Žena koja je voljela kosilice
Iz tiska je ovih dana izašla zbirka priča Zlatka Erjavca Žena koja je voljela kosilice (nakladnik Kvaka, Velika Gorica). Sa svojih šezdeset priča stilom se i tematikom naslanja na prvu knjigu (Žene vole pametne muškarce, Beletra, 2018.) te na zanimljiv, duhovit, pomalo ironičan način prikazuje svakodnevicu likova dobro poznatih karakteristika, bliskih mentalitetu malog mjesta, pa tako i virovitičkom.
Priče prvoga poglavlja govore o prijateljima, obitelji, braku, kritiziraju ljudsku glupost, nasilje i negativno ponašanje. U trideset priča drugoga poglavlja prevladava tema muško-ženskih odnosa, s parodiranjem teme intime i seksa. Spisateljsko iskustvo, i sve što uz to ide – promocije, susreti s čitateljima, borbe s izdavačima – opisuje dvanaest priča trećega poglavlja. Glavni lik, „afirmirani“ autor zbirke priča, vidi sebe kao mudrog, vrlo uspješnog i popularnog književnika, pisanje kao unosnu djelatnost koja vodi do bogatstva, uspjeha i popularnosti.
Erjavec pripovijeda duhovito, s blagom ironijom, ruga se ljudskoj gluposti, ali je ne optužuje i ne osuđuje, pripovijeda bez gruboga cinizma ili sarkazma. Njegov je lik (rekli bismo – koji lik!) – bio on obiteljski čovjek, s posebnim mjestom u obitelji (tamo gdje mu žena kaže) ili vječni momak koji živi s majkom, obavlja prozaične poslove, vrijeme provodi s prijateljima za šankom, a noću u postelji prima erotične/erotske posjete seksepilnih žena (premda ni njemu ni čitatelju nije jasno je li to san ili stvarnost) – uvijek zadovoljan, siguran u sebe i svoje stavove, sve zna, nikome ništa ne zamjera i nikome ne čini zlo (namjerno). Takav, izazovan je za poistovjećivanje, blagu autoironiju i samokritiku.
Iako tek skicozno naznačen, prostor u kojem se kreću likovi prepoznatljiva je sredina koja je oblikovala ljude mentaliteta maloga mjesta, a problemi s kojima se bore oni su koje mogu podnijeti i ništa veći od toga. Lepeza likova u odnosu na prvu knjigu širi se, odnosi među likovima se produbljuju, a skupine priča isprepliću se i nadopunjuju.
Erjavčevo pripovijedanje brzo je, isprepleteno dijalozima, dinamično i zabavno, svaka priča čita se u jednom dahu i jamči osmijeh bez gorkoga okusa.
Marija Karácsonyi
… Negdje tijekom noći Franjo osjeti smrad cigarete. I miris najfinijeg ženskog parfema. Pogleda slijedeći smjer smrada i mirisa te mu puni mjesec kroz prozor osvijetli ženu, duge crne kose, potpuno odjevenu u lateks, koja se igrala nečime u rukama što je Franju moglo asocirati jedino na bič. Pritom je pušila neku finu tanku cigaretu koju je otresala u njegov Pino Silvestre koji Franjo u ladici noćnog ormarića čuva još od 1987. godine i koristi ga samo za posebne prilike. Crveni ruž na ženinim punim usnama sjajio se na mjesečini i filteru gotovo popušene cigarete.
Prije nego što se snašao, žena upita Franju:
- Misliš li da je tvoj život dovoljno zanimljiv?
Ne razumjevši pitanje, kao uostalom niti išta drugo trenutno, Franjo krene ipak nešto odgovoriti na što ga žena odmah prekine:
- Šuti. Spavaš s mamom.
Franjo tek tada shvati da je mama pored njega te uljudno, ali panično napomene ženi:
- Probudit ćemo mamu. Molim Vas da budemo tiho.
Žena se glasno nasmije.
- Pa ne možemo je probuditi. Ovo je san.
Ustavši sa stolice, Franjo bez sumnje utvrdi da se igrala bičem. Brzo ga je prošla misao da je došla kočijom jer je već autoritativno rekla:
- Lezi na trbuh!
Franjo odluči poslušati. Ionako je ovo san. Vjerojatno ga želi češkati po leđima. Kao mama.
Franjo se okrene na trbuh. Čeka. Ništa se ne događa. Ne čuje se niti jedan zvuk. No tada zrakom prostruji fijuk. I Franjo osjeti na donjem dijelu leđa, već gotovo na stražnjici, nevjerojatan bol te zaurla iz petnih žila. No nakon toga bol se postupno počeo pretvarati u nevjerojatan užitak te mu se usta sama razvuku u vjerojatno najljepši smiješak koji je svojim crtama lica mogao proizvesti. No tada opet krik, bol, užitak, smiješak i tako dok danje svjetlo nije zamijenilo mjesečevo. Tada ga žena poljubi u obraz, popravi malo frizuru i, zavodničkim hodom, nestane iz sobe…
(Pino silvestre)