memori u bazenu
na plutajućem stolu
ne pogađaj
prema neravninama karata
i brzim jezerima na kartonu
imam pet i ne znam
za asocijacije
ipak, sunce je crveno u meni,
a sreća je sve što pluta
gledam u karte i ne shvaćam
vodeno proricanje u parovima
dno – toplo
ljeto – gotovo
moram ih potopiti bar tri,
inače ću plakati zbog povlaštene suhoće karata
dobrovoljno
bakina je karta natopljena na dnu
šumeća tableta za stezanje kože
izbijaju nam bore
od nevinog dječjeg tarota
(ispod gornjeg sloja kartona
prva tuga želi prodisati)
tabani dotiču toplo dno
i raskvašenu karticu.
ljeto je gotovo.
genetska afazija
govoriš rukama,
a ja žmirećki
rasprostirem po stolu kao tarot
sve čemu znam značenje
pa te nazivam
najmrskijim izbočinama pod jagodicama
dok su ti geste grube,
a dijalekt stran
iz ruku ti progovaraju
pulsari
kada ih širiš i skupljaš
kao da hvataš
moje slijepe krijesnice iz trbuha
kada više ne mogu ridati
u kavu s toplim
i u tri deci vode
u kojoj ti se ublažava pokret
kažeš
odgojila sam računalo
kažeš
ispovraćat ćeš nule i jedinice
Morseovim kodom
kucam puno malih dragosti
u tvoju živu šaku.
maksimirska u vodi
danas su moji prijatelji dobro kada
prelazimo poplavljenu maksimirsku
imamo nove škrape po tijelu
i odlijevamo ih bez greške u beton
ono što se stvorilo u meni
je snažno i
sve trstike i hrđavosti
isplivale su dobrovoljno
iz nogavica u vodu
kao punoglavci iz staklenke
upute su se razmočile po džepovima ali
prijatelji znaju gdje stanujem
i gledaju me kako skačem
s terase u vodu do vrata
vješto da ne udarim
ljeto na dnu
prijatelji znaju
da je ovo nulta godina
i ne očekuju od sebe neprestanost
i glatka lica
preživiš ako plivaš po maksimirskoj
umreš ako hodaš
nokti su mi napokon kratki
za gladiti sve njihove dragosti
jer više nisam mačka
koju ne uspijevam uhvatiti tjednima
iako mi liže prozore
i ostavlja dijelove svojih mrtvih života
nismo lijepi
obrva slijepljenih od vode
i crvenih očiju
ljubimo se jezikom na trijemu sojenice
možemo
preboljeli smo dječje bolesti
i useljavamo se u vodu
obrnutom evolucijom
pa nema dvorišne zemlje u kosi
kada liježemo
čišći od destilata
zagrljeni grubim dekama
i pravimo se da je vrijeme starije
leđa su nam otkrivena
za žmarce
noga prebačena
jer nam je toliko žuto i
ne odlazimo još neko vrijeme
zapravo uopće