Ovo je tužna godina. Ništa nije kako su ljudi umislili da bi trebalo biti. Tko je onomad, kada smo si s toliko entuzijazma čestitali Sretnu Novu mogao uopće pretpostaviti da ćemo imati nekakav jebeni lockdown, da ćemo odsklizati, svi zajedno i pojedinačno dolje, duboko dolje, da ćemo zbrajati samo gubitke, da će čak i bogati plakati? Nitko to nije znao (osim možda onih koji s rođenjem sve znaju – svaka njima čast – žao mi je što su takvi uopće došli na svijet, ti su znali da ih smrt čeka prije nego što su uopće imali svoja prva sjećanja…). No kako bilo, ovo je godina gubitaka. Dok ovo pišem odlaze životi sažvakani koronom, mladići se survavaju automobilima u provalije, a u nedostatku kulturnih dešavanja uzrokovanih virusnom, rubrike kulture počele su ličiti na objave smrti uoči sudnjeg dana. Umro je bugarski umjetnik Christo, umro je Tonko Maroević, a bogami, umro je i Bekim Sejranović…Bekim Sejranović je, nažalost generacijski smješten od početka do kraja u prostor i vrijeme ekstrema. Od Jugoslavije do selfija, Od pješaka do rakete. Od svog početka, do kraja, njega neće. On svojoj intimnoj nesreći bez problema redovito dodaje i onu grupnu (i obrnuto). Zašto sad trkeljam o Sejranviću, pobogu? Ja kasnim, oprostite. Moja je krivnja, nikako njegova. Tek kada mu je Bog zatvorio vrata raja, do mene su krenule dolaziti njegove knjige. Rat koji ga je nanio u Norvešku, davno je završio, dolaze nove izbjeglice iz ratom poharanih područja Bliskog istoka i ja sam ovdje samo da zbrajam Bekima sa Sejranovićem, bar u obliku knjige „Sretniji kraj“ koja je izdana već u nekoliko izdanja, a koju sam s guštom pročitao tek nedavno. On je već odavno zbrojio sve u ovom i onom životu i dao se u taj besprizoran svijet ništavila još u maju dvije i dvadesete. A nikome ne bi poželio da je živio kao on. Red vina pa red dopa, pa red žena koje nakon nekog vermena ne znaju što bi s njim. Bio je kao škart kojeg nitko ne želi – ni rodna Bosna, ni Hrvatska u kojoj je studirao, školovao se pa životario, ni Norveška, koja ga je prihvatila pa nježno odložila sa strane da ne smeta dobrom razvoju privrede… I danas ga nitko neće, osim čitatelja. No za pisca to je najveća pohvala koja se može izreći – kad umreš, da te i dalje žele čitati. Čitajte Sejranovića! Vidite kako je to biti izgubljen u Europi. A ako ga ne čitate i pročitate, ni to nije bitno – on će vam dolazit i dalje na vrata, kao što duhovi pohode svoje krivce i sukrivce. Ne, ne mislim time reći da ste vi krivi zbog nečega (previše). Loše ste me shvatili, radi se o nesporazumu… Osim u onome dijelu gdje sam opčinjen njegovom jednostavnom prozom malo prije rekao, a to je bila, ako se ne varam, nešto kao parola – čitajte Sejranovića! I mislim da sam time, dovoljno rekao…