29/10/2020
Pretraga
Žarko Jovanovski, Sartreova lula
Žarko Jovanovski

Žarko Jovanovski, Sartreova lula

(iz neobjavljene zbirke priča)

SARTREOVA LULA

„Sa svakom popušenom cigaretom osjećam kako mi izgaraju pluća. Morao bih hitno prestati pušiti.”

Završivši rečenicu, ugasio je svoju četrdeset i devetu današnju cigaretu te istog trena pripalio pedesetu. Onda je dodao: „Užasno teško podnosim alkohol. Raspada mi se želudac od njega. Ja naprosto nemam kapacitet jednog pijanca.”

Kisela lica trgnuo je sedmu rakijicu tog popodneva.

„Znaš”, veli on i dalje zamišljeno gledajući po terasi birtije, „obožavao sam Sartrea kad sam bio mlađi.”

Prenuo me iz letargije. Kakav sad jebeni Sartre? Koji je tebi kurac? OK s trkeljanjem o prestanku pušenja, ali Sartre, zaboga!

„I koju si njegovu knjigu osobito volio?” pitam ga čeprkajući nervozno noktima po rubu etikete na pivskoj boci.

Samo je odmahnuo rukom.

„A ne, nisam nikada čitao nijednu njegovu knjigu. Ne volim čitati, općenito. Mislim da je to gubljenje vremena. Sviđale su mi se njegove fotografije iz udžbenika na kojima puši lulu. Ne znam ni sam zašto mi je to sada palo na pamet. Ali to je bilo tako jebeno cool!”

Potom je apsolutno samouvjereno zaključio buljeći u betonske raspukline na podu: „Bit će kiše danas! Bit će danas gadne kiše!”

Pogledao sam nevoljko nebo iznad nas. Gore nije bilo ni jednog jedinog oblaka. Ptice su letjele visoko, visoko u svojim gustim jatima. Spustio sam glavu. Učinilo mi se da duboko ispod nas tlo podrhtava.

„Imaš pravo”, odgovorio sam ravnodušno. „Danas će jebeno pljuštati.”


VRIJEME JE…

Sjedim za šankom i nervozno ispijam svoje jebeno pivo. Iza mojih leđa trešti muzika. To bend, kao i svake nedjelje, svira do kostiju dosadne blues obrade zbog kojih mi jaja redovito poplave od muke kao da ih svinje tuku bejzbolskom palicom. Da, prilično sam nadrkan. Jednostavno ne volim kada mi netko smeta u mom sporom umiranju.

Nisam je skužio kada je ušla. Njezine prisutnosti postajem svjestan tek kad sjeda na praznu barsku stolicu prekoputa. Pozdravlja me i zatim u kutu mog vidnog polja glasno tvrdi kako je muzika večeras izvrsna.

Ništa ne odgovaram.

Potom pita kako sam pa ne sačekavši odgovor, vrišteći naruči votku-tonik. Zatim počinje divlje kružiti pogledom po klubu.

„Puno je ljudi došlo danas”, krekeće ona s očitim oduševljenjem.

Šutim.

Drži jezik za zubima punih četrnaest sekundi, a zatim između dva otpijanja votke-tonik ponovno zaključuje kako je bend večeras izvrstan.

I dalje šutim.

Naglo se na barskoj stolici okreće nalaktivši se na šank. Hektično mašući udovima, obraća se konobaru ultimativno zahtijevajući da joj se momentalno izloži ponuda svih vrsta cigareta koje ugostiteljski objekt ima na lageru. Nijedna robna marka od svih koje je konobar nabrojio nije joj po volji. Vraćajući se u početni položaj, na barskoj stolici kima nezadovoljno par puta glavom, a zatim iz džepa jakne vadi vrećicu s duhanom. Neko vrijeme pokušava smotati cigaretu, ali to joj nikako ne polazi za rukom. Jednostavna radnja pretvara se u horor gomile duhana prosutog po podu i posvuda razbacanih papirića za cigarete. Na kraju praznu vrećicu baca u zrak i naprosto uzima moju tek zapaljenu cigaretu koja se dimi u pepeljari.

Slini obilno po filtru i udiše dim što snažnije može. Kao da joj je zadnja u životu.

„Puno je ljudi danas”, govori jedva vireći iz vlastitog duhanskog oblaka. Njena očaranost trenutkom nema granica.

Potom iz svoje čaše otpija votku-tonik.

Šutim.

„Jesi li dobro? Aaa?” njezino je sljedeće, skroz neočekivano pitanje.

Ništa ne odgovorim.

Spazivši iznenada prijateljicu nedaleko od šanka, skače naglo s barske stolice.

Čujem iza svojih leđa buku koja na trenutak nadjačava i sam usrani bend na stejdžu. Vrisak, bučno grljenje i tko zna što još.

Naprosto ne želim znati.

Sada je pravi trenutak!, pomislim, otpijem pivo iz boce do kraja i krenem prema izlaznim vratima.

* * *

Već neko vrijeme čekam tramvaj na stanici. Ona se u birtiji vraća na svoju barsku stolicu, otpija votku-tonik i vrišteći zaključuje (i ne okrećući glavu prema mjestu gdje sam domalo sjedio): „Puno je ljudi danas ovdje! Bend jebeno svira! Zar ne?”

I još me pita, prepuna iskrenog zanimanja za moje duševno stanje: „Ti si dobro?”


