Prošlo je samo desetak minuta od trenutka kad smo zakoračili u mali primorski apartman ali mi još nismo mogli doći k sebi. Činilo nam se da sanjamo.
.
“U ovih tridesetak kvadrata ugurali su i perilicu za rublje i perilicu za posuđe, i trosjed, i bračni krevet, i veliki ormar, i jedan televizor koji je u kuhinji, i drugi televizor koji je u spavaćoj sobi (a jedan mali televizor je i u kupaonici!)… Po ladicama je raspoređeno točno 6 prekrasnih vilica, 6 prekrasnih žlica, šest neodoljivo slatkih malih vilica, a da ne pričam o 6 plitkih, dubokih i tanjura za desert, setu naoštrenih noževa raznih vrsta za rezanja povrća, voća, mesa… Tu su i dvije tave s dnom o koje se ne lijepi pržena hrana, tu su i prekrasne šalice za mlijeko i kavu s motivima veselih životinja iz popularnih crtanih filmova. Tu je i otvarač za konzerve obješen na vidnom mjestu iznad štednjaka, buteljirano kvalitetno vino što s natpisom “dobrodošli” na sedam jezika dominira predivnim modernim okruglim kuhinjskim stolom. O da, to me oborilo s nogu! A tek rezervni jastuci i pokrivači uredno složeni na dnu ormara u slučaju da nam bude hladno neke noći, klima uređaji u svakoj prostoriji – i vidi ovo – vješalica je postavljena na apsolutno logičnom mjestu u malom prostoru između kuhinje i sobe gdje možemo odložiti sve ove nepotrebne stvari koje smo donijeli na ljetovanje sa sobom iz grada… Zadivljena sam!” – rekla je Crvenokosa gotovo u jednom dahu trčeći od jedne električne kućanske sprave do druge, paleći ih i gaseći jednu po jednu urlajući raspamećena svako malo – “I sve radi! Apsolutno sve radi kako treba!” A diode su u nekom čudnom ritmu samo veselo žmirkale i žmirkale…
.
“E, a vidi ovo – utičnice su posvuda! Uzalud smo od kuće nosili desetak produžnih strujnih kablova poučeni dosadašnjim životnim iskustvom da utičnica nema u hotelskim sobama i u turističkim apartmanima točno na zidu gdje je to prijeko potrebno… Ali, ma daj! Nešto tu mora biti krivo”, rekao sam na kraju namrštivši obrve. Poletio sam prostorom do rolete u spavaćoj sobi. Dignuo sam je energično, pa potom spustio vrlo energično. Ova je bespogovorno i besprijekorno obavila svoj posao. Onda sam se u nekoliko koraka našao pored kuhinjske rolete te je dignuo i spustio… Ali i ona je radila kao podmazana.
.
“Znam!” zaurlala je Crvenokosa. “Mislim da znam što su zaboravili! Oni ovdje u ovom turističkom apartmanu sigurno nemaju peglu!”
.
Razbježali smo se po sobama tražeći. Sve smo pogledali, pootvarali smo sve ladice i ormare, ali peglu nismo našli. Na kraju smo stali nasred kuhinje naslonjeni leđima jedan na drugog škiljeći okolo. Okretali smo se spremni da skočimo ako nam na pamet iznenada padne gdje bi još možda mogla biti ta prokleta pegla.
.
“Jesi pogledala u kupaonski ormarić?” pitao sam odsutno.
.
“Da, ali nema je tamo. Našla sam samo sva moguća sredstva za čišćenje, vreće za smeće, kutiju s kondomima, pribor za krpanje biciklističkih guma, Hansaplast, krpe za brisanje prašine, 3 male metlice, raznobojne viklere, Bibliju, Kuran i Talmud te još jedno četiri tisuće stvari koje ljudima mogu zatrebati u slučaju poplave, potresa, vatre, kuge, kolere, moždanog i srčanog udara i rezervne lastike za muške i ženske gaće u slučaju smaka svijeta…”
.
“Ispod televizora je još jedan ormarić. Jesi li gledala tamo?”
Crvenokosa se polako poravnala sa mnom. Uslijedio je zajednički skok i otvaranje najdonje ladice. I da… Da, da, da – tamo je u jednom kutu uredno bila složena moderna pegla a pored nje prostirala se malena ali praktična sklopiva daska za peglanje.
.
Sjeli smo na savršeno tapecirane moderne kuhinjske stolce s nekom čudnom mješavinom zadovoljstva i poraza. Prešli smo prije par godina pedesetu, obišli zajedno pola svijeta, ali u ovako savršenom turističkom apartmanu koji je imao apsolutno sve potrebno za ugodno ljetovanje nikada još nismo bili.
.
“A brod?” – rekao sam onda tiho buljeći u savršeno poravnat pod sačinjen od predivnog smeđeg laminata.
