19/01/2025
Pretraga
Želimir Periš: Mladenka kostonoga (odlomak iz romana)

Želimir Periš: Mladenka kostonoga (odlomak iz romana)

Žuti zubi i svinuta kičma / pošten narod gazi carska čizma
Svaka duša u carstvu je pijun / sve nas prati Edelvajs divizjun

Glava 14.

Kojom se čitatelji uvlače u sam krvotok carstva sazdan od spiralnih stubišta i beskonačnih mreža hodnika utopljenih u mirise ustajalih arhiva te u kojoj će se, u najboljoj maniri učinkovitosti carskih službenika, sistematizirati dosad otkrivene informacije i sastaviti plan za nadopunjavanje rupa u Gilinoj biografiji.

Kružno stubište urezano je u masivnu zgradu poput kičme. Kičmom migolje brkati muškarci u smeđim sakoima. Uspinju se i spuštaju širokim stubama. Stubište je visoko i drevno, osvijetljeno spektrom boja dana koji ulazi kroz staklenu kupolu i rasipa se prema dnu, šest ili sedam katova duboko, jedva ga dosežući.

Dvije se figure spuštaju stubama. To su carski službenici, odaje ih gard: ravna kralježnica i podignuta brada. Jedan u rukama nosi papire, drugi rukama maše. Može ih se razlikovati i po stasu, ovaj što maše je vitkiji, brži, po stubama kao da skakuće. Drugi je suzdržaniji, tromiji. Vidi se da nije posve siguran na nogama. Desnom kao da malo opipa pod prije nego što će prebaciti težinu na njega.

„Jeste li primijetili, Schwetz, kako su ove stepenice poput vijka“, kaže mršaviji. „To je zato što i cijela ova zgrada jest poput vijka uglavljena u zemlju. Ne može je se pomaknuti, ne može je se iščupati, zgrada je srasla sa zemljom, tri kata u zemlji i pet iznad, baš kao zub.“

„Zgodno.“

„Poput žutog zuba, naravno. Sve zgrade u krugu oko vijećnice su žute, i uvjeren sam da sve imaju ovakvo stubište. To su zubi monarhije. Dovršen će ring i izgledati poput zubala, sud, palača, uprava, sveučilište, teatar − žuti zubi carstva.“

„Sve su državne zgrade žute, to nije zbog sličnosti sa zubom, to je zbog carskih boja. Vi to dobro znate, Kurtz.“

„Dobro, ali morate mi priznati uspješnu poredbu. Zgrade državne uprave žute su poput zuba, uglavljene u zemlju poput zuba i naposljetku – melju i žvaču carske podanike, opet poput zuba. Nije li to sjajna slika?“

„Sjajna, Kurtz. Možemo li se sad odmaknuti od poezije i koncentrirati na posao? Jeste li pročitali dopis? Šef je nervozan, požuruje istragu. Doveo je nove ljude. Ivosiczu će se u arhivi pridružiti cijeli tim.“

„Arhiva“, posprdno uzdahne Kurtz, „a operativa?“

„S vrha potenciraju arhivu.“

„Naredbe uvijek dolaze s vrha, zar ne? Edelweiss-Division nije ništa drukčiji od regularne direktive. No, to i jest razrada poredbe vijka. Ovo stubište navoji su vijka koji nije ništa drugo nego lijevak niz koji se slijevaju uredbe i odredbe. Uvijek s vrha, naplavljuju stepenice i razlijevaju se po stotinu hodnika koji se spajaju na ove stube.“

„Kao krvotok.“

„Krvotok! Sjajno, Schwetz, sjajno. Vidite, niste ni vi lišeni poetskog, tko bi to očekivao od uštogljenog carskog službenika. Krvotok, pa naravno. Zgrade na Ringstraße organi su carstva, a ovakva stubišta i beskonačni hodnici njihov krvotok. Evo našeg hodnika.“

Skreću sa stubišta, Kurz naglo i uz skok, Schwetz oprezno. Hodnik je ravan i ne vidi mu se kraja. S obje strane nižu se masivna, smeđom kožom obložena vrata. Uz svaka vrata bakrena je pločica s urezanim brojem i nad njom treperava lampa. Zrak je ustajao i težak, zasićen mirisom uljnih lampi i duhana iz zidnih tapeta.

„Mi smo u toj metafori krv, nismo li Schwetz? Mi smo krv carstva. Sjajno.“

„Tu smo.“

Ulaze kroz jedna od vrata. Na bakrenoj pločici urezan je broj „-212“. Minus dvjestodvanaest zadimljeni je ured obložen policama prepunjenima fasciklima i knjigama. U njemu je nekoliko stolova za kojima sjede ljudi zagledani u papire. Na zidu je slika cara Franje Josipa. Car je pun snage, probitačna pogleda, blještave ćelave glave, u plavom odijelu. Brk mu se žuti poput zuba Monarhije. Na suprotnom zidu među policama je uglavljen otvor s rešetkama. Kroz otvor se vidi cigleni zid svjetlarnika niz koji danje svjetlo dopire dva kata ispod zemlje. Kaljeva peć u kutu prostorije isijava toplinu. Schwetz i Kurz rutinski pozdravljaju ljude za stolovima i izlaze na druga vrata.

Druga je prostorija mnogo manja. I ona ima kaljevu peć i otvor za svjetlo, ali na zidovima nedostaju knjige i car. Police su prazne, tek s nekoliko ukrasa, limenim globusom s urezanim granicama monarhije i nekoliko brončanih poprsja. Na sredini prostorije je veliki kožom obloženi stol, na njemu uredno složeni papiri i fascikli pokraj kojih stoji još jedan carski službenik u sivom tvidu. Ovaj je mlađi, zalisci su mu rjeđi, brk čupav. Za glavu je viši od Schwetza, za prsa širi od Kurza.

„Ivosicz!“ Rukuju se. „Pripremili ste dokumente?“

„Sve sam donio iz arhive i složio, koliko je bilo moguće, kronološki.“ Ivosicz je očito ponosan na svoj rad.

„Nije loše“, Kurz dodiruje hrpe papira, kao da provjerava koliko su pravilno složene.

„Bit će i bolje, čuli ste da nam je dodijeljeno još ljudi.“

„Nije meni teško ni samom. Volim ja našu arhivu.“

„Toliki čovjek pa zakopan u pljesnivoj rupi.“

„Pustimo sad to, uhvatimo se posla“, Schwetz objesi sako na vješalicu pa se nagne nad stol. „Dakle, pokušajmo malo sistematizirati stvari. Kako se zove predmet?“

„Gospođa se zove Gila.“

„Gila, a prezime?“

„Prezime nije zapisano.“

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt