ISKRA
Spuštao se sumrak rane zime, promicale su prve pahulje snijega. Bronzana « kraljica peći » ispunjavala je sobu toplotom. Lice žene pored prozora tamnjelo je i nestajalo. Pričinjalo mi se da razgovaram sa sjenkom koju, ako pružim ruku, neću uspjeti dodirnuti. Ali njezin glas bi stvaran, pun i zvučan – i prepustih mu se kao žuboru planinskog izvora.
« Vidjeli ste moju školu, obnovili smo je prošle zime. Upoznala sam vas sa mužem. Pokazala sam vam moje blizance. Lijep dječak, lijepa djevojčica, zar ne ? U trećem su razredu, ja sam im učiteljica. Ispripovijedaću vam šta mi se događalo, zabilježite to i objavite, ako morate. Napišite tako da moji ništa ne saznaju i da se ne prepoznaju. Neka imaju svoju budućnost, a ne moju prošlost. »
Ne upitah je : « Ne bojite se da ću, na osnovu vaše pripovijesti i zbog mana moga zanata, izmisliti neku saobraznu ukusu čitalaca na ovom ili na nekom drugom jeziku? » Jer, neke se stvari ne mogu izmisliti ni domisliti, čak ni zamisliti. Toliko su stvarne da im više nije mjesto u stvarnosti, moraju se preseliti na bezbjednije konačište. A dobra proza nikoga ne potkazuje niti prokazuje : ona otkriva istinu i čuva tajnu.
Da bih napisao njenu pripovijest i sačuvao njene tajne, nazvaću je Iskra. Za vas i za mene ona će se tako zvati sada i kada ovaj rukopis postane knjiga i poslije toga.
Iskra je živjela u selu pored rijeke ponornice, ispod kamenite planine, daleko od pruga i drumova.
Otac joj bješe tih čovjek, u miru sa bogom, ljudima i sobom. Ostao bi srećan doživotno da je imao sina kao njegovi rođaci i prijatelji u selima duž zelene doline i tamo dole do gradića čije su fabrike trovale vodu što je hitala prema moru.
Supruga mu je, donijevši na svijet žensko dijete, umrla poslije porođaja.
Otac pred Iskrom nije pominjao pokojnicu. Ali se nije ponovo ženio i katkad se zatvarao u svoju sobu gdje na zidu bješe postavio ćilim sa sljedećim pismenima : « Bojte se Dana/ kada duša ni za koju dušu neće ništa učiniti/ kada se ničije zauzimanje neće prihvatiti/ kada se ničije iskupljenje neće primiti / i kada ljudima niko neće pomoći. » Ćilim mu je neko donio sa hadžiluka na koji se Iskrin otac spremao svake godine ali nikada nije pošao preko mora, brinuo se za kćer više nego za ono što duše dušama čine.
A kad bi napustio sobu poslije bdjenja, otišao bi u baštu i, naslonivši se na ogradu, dugo gledao niz put.
Krajem godine kad počinje ova pripovijest snijeg zaveja do kućnih pragova, Iskrin otac dugo ne izađe da stoji pored ograde i gleda niz put. Jednom se ipak umota šalovima i pođe ali se ubrzo vrati, zasjenjenog pogleda kao da je vidjeo duha.
« Šta se dogodilo ? » upita Iskra.
« Neki je čovjek naišao putem i rekao da nosi poruku za mene. Neka navečer okupim rođake, neka čekamo. Doći će glasnik i donijeti važno pismo. Čudno. »
Kako Iskra nije shvatala šta je čudno – prolaznik bez imena, glasnik koji dolazi umjesto poštara ili očevo blijedo lice – šutjela je.
« Ako me šejtan ne vara, mislim da sam dobro vidjeo. Za tim čovjekom nisu ostale stope u snijegu.»
«Na šta je ličio ? » upita Iskra.
«Ni na šta. Lice mu nisam zapamtio.»
«Bilo kako bilo, večeru ću spremiti.» odluči Iskra. «Pozvaćemo rođake, slavićemo kao prije. »
«Šta ako dođe glasnik što ga je onaj čudak najavio ? »
«Neka dođe ko hoće, biće dobrodošao. Obrij se, promijeni košulju. Javi rođacima da ih sve pozivam.»
Razbukta se vatra, zastruja voda u loncima, zamirisaše jela. Otac ode i vrati se. Iskra se očešlja, ovlaš nakarminisa usne, uštinu se za obraze, obuče najljepšu haljinu, nebesko plavu i sa bijelim cvjetovima. Pozva oca da izađe iz sobe i da natoči piće. Sumrak se nataloži u dolini i poče puzati uz padinu planine što se nadvijala nad selo.
