JAGODE NA MADAGASKARU
Ljudi nošeni pozitivizmom pokušavaju uspostaviti logiku tamo gdje logike nikako ne bi trebalo biti. Vječito sanjaju kako je njihov mozak dovoljnog kapaciteta da ih pametno odvede prema neslućenim duhovnim razinama. U teoriji, to bi trebalo biti točno, ali u praksi pružanje otpora navlači nevolju na vrat. Prepuštanje slučajnosti može postati blagodat koje mnogi nisu ni svjesni. Sjetite se samo te prelijepe bespomoćnosti spuštanja niz tobogan iz djetinjstva dok se vrišteći juri dolje upogonjen gravitacijom.
Lijepa scena, zar ne?!
Neodgovornost prepuštanja je čekaonica raja.
Ljudi koji kontroliraju situaciju u svakom životnom trenutku znaju biti dosta naporni i dosadni. Oni sve procjenjuju u nizovima pluseva i minusa koje lijepe na događaje, stanovnike i stvari, neurotično paze na zdravlje i trude se iz petnih žila da ne crknu prije vremena, iako ni njima baš nije jasno gdje je točno postavljena željena granica. Možda baš zbog toga, zbog te nejasne razdjelnice, nadaju se potajno da neće umrijeti nikada (što nikako nije logično) i da su vječni. Nadaju se, između ostalog i da će svakoga dana do kraja vremena i svemira ustajati u 7 sati i 23 minute ujutro a zatim sneni obuti papuče, obaviti pišanje i sranje kako to priroda već nalaže, a potom u pidžami oteturati do kuhinje te tamo što prije skuhati crnu kavu. Onda će, obuzeti kofeinom, uz prvu cigaretu izvaditi kurac iz gaća (ili koji drugi spolni organ koji im već stoji na raspolaganju) te ga kao i svakog božjeg jutra od kad znaju za sebe i od kad su još ko djeca dobili naputke od mame da tako treba činiti, puni upitnika dobro pregledati nije li dolje nahrupila neka opaka bolest i krenula im izjedati organ za razmnožavanje dok su spavali (iako im je spolovilo već duže vremena izvan upotrebe i postoji samo kao estetski dodatak u svijetu koji više nema nikakvih pozitivističkih i konkretnih estetskih oznaka.
“Out of order”, rekli bi Englezi kada žele naznačiti da je lift izvan upotrebe, odnosno da je pokvaren.
* * *
Brkati oronuli pjevač zabavne glazbe izlazi na veliku stadionsku pozornicu frenetično pozdravljen s potpuno ispunjenih tribina. Nakon par minuta histerija publike se utišava i prateći bend kreće s izvođenjem prve pjesme. To je jednom davno bio veliki radijski hit koji je svojim patetičnim tekstom slomio srca mnogih domaćica. Jedna od onih pjesama o sjebanom životu i ljubavi koja je bila a sad je, eto, više nema i nitko ne zna gdje se prokletnica sakrila. Međutim, u trenutku kada popularni pjevač zabavne muzike treba zapjevati, on samo snažno kihne. No raspamećene mase na tribinama su oduševljene songom i nitko ne doživljava da se događa nešto neuobičajeno. Zatvorenih očiju publika unisono pjeva dobro poznate riječi patetičnog hita dok brkati oronuli izvođač zabavne glazbe skroz nekontrolirano i nezaustavljivo kiše i kiše i ne može prestati. Potom se pjevač kupi s pozornice ljut na samog sebe no ni to nitko na stadionu ne primjećuje. Masa je u svome filmu a taj se ne smije prekidati zbog izvanrednih okolnosti. Ta oni su kupili skupe ulaznice, oni su otkupili mjesto za herojski ‘event’, to je njihov koncert koji ništa ne smije poremetiti.
Proklete jagode. Popularni pjevač zabavne glazbe nije danas popodne smio jesti jebene jagode. Od jagoda mu se, naime, redovito kiše.
PETRE DUMITRESCU
Ali mnogi bi mogli tvrditi poučeni preduvjerenjima da se problem na stadionu dogodio zbog zračenja koja emitiraju elektronski uređaji i telekomunikacijske antene a ne zbog alergije na jagode. Elektromagnetsko zračenje, kao što svi znamo, izaziva mnoštvo bolesti u ljudi, neke zarazne i to one najteže od kojih otpadaju organi ko lišće u jesen. Od zračenja, i to je poznato, kokošja jaja su u današnja vremena blijedožućkasta. Nekad su bila zdravo-jarko žuta. Ali to je tako bilo još prije Drugog svjetskog rata. U ona sretna europska vremena kad je većina mrzila židove ali ih nacisti još nisu pospremali u logore. Za njih je bilo planirano tek premještanje na Madagaskar.