TRENUTCI SPOZNAJE

Ulazim u birtiju točno u 18 sati i 25 minuta. Mjesto je skroz prazno. Sjedam za stol nedaleko od ulaza. Konobar stoji pušeći iza šanka i bulji u neku neodređenu točku. Samo dijelovi njegovog lica vire iz mraka, obasjani oštrom svjetlošću malenih žarulja sa stropa. Pokušavam definirati kamo gleda, no bezuspješno. Nisam siguran gleda li u sliku na zidu iznad moje glave, nekakav bezvezni, nabrzinu smandrljani mediteranski motiv, ili u klima-uređaj pokraj slike.

„Molim vas…”, kažem, a onda se ugrizem za jezik.

Shvaćam da sada nije vrijeme. Napravljena je greška unutar svemirskog reda vožnje. Zbog mog ishitrenog djelovanja, nekoliko anđela strašnom smrću gine po cvjetnim poljima mitskog neba.

Treba još pričekati. Treba se dobro koncentrirati i čekati.

Kucnut će i moj čas, samo treba biti strpljiv.

Konobar i dalje nepomično puši, stoji iza šanka i bulji u neku neodređenu točku. U sebi odbrojavam čekajući trenutak kada ću ponovno moći progovoriti. Prostor za moje djelovanje formira se sporo, iz tamne svemirske tvari.

… Osam…

Sedam…

Šest…

Pet…

Četiri…

Tri…

Dva…

Jedan…

Sad!

„Ožujsko, molim! Ne treba čaša”, kažem bez naprezanja. Galaktički sat i moje unutrašnje vrijeme sada su u potpunosti sinkronizirani.

Konobar se odleđuje. Kao robot odlaže cigaretu u pepeljaru i iz frižidera vadi flašu.

Nešto nedorečeno ipak ostaje visjeti u zraku.

Sporo se gegajući, donosi i stavlja pred mene na stol Karlovačko pivo.

Pokraj flaše istovaruje i čašu, a pokraj čaše račun na kojem su zaračunane dvije Coca-Cole.

Zatim se vraća u prijašnju poziciju za šankom i ponovno uzima u ruke cigaretu što dogorijeva.

Gura cigaretu među hladne usne.

Otpuhuje dim.

Dva dima.

Tri dima.

Žar cigarete pali mu meso na kažiprstu, no to mu uopće ne smeta. Nastavlja ukočeno buljiti u neku neodređenu točku na zidu.

Preplavljuje me jeza.

Sav moj napor i sve moje strpljenje nisu bili dovoljni.

Svemirska desinkronizacija ponovno je vrlo snažna. U potpunosti postajem svjestan ozbiljnost situacije.

Moja budućnost više ne stanuje u blizini.

Hladan znoj rosi mi čelo.

Ja iz ove birtije živ neću izaći.


SAVRŠENI DAN

Izniknuo je niotkuda izvijajući se shizofrenično oko moje barske stolice. Onda se odmaknuvši skutrio uza zid, dodirujući ispitivački cigle kao da na njima traži neku slabu točku. Potom je opet u dva brza koraka prišao te provirio preko mog ramena prema terasi birtije te odmah naglo povukao glavu naniže.

„Jebote!” prosiktao je kao progonjena zvijer dok sam ispijao pivo iz flaše.

„Problemi u raju?” pitam bez velikog interesa za njegove paranoje, spuštajući praznu bocu na šank.

„Idu za mnom.”, rekao je zabrinuto, a onda mahnuo konobaru: „Daj mi Žuju. Šta ti piješ?”.

„Može isto”, odgovaram smireno.

„Tko to ide za tobom?” pitam ga, istodobno popravljajući pramen kose koji mi pada preko usana.

„Dva sjebana tipa. Onog malog sam prije par dana pred birtijom poslao u tri pičke materine. Nešto se kurčio. Ne podnosim kad se netko kurči. Svečano mi je obećao da će mi jednom razvaliti guzicu. Izgleda da će to „jednom” biti danas. Ali nije mi on problem. Problem je onaj veliki koji stalno ide s njim, a onda kad sam ispičkarao maloga, sasvim slučajno nije bio tu. Jebote, frend mu je ko trokrilni ormar!”

Pogledam van, odakle, navodno, dopire prijetnja. Mali je na terasi birtije i razgovara s nekim komadom. Nikakav veliki nije pokraj njega.

„Nema ti velikoga. Samo je mali tamo”, ustvrdim dajući mu nadu.

Pogledam opet van. I veliki je ipak tamo. Nisam ga primijetio zbog suncobrana.

„A jebi ga… I veliki je ipak tamo. Sorry, nemaš sreće…”, dodajem naizgled sućutno.

„U kurac krasni! Kada dođu do nas, daj, molim te, odvali maloga šakom, a ja ću probati onog velikog iz sve snage odalamiti nogom u jaja. OK? Onda ćemo vidjeti što dalje”, rekao je gledajući preko mene.

Pripremajući se za okršaj, on već zavrće rukave svoje traper jakne.

„Nema šanse!” odgovorih paleći cigaretu.

”A jesi pička!”, procijedio je očajnički.

Danas naprosto nije njegov dan.

A nema kamo pobjeći.

„Da bar mogu prolaziti kroz zidove!” zavapio je prepuklim glasom.

Ponovno pogledam prema terasi. Mali i veliki krenuli su prema nama. Vadim sunčane naočale i stavljam ih na oči. Mrzim gledati nasilje. Okrećem se da sirotom frendu prenesem informaciju o nadolazećoj prijetnji, ali više nikoga nije bilo pokraj mene.

Kompića k’o da je zemlja progutala.

„Je l’ platio obje pive?” pitam konobara.

„Je”, odgovori ovaj i ne skidajući pogled sa svog mobitela.

Onda je sve OK, zaključujem zadovoljno otpijajući gutljaj.

Runda je plaćena, a frend je naučio prolaziti kroz zidove.

Ovo je naprosto jedan savršen dan.

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.