Rođaci pristigoše sa prvim mrakom, otresajući snijeg sa obuće i odjeće, tapšući dlanovima da zgriju promrzle ruke. Kuća Iskrinog oca bi ispunjena djecom, djevojkama i ženama, starcima i dječacima, preplavljena razgovorima i smijehom.
Među uzvanicama bijaše i mladić koga je Iskra zvala Pjevač : voleo je pjevati i nije se dao moliti za to. Prije dvadesetak zima Iskrini rođaci našli su ga u pletenoj korpi pored puta, odgajili sa svojom djecom. Tuđin ga ne bi mogao izdvojiti od onih među kojima je rastao : imao je isti stas, istu boju kose, iste plave oči. Ni u čem se nije razlikovao.
Jedino je Iskra primijetila razliku : bio je ljepši od drugih mladića. Pjevač je istu stvar zapazio na njoj : ljepša je od drugih djevojaka. Rekli su to jedno drugom kad više nisu mogli šutjeti, sastali se nekoliko puta izvan kuće. Ali nisu se usudili išta kazati Iskrinom ocu. Taj prerano ostarjeli čovjek ne bi mogao živjeti sam, kćer ga nije smjela ostaviti. Šta ako, shvativši da gubi jedinu dragu osobu, ne pusti Pjevača u kuću kao zeta?
Odlučili su čekati proljeće i pogodnu priliku.
« Zašto ne dolazi taj šejtanov glasnik ? » reče Iskrin otac. « Neću ga čekati do zore. Samo do ponoći.»
Svi zašutješe. Sažaljivi pogledi zaustavljahu se na bijeloj glavi muškarca koji se, da se nije zavjetovao mrtvoj supruzi, još mogao dopasti udovicama. Razgovor se nastavi kao da ništa nije rekao. Ludilo dolazi odnekuda, šunja se kao utvara, krevelji se kao majmun, ali odlazi ako na njega ne obraćaš pažnju.
Neko zapjeva : « Snijeg pade, drumi zapadoše, dragi dragoj doći ne mogaše… » Bio je to Pjevačev nesiguran i drhtav glas. Još uvijek se stidio slušalaca. Iskra otvori usta da mu pomogne kako se ne bi obrukao pred rođacima i njenim ocem. Ali ne stiže zapjevati.
Zagrmješe rafali, presjekoše pjesmu i razgovore. Stakla na prozorima poprskaše pod mecima spolja. Skočiše oni koji su sjedili, popadaše oni koji su stajali. U gužvi koja nastade pomiješaše se jauci, zapomaganja i kletve, plač i pozivi u pomoć. Iskra vrisnu. Na čelu njenoga oca rascvjeta se crvena ruža krvi, trenutak-dva je stajao širom otvorenih očiju kao da pokušava vidjeti onoga koji nije došao, potom se sruši na pod, među mrtve i ranjene.
Pohitavši prema ocu, Iskra se saplete preko nekog tijela koje se rukama uhvati za njenu haljinu, zatetura, oseti da je neke grube snažne ruke prihvataju, podižu poput predmeta i nose prema izlazu, kroz razvaljena vrata i napolje. Mogle su biti Pjevačeve. Ali nisu bile Pjevačeve : zaudarale su na rakiju i znoj. Batrgala se, htjela se oteti, vratiti se do oca i sklopiti mu oči, pozvati Pjevača u pomoć ali jedino uspje pogledati preko crnog ramena onoga što je nosio.
Plamen je probijao kroz krov njene kuće, gutao grede i ramove prozora. Snijeg je od toga postao bleštavo bijel, potom crven kao krv na očevom čelu.
Nekoliko puta Iskra se mogla osvijestiti. Nije htjela. Čekale su je slike ranjenih i mrtvih, djece što puzaju po okrvavljenom podu, žena koje sjede kao da su zaspale, plamena koji proždire kuću u kojoj je rođena. Okrenuvši leđa svjetlosti, ponovo je utonula u tamu u kojoj se osjećao miris suhe pšenice i tek samljevenog brašna.
Izronila je iz tame kao davljenik koga voda izbaci prije nego što ga iznova proguta. Ne otvorivši oči, znala je da sunce blješti nad snježnim krajolikom. Boljele su je ruke, noge, vrat, trbuh i glava, svaki dio posebno kao da ih je neko odvojio. Bol među nogama bijaše najjači. I pojačavao se. Žmureći da se ne bi odala, znala je da je to onaj što je oteo : isti zapah na rakiju, znoj i krv, pomiješani u nešto opasno i gadno.