* * *
Jedan moj prijatelj koji je puno razgovarao mobitelom dobio je rak mozga. To se sigurno desilo zbog elektromagnetskog zračenja.
Ime tog prijatelja?
Zašto vam je važno njegovo ime?
Dobro, reći ću vam njegovo ime.
Zove se Stjepan.
Zapravo i nije Stjepan. Trenutno se ne mogu sjetiti kako se zove, na vrhu jezika mi je ali se ne mogu sjetiti. Evo, bit ću iskren, dugo se nismo vidjeli i zaboravio sam mu ime. Da ipak budem precizniji, on mi i nije prijatelj, više je poznanik. Nisam ga vidio već dvadesetak godina. Upoznali smo se na Hvaru jednog ljeta krajem srpnja i od onda ga više nisam nikada vidio. Čuo sam da je otišao na rad u Njemačku. Ili je možda Finska bila u pitanju…? Ma to sada uopće nije bitno. Bitno je da je tamo radio kao kondicijski trener u jednom višerangiranom nogometnom klubu.
Bio je vrlo povučen čovjek. Nije imao djece. Mislim da je bio peder. Tako se bar pričalo ovdje kod nas, a u svakom pričanju mnoštva, redovito ima i ponešto istine.
E, sad sam se sjetio! Poznanik se zvao Igor.
Stjepan mu je bio brat.
Igor je rođen u Baranji. Točnije roditelji su mu bili iz Baranje, a on je rođen u Gospiću gdje mu je tata, vojno lice, premješten u službu. Tamo je završio i osnovnu školu. Mislim da više nije živ. Bacio se s jednog nebodera.
(?)
Kada sam rekao da ima rak mozga, to bi valjda automatski trebalo značiti da je još živ i ja ispadam budala kada sad kažem da se ubio?
Dobro? I? Pa što je tu čudno?
Bacio se s nebodera kad je saznao da ima rak mozga. U čemu je problem?
Tu je sve kristalno logično. Ali sigurno znam da je rak mozga zaradio od zračenja koje proizvode mobiteli. Njegov brat Stjepan mi je to rekao. Stjepan i ja smo dobri prijatelji. Upoznao nas je Igor prije dvadesetak godina kad smo bili na ljetovanju.
Zbog zračenja, ja mobitel prilikom razgovaram uvijek držim malo dalje od uha.
Novozelandski znanstvenici su nedavno utvrdili da se odmicanjem mobitela od ušiju prilikom razgovora, šansa pobolijevanja od posljedica elektronskog zračenja smanjuju za preko 65 posto.
(?)
Jel ja ujutro kad ustanem pregledam svoj spolni organ nakon što popijem kavu i popušim cigaretu?
Ne.
Zašto bih to činio?
Uostalom, ja ne pijem kavu, a zapalim cigaretu tek tu i tamo. Socijalni pušač.
Mmm, to se tako zove.
Zar ne?
Ali znam prijatelja koji je umro od cigareta. Pušio je tri do četiri kutije dnevno, što je svakako pretjerano.
Kako se zvao moj prijatelj koji je umro od posljedica pušenja?
Hm, zvao se Igor.
Da, da – to je isti onaj čovjek koji je umro od posljedica elektromagnetskog zračenja što ga emitiraju mobiteli i isti onaj koji se, kada je saznao da ima rak mozga, bacio s jednog nebodera.
* * *
Kad sam bio mali mislio sam da mi metak ne može ništa. A kad čovjek u nešto vjeruje, to postaje istina.
No nekako mislim da su mi ovdje ubjeđenja labava.
Nešto nedostaje.
Neka spona koja povezuje s pričom koju bih vam želio ispričati. Ta priča nema nikakve veze s elektromagnetskim zračenjem, a ni s Amerikom. Imam čak dojam da bih se trebao ispričati zbog toga što nikako da počnem pričati priču koja mi je u glavi.
Da probam protresti glavu?
