22/10/2021
Pretraga
Žarko Jovanovski, TO JE NEKA GREŠKA, DRUGOVI!

Žarko Jovanovski, TO JE NEKA GREŠKA, DRUGOVI!

Doveden sam u neugodnu poziciju kada sam od strane Zvonimira prozvan da referiram što sam ja to pročitao ove godine. Prvo, ne volim biti prozivan, a i tako bih morao priznati da duga razdoblja ništa ne čitam (ponekad bi bilo dobro i živjeti). Naravno, to da ne čitam ništa nije istina. I kada ne čitam knjige, stalno nešto čitam. Engleska Wikipedija (jer hrvatska je zakurac) postala je nezaobilazni dio mojih dnevnih putešestvija internetskim bespućima. Recimo, baš danas, netko je pomenuo na Facebooku da bi štete od potresa sličnog onom u Petrinji i Sisku bile bitno manje da se potres desio u Austriji. Pretpostavljam da se post referirao na germansku savršenost. I onda slijedi provjera podatka jer vrag nikada ne daje mira. Kako je Austrija geološki stabilna i gotovo da nema potresa, pokušao sam odgovor na pitanje kako izgleda potres slične jačine u germanskom kulturnom krugu naći, kud puklo da puklo, pa me Wikipedija odvela linkovima do paralele malog njemačkog mjesta, Hechingen, u državi Baden-Württemberg, mjesta koje je 1978. doživjelo katastrofalan potres, i guess what – tu su me dočekale fotografije razorenog gradića koje su nažalost vrlo podsjećale na slike iz postapokaliptične Petrinje s kraja ove godine. Stoga ne pišite gluposti na društvenim mrežama – svaka informacija se danas da provjeriti – svaki vaš pokušaj da slobodno formiranim dojmom pogodite čitatelja, svaki pokušaj od praha, pepela i loših insinuacija uzrokovanih nemirnim snom ili seksualnom frustracijom može biti razobličeni za tili čas.
No, da ne ispadne kako ništa ne čitam, morat ću se vratiti na tanak led ukoričenih izdanja koja se listaju prstima toliko nehigijenski u ova vreman virusa premazanih slinom s jezika. Na toaletu, dakako. Da, jasno, to je jedno od najomiljenijih mjesta za čitanje mnogih.
Jasenovac” (Fraktura, 2018.), knjiga sačinjena, napisana i osmišljena u glavi jednog od najvećih hrvatskih intelektualaca dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, Ive Goldsteina. S obzirom na njegovo židovsko podrijetlo bilo bi za očekivati da je Ivo pristran, no, naravno, o tome nema govora. Ivo je vrhunski profesionalac. Na preko 800 stranica, mlađi Goldstein rasprostire svoju fantastično dobru priču o jednoj od najvećih katastrofa hrvatske suvremene povijesti, onako kako se ona desila. I sve bazirano na dokumentima, točno kako je bilo, bez skretanja, uvećavanja, umanjivanja i uljepšavanja, a to je ono najgore što se može desiti svima što negiraju tu crnu povijesnu mrlju hrvatske historije.
I naravno kad dobiješ takvu lekciju odmah se latiš “Tita” ( Akademska knjiga, 2018.) tog fantastičnog povijesnog pregleda koji je Ivo napisao sa svojim pokojnim tatom, Slavkom (još jednim velikanom hrvatskog izdavaštva i intelektualnog pregnuća u Hrvata). Sve televizijske serije koje su zadnjih godina u RH snimljene na tu temu naravno ostaju u debeloj sjeni ovog djela (knjiga je po pravilu bolja od filma po kojem je nastala). Za svakoga tko za sebe tvrdi da barata intelektualnim poštenjem, mora biti fasciniran ovim komadom. Jer ono jeste temeljeno na dokumentima i relevantnim svjedočenjima. Sve one bedaste teorije laži kojima nas brzopotezne društvene mreže zasipaju zadnjih desetljeća o J.(e)B.(o)T(e)-u, tom gigantu povijesti, ovdje se rasipaju jer se tu sve bazira samo na povijesti kakva je bila. A ja nisam titoist, ne berem s tih grana, ne pripadam nikome i tako želim da ostane. Treba mi vjerovati… (A i ne mora se, na vlastitu štetu.)
Naravno, jedna stvar odvodi do druge (pa treće…). Onda sam u ruke uzeo Dedijerove “Priloge za biografiju… ( Mladost, Zagreb; Liburnija, Rijeka; Spektar, Zagreb, 1980.) One prve, jedine dobre, jedine smislene. Pa iako su pisani u ideološki vrlo izvjesnim vremenima, moram priznati da je tu pregled međuratnog djelovanja radničkog pokreta na području Jugoslavije napisan vrlo, vrlo dobro. Za onoga koga zanima. Mene zanima.
I tu prestaje pregled domaćih autora (ukoliko Dedijera uopće više netko smatra domaćim autorom). Šalim se. Dolje ima još. Dakle, za neke je Dedijer i dalje domaći, za druge je strani, a za treće je nastrani, dakle onaj koji je prešao na kraju na tamnu stranu. Ali to ne mijenja ništa kada se govori o prvim “Prilozima za biografiju…”.