Žene koje bijahu prije nje zahtijevale su da se ne pomjera. Govorile su iz mraka njene glave. Onaj koji siluje žudi da ubije zato što je oskvrnitelj svoje majke i svih žena. Neće napasti jedino ako tijelo pod njim postaje leš, njegova zla želja je time zadovoljena. Iskra ih je poslušala, sleđena od straha i gađenja. Bila je truplo bez daha i duše.
Bol se smanji, zapah se udalji, daske zaškripaše pod teškim cokulama. Vrata se zalupiše, ključ zaškripa u bravi. Silovatelj je odlazio, ostavivši je u životu. Glasovi žena u Iskrinoj glavi ušutaše. Lupanje njenog srca ispuni čitav prostor. Gdje je ? Mora vidjeti gdje je.
Poznavala je sobicu sa jednim prozorom, prekrivenim paučinom i bijelim prahom. Možda ne baš ovu sobicu ali mnoge slične. U njima su spavali vodeničari i pomeljari, namjernici i seoski ludaci koji lutaju. U očevom naručju Iskra je u takvim sobicama provela nekoliko noći, ispunjenih hukom kamenova koji melju pšenicu i mirisom svježeg brašna.
Nije morala pogledati kroz prozor da bi vidjela okoliš. Poznavala je brzu zelenu rijeku i desetak drvenih vodenica sa krovovima od slame što su mljele za okolna sela, znala je snijegom prekrivenu dolinu u modroj sjenci planine. Tek tada, shvativši gdje se nalazi, Iskra začu žubor vode što je tekla ispod vodenice i padala ne gvožđem okovane vitlove koji se nisu okretali : oglasila se kao da potvrđuje da je sve tako i da ne može biti drukčije.
Lupanje srca se utiša, vratiše joj se njene sopstvene riječi koje bješe izgubila u nesvijesti. Zašto nije izazvala silovatelja da je ubije ? Otac je mrtav, Pjevač sigurno nije živ, rođaka više nema, evo je u rukama zvijeri koja ih je pobila, oskrnavljena je zauvijek, isprljana nepovratno, nema više nikoga na svijetu i nikome nije potrebna ovakva. Rečenice se prekidoše, Iskra zatvori oči. Najbolje je ništa ne vidjeti. Ali ono što vidje u sebi natjera je da ponovo otvori oči : stvarnost je manje strašna od slika i sjećanja što se kovitlaju u dubinama duše.
Svog otmičara vidjela je iste večeri. Došao je noseći upaljenu voštanu svijeću i tanjir s hranom. Hodao je raskrečenih nogu kao da se pod ljulja. Bio je plećat, podbulog lica i sa crnim podočnjacima. Zamršena masna kosa prelivala mu se u bradu, požutjelu od duhana. Sitne oči bježale su u dubinu očnih duplji. Iskrinim tijelom poslužio se kao da je gumena lutka, zatim ga je prosto odgurnuo. Podigao se, uzeo svijeću i otišao.
Tanjir s hranom ostavio je na podu. Iskra ga pronađe pipajući. Komadi mesa bjehu zagoreli, masni i preslani, ali jela je na silu da bi preživjela, htjela je preživjeti da bi pobjegla, morala je pobjeći da bi sahranila oca i Pjevača, trebalo ih je pokopati da njihove duše ne lutaju zaleđenim predjelom za vječna vremena. Neke duše se vraćaju izdaleka ali neke druge ne mogu otići sa mjesta stradanja : njihova je patnja neizmjerna i veća svakog dana.
Ožednjela je od jela. Voda je žuborila ispod poda i na domak ruke, ali nije je mogla dohvatiti. Začula je ženski jauk spolja, dolazio je iz neke od vodenica. Iskra bi sigurna da je to glas djevojke ili žene iz njenog sela. Mogao je pripadati bilo kojoj među njima. Potom začu još nekoliko jauka iz drugih vodenica. Miješali su se u ledenoj noći kao nekada u polju za vrijeme žetve, glasovi mladi i zreli, piskavi i promukli. U pjesmi svi bjehu isti, bezmalo jedan umnoženi glas koji se diže u osunčano nebo poput jata golubova visokoletača i kruži, kruži, ali ovdje bjehu različiti : promukli, piskavi, očajni, beznadni, pokorni.