Imao sam jednom davno crno-bijeli televizor koji bi u potpunosti proradio nakon paljenja i dao sliku samo ako bih ga rukom odvalio postrance. Ja ne kažem da sve što ne funkcionira treba odvaliti rukom, ali neka trešnja možda bi u ovom slučaju pomogla, ili mogla pomoći da se stvari pokrenu. Za pretpostaviti je da je priča zapela u porođaju pa treba poduzeti radnju kojom bi ona izašla na svjetlo dana.
Mislim, neku radnju.
Molitva bi također bila opcija. Kršćanska molitva ili neka istočnjačka meditacija. Ili urlik porodilje u mračnoj noći kod teškog poroda. Urlik neke trudnice što je prisiljena iz petnih žila zapeti da beba konačno izađe van i urlanje tada bude ugrađeno u proces.
Ali da nekako uspostavim veze u svom raspadnutom sistemu, mislim da bih prvo trebao postaviti neku tezu. Neku bombastičnu tezu u kojoj mrtvih ima u ogromnim brojevima. Čovječanstvo je postalo skroz neosjetljivo na informacije u kojima nema mrtvih. Velikim brojem mrtvih moja bi fabula mogla dobiti snažno pogonsko gorivo. To znači da u pisanje moram nekako inkorporirati ratno razdoblje. Ta redovito obiluju mnoštvom mrtvih ljudi.
Ili bih morao uspostaviti neku drugu vrstu teze koja u sebi ima nerazorivu logiku?
Bez mrtvih.
Oh, to je teško!
Opcije, opcije, opcije…
Poludjet ću od toliko opcija…
Ali, recimo, moguće je da probam uspostaviti neku snažnu kulturološku tezu… Nešto jako, toliko nenadjebivo da intelektualci danima bruje o toj mojoj sjebanoj tezi i da imaju na što masturbirati u pijanim raspravama…
O da, to uvijek pali!
Lamentacija o kulturi sve može složiti u lijepu malenu kutijicu. Fino zapakiran liberalan proizvod koji se ždere s guštom kao najfinija belgijska čokolada.
Jer, znate, ja sam vam iz Hrvatske – male glupave balkanske zemlje koja se vječito upire na prste da nekako postane prepoznatljiva u svjetskim razmjerima. Da postane raspoznatljiva među tim divovskim državama slavne ratničke prošlosti, državama s više od pedeset milijuna stanovnika, državama koje imaju dugu demokratsku tradiciju i koje su posjedovale kolonije u Africi i Aziji. One koje imaju burzovne indekse od kojih se tresu gaće od straha dioničarima i one koje imaju po dvjesto do tristo nuklearnih bojevih glava u vojnim hangarima, najmanje.
Evo, da poguram priču mogao bih postaviti opskurno pitanje koje sadrži u sebi nešto kao mitološku odrednicu. Moja teza, ili čak pitanje glasi: “Može li zabavna glazba iz Hrvatske…?”
Što, što…?
‘Zabavna glazba?’ Kažem…
Nisam ni pravo započeo, a teza mi već struže dnom i sve zaprima obrise katastrofe.
Ali spas može doći iz tvrdnje da ovo ionako neće biti knjiga o Hrvatskoj. Više će biti o Rumunjskoj, a ponešto čak o Jugoslaviji.
Zašto pobogu o Rumunjskoj? Nije to baš jasno…
Zašto pobogu o Jugoslaviji? To je valjda svima skroz jasno…
Ali prvo, sada svatko ima legitimno pravo postaviti pitanje: “Što je to dovraga – Rumunjska?
Jebote, fakat, dobro pitanje – što je to dovraga, ta jebena Rumunjska? I koga ona uopće zanima osim Rumunja samih. Ako uopće i njih zanima?
Evo, idem konstruirati jednu tekstualnu katastrofu pa kud puklo da puklo.
* * *
Iz petnih sam se žila trudio da moji glavni junaci ove knjige postanu Igbrasundur Leviant i Katerina Fo, ali to mi nije uspjelo. Zamislio sam da oni žive u New Yorku, centru ljudske civilizacije. I sad dalje ide sve što im se dešava iz dana u dan.
No ti ljudi naprosto nisu dovoljno interesantni.
Igbrasundur je medicinski tehničar u Flushing Hospital Medical Centeru u Queensu, a Katerina je voditeljica programa u jednom njujorškom alternativnom glazbenom klubu na Manhattnu.
Ne može se reći da oni imaju skroz nezanimljive živote: Leviant se nagledao smrti na odjelu intenzivne bolničke njege i popodne trči Central parkom vježbajući za svoj prvi maraton iako broji već skoro pedeset i petu godinu, a Katerina, ona već dosta dugo muku muči da iz klupskih prihoda koncerata koji nisu baš bog zna kako posjećeni namakne sredstva za sanaciju krova što prokišnjava. No unatoč mojim naporima da od tih ljudi napravim nešto, takve priče ne prolaze u ovim vremenima.
Gita, moja susjeda koja je jednom prilikom pregledala na brzinu rukopis romana koji sam započeo s tim likovima, rekla mi je u povjerenju da danas više nitko ne mari za beletristiku. U modi su putopisi, krimići, ljubići, akcija, reakcija, borba za život i borba protiv smrti, priča sa spasom što stiže u zadnji čas, kvizovi, slavni ljudi, snažne emocije koje oplakuju mozak, prozac, sredstva za smirenje općenito, propagiranje zdravog života i na kraju, ne manje važno – nacionalni interesi.
U jebote, pomislih!
Nikad se toga ne bih sjetio.
Nacionalni interesi?
Prvo, imena glavnih junaka prema Gitinom mišljenju su mi krajnje tupava. Dobro, s tim bih se već nekako mogao složiti; ali drugo, i puno, puno važnije je Gitina osnovna dilema koja glasi – kakve to veze ima s današnjim suvremenim životom? Jel Igbrasundur aktivan u nekoj ekološkoj udruzi? Nije. Pa što on onda ima raditi na stranicama jednog romana? Jel Katerina jedva preživjela dječju paralizu dok je bila mala? Nije. Od kud onda njoj to pravo da dobije glavnu ulogu u jednom romanu? Koji luđak želi čitati kako ona teškom mukom sakuplja novac za sanaciju krova jednog alternativnog glazbenog kluba na Manhattnu?
To ne ide!
Katerina out!
Igbrasundur – out!
Neka strpljivo čekaju svoj red do trenutka kada se njihovi životi krajnje iskompliciraju, “pa ćemo onda vidjeti”, rekla je Gita, a nakon toga požurila na svoj tečaj kama-joge, najnovije razbibrige bankovnih službenica nakon završetka njihovog napornog radnog dana.
Kada je Gita otišla uvjerljivo objasnivši da mi ideja za novi roman ne valja, otpio sam pivo iz flaše do kraja, platio rundu na šank i onda sam shvatio da je žena popuno u pravu.
Glavni lik mog romana mora biti neki vojskovođa!
Čovjek s karizmom.
Netko tko ima veze sa smrću. Nešto što ima više veze sa smrću nego što sam ja mislio da treba imati.
Ali koji vojskovođa?
Takvih kroz povijest ima na tone. I svi su oni važni.
Otvorio sam Wikipedijine internet stranice na pametnom telefonu i utipkao nasumično, riječ ‘vojskovođa’ te slovo P. Na googleovoj tražilici prvo mi se, iz meni potpuno nepoznatog razloga ukazalo ime Petrea Dumitrescua, rumunjskog generala iz Drugog svjetskog rata koji je zapovijedao rumunjskom Trećom armijom na Istočnom frontu. Do kraja 1942. godine išlo mu je prilično dobro, a onda je postao tragičar jer je na njegovom boku pukla obrana Sila osovine i Rusi su nakon tog potopa njegove vojske u bitci s krvi do koljena opkolili Von Paulusovu Šestu armiju u Staljingradu te je kroz par mjeseci u potpunosti smlavili.
Grozno!
Ovaj roman za glavnog junaka imat će jednog neuspjelog rumunjskog vojskovođu koji je podupirao nacističku soldatesku.
Jel to dobra ideja!
Kada sam shvatio u što se upuštam, u napadu ludila bacio sam razočarano mobitelj iz sve snage u prvi zid. Onda sam stao i dobro razmislio.
Ponekad treba stati i dobro razmisliti u životu.
Ipak, ta Rumunjska…
Ima tu nešto. Osjećam to.
Osim toga, koja budala osim mene može pokušati napisati roman o Rumunjskoj, a da nema nikakve veze s tom državom ni s tim ljudima, da prema toj zemlji nema neki emotivni odnos i da tamo nikada u životu nije bio? Ukratko, da pišem iako nemam pojma što radim i da me u osnovi boli kurac za Rumunjsku. Neodgovornost kao osnova pokušaja kreativnog stvaranja…
Evo ja – ja ću biti ta budala!
* * *
Dakle, dogovoreno!
Ovo će biti roman o Rumunjskoj!
Iz očaja ako ni zbog čega drugog.