Ne znam što mi je bilo da sam u ruke u neka proljetna vremena uzeo Furmanova. Pa to je jedan od rodonačelnika socrealizma, to se ne bi smjelo, nije to baš dobro. A dobro je! Jer njegov “Čapajev” fantastičan je pregled kaotičnosti ruskog građanskog rata. Čapajev je stvaran lik, primitivčuga kojem tek rat daje identitet (podsjeća li vas ta tvrdnja na nešto?), čovjek iz naroda. Kada danas čitam taj Furmanovljev roman čini mi se da je Staljin bio pijan dok je prebirao iste strane instaliravši takvu primitivnu budalu za jednog od simbola revolucije. Čapajev se bori protiv bijelih svom silinom, talentiran je ratnik, ali čim u vojnom “oslobođenju” neko mjesto padne pod ‘crvene’, njegov politički govor masama podsjeća na buncanje najglupljeg djeteta u vrtiću. Taj ne zna spojiti dva s jedan, jezik s pameću, mozak s jajima, Marx mu je tabula r… Ali lepo zna da se bije… A bitku biti je biti!
Krajem godine uzeo sam u ruku iMati “, Gorkog, još jedan socrealistički bestseler. Nisam ga dovršio, ali početak, obećava: suprotno svim očekivanjima, na početku se Maksim iz petnih žila trudi ljudskoj rasi ogaditi svaki rad, a radnici su stoka koja samo pije, lema se i boli ih kurac za sve. I opet mi u misli dolazi Staljin… On mora de je bio pijan dok je čitao Gorkog pozitivno ga ocijenivši za potrebe klasne borbe.
I svatko tko misli da je socrealizam a priori zbog ideoloških postavki loš i neprobavljiv umjetnički pravac – ja mu velim da griješi. Trebalo je biti 1996. u Berlinu i vidjeti u Njemačkom muzeju predobru izložbu koja je za temu imala totalitarizme i umjetnost pa vidjeti sovjetski socrealizam i njemački nazi-kunst ruku pod ruku na jednom mjestu. Ovdje govorim o likovnom segmentu. O da – to fascinira, to ima snagu. Ne zagovaram ideologije – ja govorim o jeziku, a taj je fascinantan. Sedam tisuća stepenica do nikad ostvarenog projekta sovjetskog Ministarstva rada, djeca koja na cvjetnoj livadi dočekuju tenk s kitama cvijeća… Onome tko nema mašte i senzibiliteta da doku(r)či ovu senzibilnu ikonografiju – ja ne mogu pomoći.
Ali spava mi se. Dalje ću samo nabrojati što sam čitao protekle godine.
*
Sylvie SimmonsI’m Your Man: Život Leonarda Cohena. ( Vuković & Runjić, 2019.)
Očaj i bijeda. Čitajući Cohenovu biografiju pisanu rječnikom jedne šiparice, shvatio sam da s tim čovjekom ne bih želio ni kavu popiti. Grozna knjiga.
*
Roberto BolañoUbojite kurve. ( Vuković & Runjić, 2016.)
Izvrsno! Zašto bi jedan politički izbjeglica iz totalitarnog Pinočeovog režima morao biti savršenog ljudskog obraza? Pa ne mora. Jasno. U suprotnom ljudi bi bili napravljeni od lego kocaka i stalno govorili: “da, da, da…”
*
Branislav GlumacZagrepčanka“. (VBZ/Jutarnji list)
Nej se ljutit rista – nedobro.
*
Andrej KurkovZakon puža“. (Edicije Božičević, 2018.)
Puno mi se više svidio “Vrtlar iz Očakova“. “Zakon…” ima previše općih mjesta.
*
Žarko JovanovskiPizzeria Europa. (VBZ, 2020.)
Gluplju knjigu nisam već duže imao u ruci. Zaobići obavezno.
*
Stjepan BajićRevolucionar ( Matica hrvatska Karlovac, 2019)
Dobro, mladenački raspojasana poezija.
*
Franjo NagulovZemlja zalazećeg sunca. ( Brodski kulturni krug, 2019.)
Ratnički, kako se poezija i treba pisati.
*
Sanja BakovićAutobus za Trnavu“. ( Meandarmedia, 2020.)
Vrlo dobro! Valovito!

Frank EdwardsLeteći tanjiri – ozbiljno pitanje.
Šalim se, opet… 🙂
*
Damir KarakašProslava. ( Naklada OceanMore, 2019.)
Jako ga volim, ali ove kratke priče (neki kažu da je roman) nisu mi sjele.
*
Boris LeinerSve bio je ritam“. ( Sandorf, 2020.)
Šta mu je to trebalo?
*
Pero Kvesić: Zaboravljeno pjesništvo. (In.Tri d.o.o., 2019.)
Duhovit, jebote volio bih da je ovakvih više…
*
John WilliamsStoner“. (Fraktura, 2016.)
Staromodno, ali pošteno napisano.
*
Jose Luis PeixotoUnutar tajne. (Edicije Božičević, 2020.)
Početak šepa, ali kako knjiga napreduje sve bolje i bolje i bolje…
*
(Ostalih pročitanih knjiga se ne mogu sjetiti.)
*
A onda je došao kraj rujna i ja sam prestao čitati knjige s listovima i koricama. Ne znam zašto. Možda i zbog protesta. A možda lažem. Da, da, bit će to – lažem! Ja redovito lažem ljudima.
To mora da je neka greška, drugovi!

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt