(radikalan primjer niže srednje klase)
izvukao ga je na raskrižju nasilno van iz auta
i počeo svojski mlatiti šakama
derući se
kako je ovo primjer
onoga što će se desiti
svima
koji se prave pametni kada ne treba
i koji zaspu
u slučajevima
kada se mora budno paziti.
semafor je hladno mijenjao boje,
padala je kiša.
okupljena rulja je šutjela,
krv je prskala po cesti
i u sljedećem sam trenutku,
okrenuo glavu na drugu stranu,
da ne svjedočim hororu
grubo ulubljene haube
na lijepim novim kolima
niže
srednje
klase.
(dani sezonskog drvodjelje)
nešto poslije
mislio sam da me nema
dok kapljice po prozoru
rolale su krajolik.
počinje najhladnije razdoblje godine
i sistematsko sezonsko slavljenje drvodjelje,
praćeno žestokim političkim obračunima
crne ljevice i tamno sive desnice.
gradski krajobrazi
do vrha napunjeni
neodvezenim smećem.
(kao da sutra neće doći)
sutra pak gradić u ravnici
sastavljen od bezbroj tupih kuteva
spisateljska karavana zajebava malobrojnu publiku.
prekosutra grad na moru
balkon na glavnoj ulici,
bacanje knjiga po ljudima;
još uvijek nigdje ničeg
od pameti.
onda zapjenjeno more,
kao slijepa cesta.
kapljice.
kiša.
sve sama ocvala romantika.
Key Key Key,
Took my baby away.
(avioni nad Mađarskom)
pobjegli smo iz grada oko šest.
oko pola sedam,
poslao sam te u lokalni dućan
po par piva i čips,
jer kao i obično,
ja nemam para,
ni za jedno,
ni za drugo.
potom smo skrenuli lijevo
pa oštećenom cestom oštro zavrnuli desno.
onda smo autom bijesno ubrzali uz opaki brijeg
do kuće pune sprava za mučenje.
na balkonu si mi popušila vječnost.
potom smo iz trave
koncentrirano pratili avione na nebu.
učinilo mi se da su se dva sudarila
nad Mađarskom.
(šutio sam o svome dojmu,)
jer da sam išta rekao,
nestalo bi sve te naivne čarolije
koja ionako pravi budalu
i od mene
i od tebe,
i od neba.
(crknuto čudovište)
svijet je puno veći
i od mene
i od tebe
(i od neba);
padajući
temeljito povlačim u nered svu tvoju kosu;
slika je tužna:
zumirani spolni organi
bezobrazno zamijenili mjesta.
priznanjem,
što te više uništavam,
to te manje želim:
potpisao bih smrtnu presudu
svim svojim pijanim rukama
da samo pomaknem prst
i da usne večeras zamažem jeftinim poljupcem.
šaljem te onda dolje,
da pomogneš odrasti crknutom čudovištu
što nadire iz mog trećeg oka.
svijet je,
svakako,
puno veći
i od mene
i od tebe
(i od neba);
sanjao sam potom kako se vozim vlakom
u sunčano zimsko popodne
i pružam vrat kroz prozor,
a hladnoća mi raznosi misli,
lijevo,
desno,
ravno,
bilo kuda.
(zeleno srce)
prolazimo predvečer ispod mostova.
ružna rijeka, ružni mostovi.
ovo mjesto očajnije je od očaja.
trijezan sam.
ipak me pitaš kuda ćemo.
ne znam.
ja sam loš vođa.
no ipak,
vodim te obalom dalje,
pored zmija i pasa.
ničim izazvana veliš da voliš zeleno.
polja su zelena,
oči luđaka su zelene,
moje srce je zeleno.
ne,
zaista ne znam kuda idem.
šumi mi opet u ušima.
govoriš mi o tvome životu,
ja u sebi mislim o svome životu.
šumi mi opet u ušima.
čujem svoju vlastitu vrelu krv,
koja teče paralelno s rijekom.
dok hodam šutim
i ne okrećem glavu.
čak mislim da te više nema otraga.
ja postajem zeleni čovjek:
moje srce je zeleno,
moje srce je zeleno,
moje srce je tamno
i zeleno.
(bolji početak)
obećavam:
počet ću opet sve ispočetka.
zadnja sredina,
početak i kraj,
nisu bili dobri.
morat ću nekako spriječiti da se krajevi,
počeci i sredine, oštećuju sami od sebe,
da mlohave, bez vidnog razloga.
potruditi se,
recimo,
da prestanem biti ostavljan na cjedilu,
tik pred ciljem.
morat ću još jednom započeti cijelu priču.
ovoga puta izgrađenu na solidnim temeljima,
koji neće zahtijevati dodatne dorade prošlosti,
ni nova neuspjela kalibriranja budućnosti.
moje ruke naprosto,
nekako ponovo moraju naučiti
živjeti
i voljeti.