.
“Kakav brod?” – zapitala me začuđeno Crvenokosa.
.
“Pa za savršeno ljetovanje na obali potrebno je imati i brod. Ako im je stalo do naše sreće, oni ovdje sigurno iza nekih tajnih vrata imaju i brod. I to mora biti veliki brod, ogroman. Brod koji će nas odvesti u zemlju naših snova… Kužiš!?”
.
“Ti si lud!” zapištala je Crvenokosa prijezirno frkćući. “Kako bi bilo fizički moguće strpati jedan veliki brod u samo trideset kvadrata jednog običnog turističkog apartmana?”
.
Ustao sam naglo te stao pomno pretraživati zidove.
.
“Tu negdje iza tajnih vrata nalazi se luka, u luci je jedan putnički brod i taj čeka samo na nas! Vjeruj mi!”
.
“Ma nemoj me zajebavati! Ti si skroz pobenavio! Kakav jebeni brod?!” rekla je Crvenokosa, ustala otvorila frižider i izvadila kutiju s jajima. “Gladna sam. Ja ću dva. Hoćeš i ti? Pržena ili na oko?”
.
Ali nije mi bilo do hrane. Ne sada, ne dok ne nađem žuđeni predmet. Ne dok ne nađem tajni prolaz, luku i brod.
.
Poput pomahnitalog istražitelja lupkao sam po zidovima, podu i stropu. Onda sam prešao na namještaj u spavaćoj sobi strpljivo pritiskajući njegove rubove. Negdje, dovraga mora biti ta prokleta sklopka što vodi ka konačnoj sreći!
.
Jaja su cvrčala na štednjaku. “Ma ostavi se gluposti!” – urlala je Crvenokosa iz kuhinje. “Skoro je gotovo, dođi brzo da se ne ohladi.”
.
Zastao sam nemoćno nasred spavaće sobe. Tajnog prolaza nije bilo. Mozak mi je koncentrirano ispitivao što se tu još može učiniti. Krenuo sam zamišljen prema kuhinji i prokletim prženim jajima makar mi je sada hrana bila na sedamsto osamdeset i trećem mjestu životnih prioriteta.
.
A što ako sam možda malčice pretjerao s ovom svojom konstrukcijom pa nema tajnog prolaza, a ni luke, a ni velikog broda koji će nam omogućiti najljepše ljetovanje našeg života? Bila je to posljednja misao prije nego sam se sav sjeban i na rubu živaca spotaknuo slabo pazeći kamo koračam o nadignuti rub tepiha. Lamatajući bespomoćno rukama poletih zrakom. Svrših kratko putovanje odvalivši na kraju tikvom iz sve snage po rubu štednjaka. Samo se izvalih po predivnom perzijskom tepihu s rukama na potiljku…
.
A onda se zid na drugoj strani kuhinje stao pomicati. Kada se tajni prolaz otvorio, Crvenokosa je razrogačenih očiju samo nemoćno buljila u prizor koji se stvorio pred nama.
.
“Ne mogu vjerovati! Fakat – brod… Pravi pravcati veliki bijeli brod…” rekla je dok joj je vilica ispadala iz ruke.
.
Sve je tu bilo kao u mojim snovima – bio je tu veliki bijeli brod, i predivna putnička luka i kapetan broda nam je mahao s palube pozivajući nas da dođemo. Ustao sam s poda zanesen slikom. Uhvatio sam Crvenokosu za ruku pa smo zakoračili s druge strane. Lijevo i desno od nas, na tisuće ljudi sličnih nama pristizalo je prema brodu iz svojih tajnih prolaza koje su našli u svojim savršenim turističkim apartmanima.
.
“Ovo će biti naše najljepše ljetovanje ikada!” rekao sam hipnotizirano koračajući naprijed…
.
* * *
.
Nakon tri dana, veliki bijeli brod je potonuo nasred oceana. Zabio se u ogromnu santu leda koja je nehajno plutala pučinom. Ali kapetan plovila nije ostao zadnji da potone skupa sa svojim plovilom (kako to već romantične predodžbe iz prošlosti nalažu). Bijesna gomila bacila ga je u more čim su ljudi spoznali da brod ne raspolaže čamcima za spašavanje. Naime, da bi povećala profit, kompanija u čijem je vlasništvu brod bilo, naprosto je odlučila uštedjeti pa oni uopće nisu instalirani.
.
Dok je Titanik tonuo, orkestar je svirao pjesmu “Bliže, o Bože moj, tvojoj veličini.” Tako su govorili spašeni. S velikog bijelog broda nije bilo preživjelih pa ni svjedoka da kažu koju je pjesmu orkestar zadnju svirao dok su se snovi turista o savršenom ljetovanju nemilosrdno primicali morskome dnu.
