18/01/2021
Pretraga
Željko Buklijaš, Sofija

Željko Buklijaš, Sofija

Ravnokrilac neki

Dok sušio sam noge na molu,
o kamen trljajući nogu i kožu trulu,
pogled mi je tonuo u vodu
pučinu ostavivši za drugu zgodu.

Ribice bljesnuše kao ogledalca,
(na porubu suknje što bješe ti zaštita
od pogleda i od sunca),
skupe se u oblak – suncobran otvoren.

Kako na nebu tako i u vodi
jata imaju to svojstvo
da se kreću kao jedno tijelo,
samo što ribe, čini se, bliže su nebu

kad u okretu tvore kupolu polivenu
bakrom kao modrom galicom loza.
Širokim potezom akvamarina kistom
pred pučinom čistom odvaja se plićak.

Val udara u kraj kao da netko iz lavora
baca vodu u beskraj
I onda meki udar smokve o tlo označi pobjedu
sile teže. Na to još i šturak,

(ravnokrilac neki),
iglicu po iglicu boru reže…


Zagrizla u brezik

Crkva je zagrizla u brezik
čvrsto kao grizli u lososa,
a živ je i još vjetar ga povija
usred hropca.
Tu predala se čistina i širok pogled
na zgradu koju zovu Mamutica
i na onaj mrki lik pored,
ružniji i od kakva spomenika PePeeRu.
Stavlja li se blagoslov na tu neravnotežu
ili na plastične čaše i flaše,
zgužvane masne papire i fišeke za hamburgere?
Modernom radničkom naselju dodane su
naplatne kućice za odlazak u raj.
Crkva srasla sa župnim dvorom –
interpolirani kentaur
samo je sakrila kulturni centar.
Astralan iza breza kao slutnja,
sad je zatvoreno oko u koje je uletio trun.
Lažno izgleda kao naslov knjige
„Sve kuhinje svijeta“
i svaki dan je petak u papučama.
Mudro su to uredili oci
ali preostala je i stara klupa
gdje cuger igraju starci
i kibiceri se okreću za munjama poteza.
Nakon udarca po satu
mir i nada traže se dizanjem glave
u čisto nebo


Sofija

Naša kuća bila je daleko od drugih
Petnaest minuta hoda usred ničega
Ne sjećam se puta kad smo išli da mi uzmu mjeru
Ne sjećam se ni kako smo se vratili
Bilo je ljeto kraju i mislilo se već na zimu
Kaputić mi je sašila Jankovica
A dok smo čekali povratak
Ona bila je izišla na gumno
Po haljinici poznalo se da je netko tamo
Jer sve ostalo bilo je žuto kao slama
Kao klen u ranu jesen, kao breza u kasnu
Trčali smo oko stožine i smijali se
Njiskali smo kao da vršimo žito
Slama nam je klizila ispod nogu
I nije se više moglo gledati
Od brzine, od pljeve i od sjaja
To nije bila ljubav
Znam to jer nikad ne zaplačem
Kad se sjetim žute mrlje kako se vijori
Podsjeti me klen, a breza potvrdi
Da je Sofija umrla iste te zime


Nezaboravak

                               Cimeru Goranu Kantaru iz Prijedora

Goranovo proljeće otvara vrata
ko’ čitav svijet da je obnovljen
i istom što upoznah Cvijetića –
spomenak na Gorana i ostale:

ponio se dobro u ratu kaže
i bi mi drago što sam pitao
iako vijesti nisu mogle biti gore
brzo kao u vatri sagore Goran

jednim pogledom snimio bi klapnu
i govorio bi zatim sve kao o pročitanoj knjizi
dijelili smo strast za ljepotama ekonomije
i u šahu, a znao je kada treba šutke otići

četkicom skidao je zemlju
i priča bi nikla kao iz gomolja klica
i rasla veća i ljepša od Velikog Džone
i veselija od Sulje

kaže: ne razumijem jer je nerazumno
smije se toj gluposti iz zelenog iz trave
kako svi propadosmo u tu rupu što je zovu
vrijeme i slavna povijest

nezaboravak niz potok
kao na vagi drugi je krak – plavi se
i sve teče ko’ što reče onaj Panta Reji
toliko sam težak cvjetić Gorane


Sinoć u Koktebelju

I

Čiste sam ih vratio na policu sinoć
Otputovao u Koktebelj *
Kod Vološina i Marine*
Vidio sam čak i onu kulu
Koja i sad je muzej nadam se
Marina s kapicom na obrijanoj glavi
S nje gledala je mjesec nad pučinom
I taj rt obasjan i pružen u more
Težak kao Vološinova glava u snijegu
Jer „u pjesnika je glava ono glavno“
Nekad sam brisao prašinu prstom
S globusa, a sad s knjiga i s miša
Kompjuter je ono oko kiklopovo
I kad mi dojadi Krim mogu gledati
Kuću ispod Glavice –
Bijelu četvorinu sa tamnom kuglom kostele
Pored. Odavno već samo sjećanje dodaje boje
u četvorine i na tu kuglu

II

A danas odnesoše me noge do buvljaka:
„Kулинарные рецепты“,
Knjiga za zapisivanje recepata
Iz Simferopolja
Od petsto pedeset tisuća egzemplara
Jedan u moje ruke za pet kuna
Tko bi vjerovao u čuda pomislio bi:
„Vidjeli su me i šalju poruku –
Eto ti recepti pa piši“
Koincidencija je zakonomjernost duhova
I samo tako može i samo tako mora
To svijet je moj – ja sam ga vidio
Licem okrenut prošlosti
Ne znajući što je iza leđa


[1] Koktebelj je ljetovalište na Krimu na obali na Crnom moru

[2] Marina Cvetajeva i Maksimilijan Vološin, ruski pjesnici

photo by Robert Ravnić


booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt