nama su ponekad nastupile i Dijana, Marija, Sanja, a Siniša koji je viceprvak države je danas Predsjednik ogranka MH, dok je Marija dobitnica Gorana. A to je nešto što i bečkoj i svjetskoj slam-sceni fali, jake ličnosti i kakva-takva struktura, jer oni rade franšizu amaterske komedije „s malo suza i vrićom smija“…
Je li u Hrvatskoj pa i u regiji književnost i pjesništvo sklono zatvaranju u svojevrsne klanovske sfere? Ako jeste, jel to balkanska bolest ili globalni fenomen u okviru pomodarskih trendova?
Te klanovske sfere, odnosno dinastičke sfere svugdje su prisutne, ako je sin toliko blesav da grabi iz istog pjesničkog korita, kao i otac, iako su radi toga pjesnici često loši očevi… Iako nema nitko s tim problema, ako su iz odvjetničke ili liječničke familije. Zgražaju se najčešće susjede i bake, dok oni koji su upali u sustav vjerojatno lupaju likeove na ovaj intervju s neke rezidencije.
Što misliš o dobitnicima nagrada na, recimo, Goranovom proljeću zadnjih nekoliko godina? Kako bi komentirao buru koja se pokrenula prilikom proglašenja zadnje Ninove nagrade u Srbiji?
Mene općenito smjer poezije koja se nagrađuje na Goranu frapira, jer komunicira isključivo unutar jedne određene formacije i vokacije… Kao da druge prakse nisu poželjne. A možda ja to i ne razumijem? Što se NIN-a tiče, njihovu polemiku ne razumijem, dok sam djelo dobitnika čitao i to je diskurs na koji kao jazzolog ne mogu ostati ravnodušan.
Misliš li da će se svijet promijeniti nakon pandemije koronavirusa kao što mnogi gaje nadu ili će sve ostati kako je bilo?
Mislim da hoće, ali kod nas/vas će sve biti po starom, jer povijest nije učiteljica života. Nažalost, prosječni stanovnik naše/vaše zemlje se protivi tehnologizaciji u ime folklora, ne shvaćajući da je tehnologija samo ime za folklor budućnosti. Kotač je nekad bio tehnologija, dok kao takav nije postojao, isto je s onim što zovu narodna nošnja. Danas su Calvin Klein i Adidas narodna nošnja, jer nitko više ne nosi lanenu odjeću otkako postoji vešmašina itd… Ako je kulturni identitet zemlje zapisan u centrifugi, očito je da od iste treba bježati. A vlastodršci to znaju dobro i siguran sam da za novake u politici postoji knjižica s Uputama za upotrebu, u kojoj sve jasno piše. Makar ni kriviti ‚obične‘ ljude nije pošteno, kod nas je elita gora od rulje, ne zaboravimo.
Jel za zaradu egzistencijalnog minimuma u životu važniji faktor sreće ili je to niz predodređenih okolnosti koje odabiremo ne mareći za posljedice?
Ova je kriza dovela do toga da sad s puno većim segmentom društva dijelim sudbinu koja mi je odavno dobro poznata.
Bob Dylan ili Leonard Cohen?
Ulazimo u područje emocije, nisam pametan: Toni Starešinić ili Matija Dedić? Jesi li namjerno pisao imena malim slovom?? E. E. Cummings?
Ne, nema namjere u tome. Mala slova tamo gdje treba bit će na kraju ispravljena i uvećana. Jel Handke zaslužio Nobela?
Ne poznajem dovoljno njegov opus, ali jako mi je drago da je Olga dobila jer njezin opus poznajem dovoljno dobro da se u nekom širokom radijusu mogu smatrati njezinim kolegom.
Kako bi definirao lošu književnost?
Vidi, upravo radi tehnologije (budućeg folklora – opet ja!), živimo u doba prevrednovanja na čijem piku nisu samo književni rodovi… A kako ona može omogućiti masovne komunikacije, neminovno prelazi preko granica. Logično je da se jezik gura u drugi plan, ide se na univerzalije, jer slika komunicira preko svih granica. (U toj je priči razlika između srpskog i hrvatskog neprihvatljiva, kamo li bosanskog ili crnogorskog jezika, diskurs koji generira razlike postaje sekundaran; naše lokalne priče osuđene su na underground.) Samim time, došlo je do radikalne estetizacije ljudskog tijela, koža je prestala biti granica stvarnosti, neki novi klinci više se ne libe tetovirati niti vlastito lice! Kao ljudi smo prestali biti posebni i jedinstveni i tu je negdje i odgovor na tvoje pitanje, jer svi pišu i svi su autori, ali je velika većina toga potpuno neopravdana, iako ima svoju publiku. A to uopće nije mjerilo, što odavno znamo. To je možda i razlog zašto sam nakon distopijskog romana, krenuo čačkati po velikim pričama povijesti, perspektiva folklora kao tehnologije prošlosti je maltene politički statement…