Razumjela je zašto su sve one u vodenicama koje ne melju, čemu služe i ko se njima služi. Iskra im se mogla pridružiti, jaukati dugo i snažno ali glas ne izađe iz njenog grla : osušilo se. Opipa rukom lice, ne nađe tragove suza na obrazima. Ni plakati nije mogla. Ni sažaljevati se usred te žeđi. Pogotovo ne žaliti nekog napolju ili bilo gdje u svijetu.
Prije nego što je shvatila šta joj se događa, začu se lavež pasa oko vodenica. Lajali su glasno i zajedno kao da su uvježbani. Nisu to gladni seoski džukci koji lutaju u potrazi za hranom i zavijaju od gladi. Ovi su psi obučeni da čuvaju stražu, žedni jer tako hoće njihovi dreseri, razdraženi do ludila. I žudno će lokati krv svake bjegunice umjesto vode.
Ključ začegrta, vrata se otvoriše. Zaboravivši da je mrkli mrak okolo, Iskra pruži ruku kao da prosi. « Molim te, ko si da si. Žednija sam od tih pasa što urliču oko vodenica. » Otvarala je usta, naprezala se, ali svoj glas nije čula. Kao da razumije šta Iskra traži, neka ruka joj predade punu bocu. Vrata se zalupiše, ključ ponovo začegrta u bravi. Iskra nista nije čula. Ispijala je vodu iz boce, gutala je brzo, sporije, polako, bojeći se da ne povrati.
Vrijeme se Iskri pretvorilo u svjetlost i tamu koji se smjenjuju. Bili su iskidani prazninama što su ih ostavljali bolovi u tijelu i stid od svega. Vrijeme se moglo kretati naprijed ili natrag, kružiti ili stajati, svejedno, nije joj pripadalo, nije mu pripadala.
Kad je otmičar najzad progovorio, Iskra se ne uplaši niti obradova. Neka otvara i zatvara usta ako mu se to dopada. Ali ga je slušala, nagnuvši glavu na stranu kao da je to zanima. Ponešto je razumijevala. Kadšto je hvatala sebe kako klima glavom, odbrojavajući slogove što su dopirali do nje. Ako ih slaže po nekom svom redu, dobiće riječi koje nešto znače i možda čuti glasove svojih bližnjih, raspršene u mumlanju njihovog ubice.
Napregla se da sluša i da razumije te otpatke mamurluka i ludosti. Od toga zavisi njena smrt, o životu ne treba sanjati, nemoguć je ovdje i s ovim nasilnikom. Nepodnošljiv je i neizvjestan jer zavisi od od njegovih ćudi. Taj pripiti muškarac ne zna šta će uraditi kroz nekoliko trenutaka, rasplakati se, ubiti ili moliti za oproštaj. Ima vlast nad njom ali ne nad sobom i svojim živcima.
« U redu, ne moraš me moliti za milost. » govorio je. « Možeš mi se obraćati kad ti dopustim. Ja sam vojvoda Šumski. To je moje viteško ime. Svi ga znaju. I ti bi ga znala da čitaš novine i da gledaš televiziju. Oslobodilac sam, zaštitnik nejači, osvetnik. Komandujem odredom koji je ovamo došao odnekuda. Odakle ? To je vojna tajna. Šta radimo ? Vojna tajna. Žene koje zarobimo deo su vojničke plate, ako ne računamo pare, nameštaj, kuće i ostalo. Dobrovoljci smo, snalazimo se. Ti si naš plen. Trebalo bi da pripadaš čitavom odredu, oficirima koliko i vojnicima. Ja sam te izabrao jer sam komandant. Moja si zato što si najlepša. »
« Dopadaš mi se. » govorio je kao da razgovara sa sobom. « Mada si Turkinja. A Turke treba istrebiti. »
« Ja nisam Turkinja. » rekla je Iskra.
« Ne nosiš dimije, nisi dole obrijana, ne klanjaš, ali si Turkinja. Vidi ti se u očima. Govoriš jedno, misliš drugo. »
« Zašto treba istrijebiti Turke ? » rekla je Iskra.
« Moramo osvetiti Kosovo. »
« Šta se dogodilo na Kosovu ? » rekla je Iskra.
« Tvoj narod je pobio moj narod. Poklali ste nas. Proterali ste nas. Naši mrtvi vape za osvetom. Svetimo se. Bila bi mrtva da nisi žena. I to lepa žena. Ako nastaviš izazivati me, nećeš biti ni lepa ni žena. To zavisi od mene. Žene u drugim vodenicama pripadaju ostalima, nije im lako ni za mirnih dana, dajem ti časnu vojvodsku reč, ali im je zaista teško tek kad se ratnici vrate s fronta. Ne budeš li dobra, poslaću te na opštu upotrebu. Narediću da te nude svakom invalidu i bogalju. Zato me moraš voleti, biti mi zahvalna kao bogu i uživati sa mnom. Žene lažu zato što nisu muškarci, ali ti meni ne smeš lagati. Ako me lažeš, napujdaću pse i manijake. Kad manijaci pređu preko tebe, poželećeš pse. »
Dok je govorio, Iskra je, savladavši gađenje, pokušala pogledati ga u oči. Bile su skrivene u dupljama ili pokrivene naduvenim očnim kapcima kao da budan sanja. Možda mu se ona priviđa u obliku zmije ili vještice ? Ali nije više bio grub, postajao je gotovo obziran. Ipak, nijednom nije ostavio nož ili revolver na domaku Iskrine ruke. I da jeste, ništa se ne bi desilo. Bojala ga se, mrzila ga je, ali ne dovoljno da bi ga ubila. Prezirala je sebe zbog te slabosti.
Ostavši sama, nijednom nije prišla prozoru da pogleda snježni krajolik u kome je odrasla. Ni planinu kako blista na mjesečini. Stidjela ih se. Bojala ih se jer im više nije pripadala. Samo zgrčena u sebi mogla je podnijeti sebe. Vidjela je kako oblaci prolaze i kako dolaze sunčani dani, čula je kišu kako šušti na krovu od slame, vjetar je katkad lupkao oko prozora, vrane su kreštale iznad polja, osjećao se miris zemlje natopljene snježnicom, u sobici bješe toplije nego ranije.
Vojvoda Šumski je dolazio mamuran i odlazio pijan. U međuvremenu se s njim ponekad moglo razgovarati.
« Ubij me, vojvodo. » rekla je Iskra. « Ili ću se ubiti kad mi se ukaže prilika. »
« Nećeš se ti ubiti, ženo. Ja ću te ubiti, ako treba. Kad ja hoću i kako hoću. Na kraju svega vi Turci ćete nestati sa lica zemlje. I mi ćemo nestati, ako treba, ali posle vas. Niko od nas ne zaslužuje da živi. Ni vi ni mi. »
« Zašto, vojvodo ? » rekla je Iskra.
« Previše smo se pomešali. Niko od nas ne zna gdje se završava i gdje drugi počinju. Kao creva smo u đavolovoj utrobi. Treba prosuti ta creva i baciti ih ovim psima što urlaju napolju. Neka se potruju od nas i neka crknu. »
Iskra nije čula jauke iz ostalih vodenica ali je slutila da se prljavi posao obavlja neprekidno. Bez suza i krikova. Njene sapatnice više se nisu branile. Neke su umrle, neke su ubijene, neke su se navikle i šutjele su. Iskra ih je žalila i pribojavala ih se, misleći kako one njoj zavide i žude da budu na njenom mjestu.
Psi su se ušutjeli kao da ih neko redovno hrani i poji. Ili kao da ne prolazi niko nepoznat. Ponekad bi zalajao jedan pas, dugo kao da se žali nekom udaljenom. Kasnije bi se začuo i drugi, tiši. Ili je to bješe onaj koji se prvi čuo. Zaurlao bi dva-tri puta i ušutio. Iskra bi čula prigušen pucanj kao kad izvadiš zapušač iz boce. Ništa poslije toga, jedino je voda žuborila u noći i pljuskala po vitlovima što se nisu okretali.
Vojvoda Šumski je nestajao na dva-tri dana, vraćao se umoran i ljut. Zadavao je bol Iskri kao da se sveti zbog nečega što se desilo dok je odsustvovao. Kao da je otkrio kako ga je varala s nekim čije se ime ne pominje. Smirio bi se tek poslije nekoliko dana, manje je pio, duže ostajao, a to Iskri bješe gore od grubosti i šamara.
Katkad bi taj nasilni sopstvenik gledao Iskru bez riječi. Uspjela mu je nazrijeti oči u dupljama : bile su prazne i mrtve, prevučene skramom nesvijesti i zanosa. I uplašila se. Šta ako se zaljubio ? Njegova je životinjska želja spasava. Ako se pretvori u nešto drugo, nema joj spasa. Neće moći lagati. Odaće se. Gadila se smrti od njegove ruke koliko i njegovih dodira.
fotografija Zoran Petrović (facebook)