——————————————————————————————
(Žarko Jovanovski – pozelenjeo skroz)
Prije pisanja ove kratke bilješke o knjizi Žarka Jovanovskog „Kinomatografija zelenog srca“ stavio sam na stol sve njegove knjige i imao sam što i vidjeti. Ova knjiga koju držite u ruci, trinaesta je knjiga njegove poezije, a osim toga, Žarko je objavio i dva romana (treći sam imao priliku pročitati u rukopisu), knjigu satiričnih priča „Priče o Lenjinu i Staljinu“ i strip album „Mrakci“. Žarko se uspješno bavio i glazbom svirajući u raznim bendovima (Electric Žare, Geler Feler, AbnorMalan, No No Instigator i Duo List). Uz sve to, Žarko je kao akademski grafičar po obrazovanju vrlo uspješan i u grafičkom dizajnu, što svjedoči i ova knjiga koju imamo u rukama. Jovanovski je dizajnirao i grafički uredio čitavu biblioteku „Jutro poezije“. Gledajući sve to, sav taj multitalentirani umjetnički izričaj u raznim medijima, a posebno u literaturi, pitam se zajedno s pjesnikom Jurijem Lisenkom kako je moguće da je Žarko poznatiji u Ukrajini nego u Hrvatskoj. Iako je V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji roman dobio na anonimnom natječaju, iako mu knjige nisu sufinancirane iz državnih i gradskih budžeta, siguran sam da će vrijeme demantirati dokumentarac koji je snimljen o Žarku, a zove se „Neuspješan skroz“. Osim toga, anonimnih natječaja ima još.
Na našoj sceni Jovanovski je unikatna pojava, jer kao autor spaja poeziju, glazbu i vizualnu umjetnost, a kao izvođač svojih tekstova odlikuje se brzim ritmovima i povišenim tonovima. Njegovo srčano glumačko umijeće odlično djeluje u raznim prostorima slam scene, a naročito na Jutru poezije gdje se dugi niz godina njeguje javno govorenje poezije u krčmi u kojoj se još puši, pije i još živi duh stare dobre boemštine.
Zeleno u poeziji obično simbolizira prirodu, njezinu obnovu i rast, također i nadu. U prirodi zeleno je jedno, a u poeziji sasvim nešto drugo rekla je Virginia Wooolf. Možeš biti „ni mlad ni zelen“, možeš biti „sretan kao zelena trava“, možeš biti zelen kao samoglasnik U. Prva i prava priroda zelenog je zlatna kod Frosta i ne može se zadržati ni časa baš kao što je i raj odmah potonuo u tugu. Tako i lirski subjekt u pjesmi „Zeleno srce“ začas preuzima prijateljičino zelenilo srca i njegovo srce odmah je zeleno, štoviše, tamno zeleno. Uz trunku ironije, naravno, jer reći „zeleno, volim te zeleno“ sada je opće mjesto, i lirika je opće mjesto, „tužna kao opšte mesto“ (što reče jedan pjesnik). To pozelenjavanje pokreće samoispitivanje, propale su sve zelene politike i ničeg više nema novog pod suncem. „O, da sam znao da je tako / Još na početku svom ranije“, odmah bi bio zelen i isti, ali sad je kasno govori vrela krv što teče tijelom paralelno sa ružnom rijekom pod ružnim mostovima uzduž koje šetaju ono dvoje iz pjesme. Nije lirski subjekt pozelenio nego je i pozelenjeo od bijesa.
Knjiga „Kinematografija zelenog srca“ nije samo kritika društva koja se provlači kroz sve Žarkove knjige, više je kroz tematiziranje prijateljstva i ljubavi katalizator za samoispitivanje. Ginsberg više nije dovoljan iako se urliče u mikrofon, televizor s bezbroj kanala nije dovoljan, pijanstvo više nije dovoljno, ne možeš pobjeći od sveopće vulgarizacije života i ispraznosti takozvane demokracije, pa ako i pobjegneš u disko uz „Tupa, Tupa“, lupne te „Februarska revolucija“. Nasilje na ulici i okretanje glave od toga i okretanje glave od okretanja glave, gomile smeća kao miris beznađa političke situacije i na ono takozvano lijevo i na ono udesno, pisanje lijepe lirike kao da se još ima nešto za reći, a nema, sve to Jovanovski bilježi potpuno rezigniran, ali ipak ustrajan da će pisati samo iritantne pjesme, jer što je niklo iz proletarijata to je i kivno na cijeli svijet. Ostaje samo „ironijski diskurs“ integrirane psovke. Razmišlja se i o naoružavanju, a za što će oružje poslužiti ne zna se, za sada, neka se nađe.
I dok na Jutru poezije i dalje „miriši modra ruža neba“ Severova, važno je i da kuca zeleno srce u poeziji Jovanovskog i zvuk njegova glasa neka nam da neki novi (be)smisao.
Željko Buklijaš
